Ovo navodi tv kuća CNN i dodaje da je za SAD to sada problem, zato što su te ruske rakete napravljene za obaranje aviona NATO-a.
Sporazum vrijednosti dvije milijarde dolara sproveden je ove sedmice, i ima posljedice daleko veće od troškova za budžet za odbranu u Ankari.
Isporuka dovodi u pitanje decenije strateške saradnje Turske i SAD-a, čak i statusa Turske kao članice NATO-a. Vjerovatno se time poništava veliki ugovor da Turska kupi američki borbeni avion F-35 za čije obaranje je posebno projektiran S-400.
Sporazum o S-400 učvršćuje već produbljene odnose turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovog ruskog kolege Vladimira Putina – dva lidera koja nemaju vremena za one koji ih osporavaju kod kuće, a koji su potrebni jedan drugom u Siriji. I to turskim oružanim snagama daje napredno oružje koje je sposobno pokriti većinu Sirije i starog protivnika Turske – Grčku, također članicu NATO-a.
S-400 može srušiti avione na udaljenosti od 240 kilometara i presresti balističke rakete do 60 kilometara daleko.
U suštini, to je destabilizirajuća kupovina u regionu kojem još destabilizacije ne treba, a za Tursku to je potvrda o njenoj nezavisnosti kao glavnoj regionalnoj sili.
Erdogan i Sjedinjene Države već godinama su u sukobu. Turski predsjednik je izjavio da su SAD zaštitile Fetulaha Gulena, imama i stanovnika američke Pennsylvanije, koga Ankara optužuje za pokušaj državnog udara 2016. godine. Erdogan je nekoliko je puta tražio ekstradiciju Gulena, ali nema ni naznake da će američke vlasti pristati.
Erdogan i drugi visoki članovi njegove vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) često su igrali na antiameričko raspoloženje konzervativne, nacionalističke baze svoje stranke.
Erdogan je također bio ljut zbog američkog saveza s kurdskom vojskom u Siriji – IPG – u kampanji za poraz Islamske države. Turska smatra IPG terorističkom grupom, povezanom s domaćom PKK koja se protiv turske države bori više od tri decenije.
Napetosti ima još. Dvije strane se ne mogu složiti o uspostavljanju sigurne zone za izbjeglice na sjeveru Sirije. CNN je ove sedmice izvijestio da američka vojna obaveštajna služba prati gomilanje turskih oklopnih jedinica koje možda planiraju prekogranične borbene operacije, te raste zabrinutost da će američke trupe u sjevernoj Siriji biti uhvaćene “izmedju čekića i nakovnja”.
S druge strane, Washington je bio ogorčen zbog zatvorskih kazni američkim državljanima u Turskoj – pastor Andrew Branson je najistaknutiji primjer, kao i turskom osoblju koje radi u američkoj ambasadi. Washington te kazne smatra politički motiviranim. Trumpova administracija uzvratila je sankcijama protiv vodećih turskih ministara.
Bilo je i tenzija zbog odgovora na ubistvo saudijskog novinara Jamala Kashoggija u Istanbulu – i onoga što se smatralo ambivalentnim pristupom Ankare u suočavanju sa Islamskom državom, posebno u periodu 2015-16.
Sporadične prijetnje Turske da će zatvoriti američku vazdušnu bazu u Incirliku bile su njena još jedna iritantna odluka.
Ali, sve te teškoće blijede u odnosu na posljedice sporazuma o S-400. Čak i prije prvih isporuka, SAD su upozorile da će isključiti Tursku iz programa isporuke najnovijih borbenih mlaznjaka F-35 i da će obustaviti obuku njenih pilota za te avione.
Erdogan je rekao da bi isključivanje Turske iz programa F-35 bilo “pljačka”, budući da je Ankara već uložila više od milijardu dolara u konzorcijum koji gradi te avione. Sve u svemu, planirala je kupiti 116 komada.
SAD su također zaprijetile novim sankcijama ako Turska sprovede ugovor o S-400, što je navelo Erdogana da tokom Samita G-20 kaže: “O tome ne može biti govora među dva strateška partnera. Mislim da se to ne bi trebalo desiti”.
Američki predsjednik Donald Trump je predložio da se sankcije ublaže, ali mnogi u Kongresu su odlučni da Tursku treba kazniti.
Po američkom federalnom zakonu (Zakon o suzbijanju američkih neprijatelja putem sankcija), administracija mora nametnuti najmanje pet različitih kazni Turskoj. Kolike će kazne to biti, tek se treba vidjeti.
NATO je također zabrinut da će sporazum o S-400 utjecati na sposobnost Turske da sarađuje s drugim članovima tog saveza. “Interoperabilnost naših oružanih snaga je od suštinske važnosti za NATO i za vođenje naših operacija i misija”, rekao je jedan zvaničnik.
Rusija je, naravno, oduševljena time što ne samo da je prodala S-400 jednoj članici NATO-a, već je pomogla da se produbi jaz između Turske i SAD-a. Turska kupovina je također odlična reklama za rusku odbrambenu industriju koja očekuje da će Indija biti sljedeći kupac S-400, navodi CNN.
A tu je i Sirija. Predsjednik Vladimir Putin je naveo Tursku da se pridruži “procesu Astana” s Rusijom i Iranom o budućnosti Sirije, u suštini potisnuvši Ujedinjene nacije i SAD.
Sada je Erdoganu potrebna ruska podrška da bi spriječila ofanzivu Asadovog režima u provinciji Idlib koju drže pobunjenici, gdje Turska ima mirovne trupe, ali i podržava nekoliko pobunjeničkih frakcija.
Ako Turska želi imati bilo kakav utjecaj na budući oblik Sirije, ona se mora angažirati s Rusijom. Kupovina S-400 pomogla je cementiranju tog neophodnog, mada ne i nužno toplog odnosa, komentira CNN.
Iznad svega, dolazak prve serije opreme S-400 u Ankaru u petak je najdramatičniji primjer trenda koji seže u prošlost do “Arapskog proljeća”. Erdogan, koji je na vlasti već više od 15 godina, želi da Tursku pretvori u nezavisnu i utjecajnu silu u regionu, koja više ništa ne duguje Sjedinjenim Državama i kojoj više ne treba američki nuklearni kišobran koji je štiti decenijama.
“Držeći maslinovu grančicu” – piše CNN – turski ministar odbrane Hulusi Akar izjavio je da Turska još razmišlja o kupovini i američkih raketa “Patriot” da bi “pokrila potrebu za dalekometnim sistemom odbrane od aviona i raketa”.
On je također rekao da kupovina S-400 “ni na koji način ne znači promenu strateške orijentacije Turske”.
Međutim, čini se da je kurs turske strategije postavljen, ukazuje CNN.
Aron Stein je napisao u časopisu Foreign Affairs da Erdogan i AKP “ne misle da je njihov odnos s Washingtonom ni blizu vrijedan onoliko koliko to Washington misli”.
U istom smjeru Steven A. Cook, dugogodišnji analitičar Turske, kaže da Ankara “nije partner kakav je nekada bila. Ubuduće se američka politika treba zasnivati na činjenici da, iako Turska nije neprijatelj Sjedinjenih Država, ona im nije ni prijatelj”.
“A svoje najbolje avione ne dijelite sa zemljama koje vam nisu prijatelji”, zaključuje CNN.
(TBT, Mediji)