Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Mnogi su Trumpovu pobjedu doživjeli kao dramatični povratak totalitarizma, teorije o supremaciji bijelog muškarca i suspenzije istine. Kao žrtve iz nekog vampirskog filma zgrabili smo najbliži vijenac bijelog luka i zatražili pomoć od legendarnih humanističkih pisaca iz 40-ih i 50-ih godina prošlog vijeka. S knjižarskih polica su poletjele knjige Georgea Orwella i preživjelog logoraša Aušvica Prima Levija. Štampani su novi tiraži komuniste-pokajnika Arthura Koestlera i progonjenog sovjetskog novinara Vasilija Grosmana. Ali najtraženiji su bili tekstovi političke filozofkinje njemačkog porijekla Hannah Arendt. U danima poslije Trumpove pobjede Arendt je postala prava svetica iscjeliteljka liberalnog angsta.
U decenijama poslije Drugog svjetskog rata ona je pružila humanistički odgovor na iskustva nacizma, holokausta i Hladnog rata. Godine 1953. ona piše da „idealni subjekt totalitarne države nije uvjereni nacista ili komunista, već svi oni koji ne vide razliku između činjenice i fikcije (ukidanje stvarnosti iskustva) i razliku između tačnog i lažnog (ukidanje normi mišljenja)“. Ovo je 65 godina kasnije skoro savršen opis izborne baze oblikovane Trumpovim skupovima, televizijskim programom Fox News i kremaljskim skrivenim reklamama na Facebooku. Ono što je ljude 1930-ih učinilo podložnim lažnim vijestima, objašnjava Arendt, bila je usamljenost: „iskustvo potpunog nepripadanja svijetu, jedno od najradikalnijih i najbeznadežnijih ljudskih iskustava.“
To je ona usamljenost ljudi iz današnjih malih američkih varoši, zaostalih industrijskih gradova Britanije ili zabiti Poljske i Mađarske – najživljih predjela novog autoritarnog rasizma. Paradoksalno, to je usamljenost koju proizvodi i naše umreženo društvo: koliko je samo ženomrzačkih i rasističkih masovnih ubica u Americi poslije događaja opisivano kao „usamljenik“ i „vuk samotnjak“?
Danas su nam bliske i analize Arendt o širenju totalitarizma preko simpatizera unutar demokratskih institucija i masovnih medija. Kroz njih, kaže ona, fašistički pokreti „šire svoju propagandu u blažim, uglađenijim oblicima, sve dok čitava atmosfera ne postane zatrovana totalitarnim elementima koje je teško prepoznati kao takve, već se oni pojavljuju kao normalne političke reakcije i stavovi“. Savremeni desničarski ekosistem kroz koji tvrdokorni fašisti alt-desnice šire svoje laži, od takozvanih alt-lajt sajtova kao što je Breitbart do zvaničnih kanala poput Fox News, odgovara opisu koji daje Arendt.
U svom izvještaju sa suđenja nacističkom ratnom zločincu Adolfu Eichmannu, ona je skovala slavnu sintagmu koja se može primijeniti na mnoge savremene autoritarne kleptokrate: „banalnost zla“. Na hiljade nacističkih funkcionera kao što je Eichmann učestvovalo je u masovnim ubistvima, dok su se svake večeri vraćali svom prozaičnom domaćem životu. Da bi bili u stanju za tako nešto, objašnjava Arendt, presudan je bio gubitak sposobnosti da misle: „Što se duže sluša [Eichmann], postaje očiglednije da je njegova nesposobnost da govori blisko povezana sa nesposobnošću da misli, naime, da misli sa stanovišta nekog drugog“. Ta je pojava duboko ukorijenjena u životnom ciklusu moderne birokratije. Totalitarne države pretvaraju ljude u šrafove administrativne mašine, kaže Arendt, „dehumanizujući ih“. Što je još gore, pisala je, izgleda da je to obilježje svih modernih birokratija.
