Senator Arthur Vandenberg, republikanski predsjednik Odbora za vanjske odnose Senata krajem četrdesetih godina, izjavio je da stranačka politika ne smije ići dalje od domaćeg terena. Malo se ljudi sjeća Vandenberga i nije čak ni jasno da li je iko ozbiljno shvatio njegov ideal, ali čini se da ga sve manje ljudi čak i spominje. Američki predsjednik Donald Trump kao da smatra savršeno prikladnim uništiti svoje političke protivnike tokom putovanja u inozemstvo.
To je dovoljno uznemirujuće. Ali američka vanjska politika – odgovorna za sijanje nestabilnosti i slabljenje američke moći – za posljedicu bi mogla imati polarizaciju kod kuće.
Sada je moguće podijeliti Bliski istok na “republikanske zemlje” i “one posvećene ciljevima demokrata”. Ovo je fenomen barem posljednje decenije, ali postaje još istaknutiji u doba Trumpa. Osim Jordana – u Washingtonu skoro da nema nikoga ko ne voli kralja Abdullaha – raspored je jasan: Izrael, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija su republikanci u smislu da su lideri i pristalice stranke naklonjeniji njima nego demokrati. U isto vrijeme, demokrati se identificiraju s iranskim nuklearnim sporazumom i Palestincima.
Od sredine 2000-ih Izrael je zapao u niz problema – uz Drugi amandman, niske poreze, protivljenje abortusu i jaku vojsku – koji su bitni dijelovi republikanske doktrine. Republikanci ističu da je Izrael jedina demokratija na Bliskom istoku, podržava ciljeve SAD-a u regionu, nije izvor transnacionalnog nasilja i dijeli američke vrijednosti. Neki analitičari i aktivisti bez sumnje bi usprotivili ovim tvrdnjama, ali republikancima koji podržavaju Izrael (a ima ih mnogo) nema razloga propitivati ih. U isto vrijeme, veliki broj demokrata sve više sumnja u takozvani poseban odnos s Izraelom. Pitanja koja uznemiravaju demokrate – posebno sve veća grupa elita Demokratske stranke i vanjskopolitičkih aktivista – uključuju ljudska prava, međunarodnu pravičnost i ogorčenost zbog vojnih intervencija. To pomaže da se potkopa ono što je nekada bio širok dvostranački konsenzus o podršci Izraelu. Ne pomaže ni što je izraelski premijer Benjamin Netanjahu radio prekovremeno kako bi pokušao uništiti iranski nuklearni sporazum, ključno vanjskopolitičko pitanje bivšeg predsjednika Baracka Obame, koji je bio vrlo popularan kod svojih kolega demokrata.
Egipat je također politiziran, na način na koji sami Egipćani možda nisu svjesni. To se uglavnom odnosi na jedva prikriveni entuzijazam egipatske vlade prema Trumpu nakon nesuglasica oko ljudskih prava s Obamom i oživljavanja autoritarizma nakon državnog udara u julu 2013. kojim je član Muslimanskog bratstva Mohamed Morsi svrgnut s vlasti. To su pitanja koja nisu među prioritetima za mnoge republikanske političare, posebno one koji su izrazili svoju zabrinutost zbog prijetnje koju islamizam predstavlja za SAD. Iako utjecajni republikanci, posebno senator Južne Karoline Lindsey Graham, kritiziraju egipatskog predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija, ovi ga obični vide kao saveznika u borbi protiv ekstremizma. U decembru 2015., kada je pozvao vjerski establišment Egipta da preispita svoja učenja i tumačenja zbog rastućeg ekstremizma i fenomena ISIL-a, Sisi je usrećio komentatore i političare desnog centra. Ovo odražava važnu razliku u načinu na koji republikanci i demokrati vide Egipat. Prvi – kao i Egipćani – imaju tendenciju naglašavati ideološke osnove za ekstremizam, dok se demokrati i analitičari lijevog centra često fokusiraju na mogućnost da represija uzrokuje radikalizaciju i nasilje.
Tu su i Ujedinjeni Arapski Emirati i njihov lider, krunski princ Abu Dhabija, Mohammed bin Zayed. Zajednički stav krunskog princa i vodećih republikanskih političara i mislilaca je da su Iran i islamisti glavna prijetnja. Nije da se demokrate ne slažu, ali, iz perspektive Abu Dhabija i republikanskih političara, njihova rješenja za ove probleme – pregovaranje i demokratske promjene – su naivna.
Osim činjenice da Emirati i republikanci dijele slične poglede na svijet, ljudi u Abu Dhabiju postali su povezani sa Trumpom i njegovom administracijom. Posebno se izdvajaju dvije epizode: prva, u decembru 2016. godine, Mohammed bin Zayed odletio je u New York, ne trudeći se obavijestiti Obaminu administraciju – kršenje protokola – na sastanak s pojedincima bliskim novoizabranom predsjedniku u Trumpovom tornju. U drugoj, u jednom od zasigurno najneobičnijih trenutaka rane Trumpove administracije, predsjednik je na Twitteru javno kritizirao Katar u isto vrijeme kada su Emirati i njihovi saveznici nametali ono za što su se nadali da će biti blokada zemlje. To je među posmatračima izazvalo sumnju da visoki zvaničnici u Abu Dhabiju imaju utjecaja kod Trumpa po ovom pitanju.
