ALŽIR – Ova prijestolnica pršti od gnjeva u dvadesetoj godini represije policijske države, ali Kazba u srcu Alžira je neobično tiha.
Nema potrebe za protestima u ovom historijskom kraju grada da potcrtaju da se država njime ne bavi. To je jasno na svakom ćošku.
Zgrade su isprane i ruinirane, komadi fasada survavaju se padinom u Mediteran, ondje gdje je Renoar “otkrio bjelinu”, a Gi de Mopasan pronašao “grad snijega pod zasljepljujućim svjetlom”.
Čak i prije nego što je Alžir ove godine uzdrmala revolucija, plan da se Kazba spasi od propadanja već je bio problematičan.
U Kazbi u kojoj živi 50.000 uglavnom siromašnih stanovnika gotovo da nema ničega zahvaljujući čemu stari krajevi u drugim zemljama opstaju: ni turista, ni restorana, niti muzeja.
Boulem Debbagh nedavno je stajao na otomanskom pragu ukrašenom ornamentima kuće koja pripada njegovoj porodici još od 1830-ih.
“Niko nije uradio ništa još od Boumediène”, navodi on, govoreći o nekadašnjem predsjedniku Alžira koji je preminuo 1978. godine. Prošao je jedan magarac koji je skupljao smeće. Sokaci su preuski da njima prođe bilo kakvo vozilo.
U vrijeme rata za nezavisnost u Alžiru, koji je trajao od 1962. godine, Kazba je igrala ključnu ulogu kao mjesto na kojem su se organizovali i skrivali pobunjenici. Kada je proglašena nezavisnost, siromašni su se preselili u modernije krajeve grada koji su ostali napušteni kada su Francuzi otišli.
Alžirska vlada nije naročito zainteresovana za ovaj kraj grada podignut još u 10. vijeku.
“Nemaju osjećaja za kulturu i naslijeđe”, kaže Ali Mebtouche, čelnik Fondacije Kazba, neprofitne organizacije posvećene očuvanju ovog kraja.
Danas je u ruinama gotovo trećina građevina koje potiču iz 18. i početka 19. vijeka, a “ostale se ruše”, ističe Mebtouche. Proteklog mjeseca jedna zgrada se srušila zbog jake kiše, usmrtivši petoro članova jedne bespravno naseljene porodice.
Unesco je odbio da Kazbu uvrsti na svoj spisak ugrožene baštine, iako je ona “objektivno ugrožena”, navodi Karim Ben Meriem, arhitekta sa Instituta za razvoj i urbanizam.
Taj institut prošle godine našao se u centru rasprave kada je prefekt Alžira saopštio da namjerava da unajmi francuskog arhitektu Jean Nouvela, da obnovi ovaj kraj grada.
Desetine historičara, arhitekata, pisaca, aktivista i studenata u otvorenom pismu objavljenom u listu L’Humanité oštro se usprotivilo prefektovom prijedlogu. Pismo je pokrenulo pitanje “francuskog kolonijalizma” i apelovalo na Nouvela da se povuče. On to nije učinio.
On je, umjesto toga, u pisanom odgovoru obećao da će predstaviti rješenja koja će doprinijeti razvoju ovog kraja grada.
Plan je da se sredstva ponovo ulažu u mrtav prostor, da se postave privremene strukture poput dječijih igrališta i umjetničkih radionica, tako da stanovnici mogu obnoviti spoznaju o svom naslijeđu, navodi Ben Meriem.
Mebtouche ističe da osam posto urušenih građevina pripada vlasnicima koji su napustili svoje posjede, a u napuštene zgrade bespravno su se doselile čitave porodice. Sa prozora se vijori njihovo rublje, a u dnu zgrade leže gomile đubreta, male deponije obrasle travom.
Ovaj kraj, međutim, vrvi od djece koja se igraju u izrezbarenim ulazima, majke glava uvijenih u marame uzanim, strmim sokacima vode za ruke kćerke iz škole i sve miriše na prošlost.
“Ovdje se komšije osjećaju kao kod kuće sa vama i vi se osjećate kao kod kuće sa njima”, kaže Jamila Hamouda čiji je muž Mohamed,(73) rođen u kući iz 18. vijeka u kojoj i danas njih dvoje žive.
On je bio tinejdžer kada su francuski padobranci bacili bombu na kuću u kojoj se nalazio revolucionar i vođa gerile Ali Amar, za vrijeme Alžirskog rata za nezavisnost.
“Šokiralo nas je šta smo sve preživjeli”, ističe Mohamed.
(TBT, The New York Times)