Konačno, Arendt je razumjela šta je to što omogućava „privremeni savez elite i rulje“: shvatanje da njihove ideologije imaju smisla samo ako mogu preokrenuti historijski napredak. I jednima i drugima je potreban „pristup historiji“, navodi Arendt, čak i po cijenu razaranja društva. Danas je to cilj milijardera iz Trumpovog okruženja i beta-muškaraca koji pod bakljama marširaju kroz Charlotesville: premotati historiju unazad i uništiti globalni poredak.
Arendt nam, dakle, pruža značajne uvide u naše doba sa distance od pola vijeka. Činilo se da je poslije 1989, sa kolapsom Sovjetskog Saveza, bauk totalitarnih sistema zauvijek nestao. Javljale su se diktature i kasnije, ali su to bili aljkavi poduhvati u zemljama suviše siromašnim za birokratiju nacističkog tipa, a kamoli za sprovođenje sistemske kontrole uma nad stanovništvom. Do 2000. godine, kada je bugarsko-francuski filozof Cvetan Todorov napisao veličanstvenu historiju otpora 20. vijeka Nada i pamćenje, njegov zaključak je bio samorazumljiv: „Totalitarizam pripada prošlosti; ta konkretna bolest je savladana.“
Trumpova pobjeda je ogolila povratak totalitaraca koje je opisala Hannah Arendt. Citirali smo njene uvide po Facebooku i transparentima na anti-Trumpovskim skupovima. Uz to se javio niz uznemirujućih pitanja. Prvo: ako je uspješna demokratija slobodnog tržišta kao što je Amerika sposobna da proizvede Trumpa, zar to ovaj trenutak ne čini gorim od onog iz 1930-ih? Hitler i Staljin su bili proizvodi ekonomija državne dominacije pogođenih krizom; predvodili su podaničko i neobrazovano stanovništvo, trenirano generacijama fabričkog rada i vojne obaveze da sluša hijerarhiju nad sobom. Tokom dva vijeka prije pojave Hitlera, Njemačka je imala svega deset godina ustavne demokratije; do Staljina, Rusija nije imala nijednu. S druge strane, početkom 21. vijeka Amerika je društvo puno obrazovanih ljudi, neprekinute demokratske tradicije koja seže do 1776. Po scenariju Hannah Arendt, nije bilo moguće da Sjedinjene Države proizvedu masovni pokret nalik fašističkom koji bi izveo kleptokratski napad na ustav.
Drugo: diktatori iz 1930-ih koji su se oslanjali na brisanje razlike između istine i laži su istovremeno imali apsolutni monopol nad informacijama i dezinformacijama. Elite su imale kontrolu nad štamparskim mašinama, a država nad radio-stanicama. Čak je i posjedovanje pisaće mašine bilo strogo kontrolirano, i u Trećem rajhu i u Sovjetskom Savezu. Takav monopol nad informacijama danas ne postoji. Otkud onda svi ti ljudi neotporni na lažne vijesti? Treće: Hitlera je uništio Staljin. Čitav poslijeratni svijet u kome su se Arendt, Orwell, Koestler i Levi bavili kritikom totalitarnog uma nastao je na pobjedi jedne totalitarne države nad drugom. Ako zapadu danas prijeti oživljeni totalitarni impuls, gdje je ta vanjska sila sposobna da ga porazi, kako su to učinile savezničke i sovjetske trupe 1944-45?
Paradoks savremenog kulta Hannah Arendt je u tome što ona daje nepodesne odgovore na ova pitanja. Orwell i Koestler su se borili protiv fašizma u Španiji – Koestler kao član Partije, Orwell kao pripadnik krajnje ljevičarske POUM milicije; Levi se kao partizan 1943. borio u grupi povezanoj sa liberalno-socijalističkom Partito d’Azione.1 Grosman, prvi sovjetski novinar koji je ušao u ostatke koncentracionog logora Treblinka, tokom čitavog rata je radio kao novinar Crvene armije. Svi oni su imali svijest o tome koliko ih je rat u kome su učestvovali moralno iskompromitirao.