Međutim, Mohammed bin Zayed i Emirati su najviše zapečatili dojam da su “republikanci” kada su pomogli prodati Mohammeda bin Salmana – krunskom princu Saudijske Arabije – američkim političarima i drugim elitama. Ako se ijedna bliskoistočna zemlja kvalificira kao Trumpova, to je Saudijska Arabija, odredište njegove prve inozemne posjete. Predsjednik je učinio sve što je u njegovoj moći kako bi zaštitio krunskog princa od nastojanja kongresa da ga pozove na odgovornost za sve, od ubistva novinara Jamala Khashoggija do uništenja koje Saudijci neprekidno siju po Jemenu. Nedavna mjera blokiranja prodaje oružja Saudijcima dobila je samo sedam republikanskih glasova u Senatu, a tek 16 republikanaca iz Predstavničkog doma podržalo je rezoluciju o okončanju podrške SAD-a ratu Saudijske Arabije u Jemenu.
Sa izuzetkom Egipta, ono što je zajedničko Izraelu, UAE i Saudijskoj Arabiji je njihovo javno protivljenje iranskom nuklearnom sporazumu, Obaminom projektu. Nije ni čudo što su oni “republikanci”. Što se njih tiče, demokrate imaju svoj niz problema s kojima se identificiraju, što su, i nije iznenađujuće, obrnute slike republikanskih problema. Na primjer, ne zalaže se mnogo demokrata za Iran, ali oni nastavljaju podržavati nuklearni sporazum i ljuti su zbog toga što je Trumpova administracija izašla iz njega, nepotrebno sijući više nestabilnosti u regionu sa dodatnim rizikom od američko-iranskog vojnog sukoba. Ovo samo doprinosi ideji da su Izrael, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati Trumpove/republikanske zemlje, s obzirom na to koliko su se protivili nuklearnom sporazumu i stalno pozivaju na povećanje pritiska na Irance.
Osim nuklearnog sporazuma, palestinsko pitanje sve je čvršće povezano sa demokratima. Još uvijek je korisno biti pro-izraelski orijentiran u američkoj politici, bez obzira na partiju, ali se uvjeti polemike o sukobu između Izraelaca i Palestinaca počinju mijenjati. To je funkcija činjenice da Izrael sada jasno namjerava pripojiti barem velike dijelove Zapadne obale i načina na koji društveni mediji daju veći glas Palestincima u Palestini. Dodajte tome i generaliziranu ljevičarsku privlačnost demokratske stranke, i odjednom, čvrsti branitelji Izraela u Kongresu javno upozoravaju Netanyahua oko pripajanja, demokratski predsjednički kandidat Beto O'Rourke naziva izraelskog vođu “rasistom” a njegov kolega kandidat Pete Buttigieg govori o pripremanju pomoći Izraelu.
Pametni ljudi ljevice i desnice mogu pitati, zašto je to problem? Druga strana je pogrešna i opasna; stavljanje naših razlika oko vanjske politike po strani je loše za zemlju. Ali, svijet je haotičnije mjesto od polariziranog diskursa Amerikanaca, njihovih političara i vijesti na kablovskim operaterima. Nema sumnje da je američkoj vanjskoj politici potrebno promišljanje, posebno zato što se poredak Drugog svjetskog rata u režiji SAD-a bliži kraju. Ali teško je postići bilo šta ako ljudi polaze od pretpostavke da je Saudijska Arabija zla ili da je Izrael nedodirljiv. Naravno, ima mnogo onih koji se odmiču od prethodnog konsenzusa o Bliskom istoku. Bilo je strašnih, skupih grešaka koje su proizašle iz toga, ali je mnogo manje vjerovatno da će Sjedinjene Države uspjeti ako Amerikanci podijele svijet na republikanske i demokratske zemlje.
Trump, u svom entuzijazmu da poništi sve što je Obama ikada učinio, već je pokazao da divlji zamah u vanjskoj politici može uzeti danak na sve, od američke ekonomije do globalne stabilnosti. Iskušenje za sljedećeg demokrata u Bijeloj kući bit će da poništi Trumpove preokrete politike iz Obaminog perioda, što će zauzvrat navesti sljedećeg republikanskog predsjednika da poništi njegove. Ovako se ne upravlja zemljom.
Arthur Vandenberg je to znao. Nekada ogorčeni kritičar predsjednika Franklina D. Roosevelta koji je jednom spomenuo Drugi svjetski rat kao “Rooseveltov privatni rat”, prešao je iz izolacionizma u internacionalizam nekoliko godina ranije, kada je u čuvenom govoru predsjedniku ponudio svoju podršku u oblikovanju poretka nakon Drugog svjetskog rata. Ako želite, nazovite to naivnošću o stvarnosti američke politike, ali nema sumnje da je to bilo dobro za vanjsku politiku SAD-a.
(TBT, Foreign Policy, Prevela Jasmina S. Drljević)