Levijeva partizanska jedinica se raspala nakon strijeljanja dva dobrovoljca zbog nediscipline. Koestlerov lik nemilosrdnog sovjetskog komesara dijelom je zasnovan na njegovim vlastitim postupcima iz vremena dok je bio špijun Kominterne. Grosman je denuncirao druge pisce i izvještavao o napredovanju Crvene armije bez pomena masovnih silovanja i pokolja. Orwellova poema „Italijanski vojnik“ o dobrovoljcu anarhisti iz Španskog građanskog rata dramatizirala je problem borbe protiv fašizma u savezu sa staljinizmom. „Laž koja te je pogubila zakopana je“, pisao je Orwell u gorkoj odi mrtvom drugu, „pod još dubljom laži“.
Svaki od ovih pisaca počinio je nasilje u ime antifašizma. U njihovim tekstovima antifašističko nasilje se prikazuje kao neizbježno, čak tragično – jer konačno vodi jačanju staljinizma, birokratije i nehumanih odnosa u društvu. Mada je bila pritvorena zbog otpora nacistima 1933. i bila prinuđena da pobjegne iz Francuske posle okupacije, da bi u SAD stigla 1941, Arendt nije bila akter antifašističkog nasilja.
U praktičnom smislu, Arendt je problem fašizma vs. staljinizma riješila bjekstvom u Ameriku, što joj niko ne može zamjeriti. Teorijski, međutim, riješila ga je zaključkom da je američka ustavna demokratija oblik industrijskog društva jedinstveno imun na totalitarizam. U svom predavanju iz 1948. u socijalističkom klubu u New Yorku, Arendt potcrtava teoriju o izuzeću Amerike od totalitarnih tendencija: „Američka republika je jedino političko tijelo zasnovano na velikim 18-ovjekovnim revolucijama koje je preživjelo 150 godina industrijalizacije i kapitalističkog razvoja, sposobno da se nosi sa usponom buržoazije i koje je, uprkos snažnim i odvratnim rasnim predrasudama u svom društvu, odoljelo svim iskušenjima da se upusti u igru nacionalističke i imperijalne politike.“
Amerika je, tvrdila je Arendt, bila 20-ovjekovna demokratija koja „živi i napreduje“ po uzusima 18-ovjekovne filozofije – a to je utilitarni protestantski individualizam upisan u njen ustav. Svoju ulogu Arendt je shvatala kao doprinos razvoju SAD-a kritikom države, što je činila borbom za građanska prava i protiv rata u Vijetnamu. Ona je bila hrabra protivnica tiranije, ali umjesto da je idealiziramo, trebalo bi da razumijemo njene ideje u svom vremenu. Nacizam se, kaže ona, pojavio iz „vakuuma nastalog u gotovo simultanom raspadu evropskih društvenih i političkih struktura“. Kada su nacisti rekli da je stari poredak propao naprosto su, kako to ona kaže, „lagali istinom“.
Ali ona nikada nije objasnila zašto su evropske društvene i političke strukture kolabirale. Radije je opisivala prirođene tendencije ka zlu, iz podzemne kulture antisemitizma ili imperijalističke bijele supremacije, koje su se „iskristalizirale“ u nacizam i staljinizam. Ali kristalizacija je fizički proces koji ima svoj uzrok i posljedice. Ako tražite objašnjenje izvora sličnosti između nacizma i staljinizma, tražite dalje: Arendt je bila teoretičarka pitanja „Šta je pošlo po zlu i kako ljudi treba da žive?“, a ne pitanja „Šta se dešava i zašto?“
Besmislena je pretpostavka da je Arendt prva identificirala zajedničke osobine totalitarnih projekata nacizma i staljinizma. Od svih ljudi s kojima se sretala i čije je radove mogla čitati u Americi 1940-ih, bila je među posljednjima koja će opisati ovu vezu.
Tokom čitave decenije 1920-ih, anarhisti i socijalisti anti-boljševičke tradicije upozoravali su da ruska revolucija nosi potencijal za diktaturu, po najgorim uzorima sa zapada. Kada su razmatrali izvor ove opasnosti, locirali su „zaostalost“ ruskog društva ili neobrazovano seljaštvo i radničku klasu. Kada su laži i represija poprimili industrijske razmere, sa usponom Staljinove frakcije od 1927, mislioci socijalističke i komunističke tradicije prvi su sugerisali da to može da znači pojavu nekog novog sistema, ukorenjenog u tehnološkom progresu i birokratiji modernih država.
Austrijski socijalista Lucien Lora 1931. tvrdi da SSSR nije ni kapitalistička ni socijalistička već „biro-tehnokratska“ država: nova vladajuća kasta zgrabila je kontrolu i nametnula novi oblik klasnog društva. Lora to izričito povezuje s pojavom menadžerske birokratije u zapadnim zemljama, koja stvara „drugi oblik eksploatacije čovjeka“ i zamjenjuje kapitalizam.
U Sovjetskom Savezu od 1937. počinju ubistva industrijskih razmera. Moskovska namještena suđenja tek su vidljivi dio ogromne čistke u kojoj će za samo dvije godine, kažu procjene, nestati oko 1,2 miliona ljudi – uglavnom komunista lijevih frakcija, militantnih radnika, političkih opozicionara i oficira za koje se vjerovalo da bi se uz njih svrstali.
Poslije Moskovskih procesa, jedan ekscentrični ljevičar, Bruno Rici, objavio je knjigu Birokratizacija svijeta, u kojoj tvrdi da je sovjetska birokratija naprosto ruska verzija novog oblika klasnog društva koje širom svijeta zamjenjuje kapitalizam: nazvao ga je „birokratski kolektivizam“. Rici sugerira da je u Rusiji, Njemačkoj i Americi ova nova birokratija zamenila proletarijat na mjestu pokretača historijskog progresa. I nacistička Njemačka i Musolinijeva Italija, pisao je Rici, stekle su antikapitalistički karakter: „društveni karakter njihovih zemalja je isti“.
Kada su Hitler i Staljin sklopili pakt o nenapadanju augusta 1939. koji je predviđao komadanje Poljske, a Njemačkoj odriješio ruke da ratuje protiv Britanije i Francuske, Ricijeva teza o birokratskom kolektivizmu snažno je odjeknula na zapadnoj ljevici. James Burnham, jedan od glavnih sljedbenika Trotskog u Americi, napisat će da su SSSR, nacistička Njemačka i Rooseveltova Amerika tri vrste „novog oblika izrabljivačkog društva“. Ova „menadžerska revolucija“ svuda je trijumfovala, što je historijskom progresu ostavilo opciju da dejstvuje jedino kroz aktivnosti totalitarnih diktatora. Za razliku od Arendt, čija je studija Izvori totalitarizma iz 1951. bila kritikovana zbog toga što staljinizam tretira blaže nego nacizam, Burnamova teorija bila je jasna: to dvoje su tačni ekvivalenti.
U svom remek-djelu 1984 G. Orwell parodira Burnhamove ideje za Knjigu, tajni priručnik pokreta iz podzemlja koji želi da zbaci sa vlasti Velikog brata. Orwell odbija Burnamovu tvrdnju da se svijet pretvara u tri nepomične totalitarne diktature, ali ispituje – kroz upozorenje – kako bi do toga moglo doći: potiskivanjem svakog znanja o prošlosti; pretvaranjem jezika u politički žargon kako ljudi ne bi mogli da misle buntovne misli; i suzbijanjem seksualnih želja.
Orwellov junak Winston Smith zaista ponovo otkriva prošlost, održava kritički privatni govor u svom dnevniku – i nesumnjivo slijedi svoje seksualne želje. Ali će dolijati genijalnosti vladajuće partije koja stvara lažnog opozicionog vođu, Emanuela Goldsteina (dijelom napisanog po uzoru na Trotskog, a dijelom po Burnhamu) da ulovi u klopku svakog ko se buni.
Ove ideje koje cirkuliraju od Ricija preko Burnama do Orwella, bile su aktuelne više od deset godina u trenutku kada je Arendt napisala Izvore totalitarizma. Za razliku od njih, Arendt se nije bavila objašnjavanjem razloga trijumfa totalitarnih ideologija. „Postoji ambis“, pisala je, „između ljudi blistavih i jasnih ideja i ljudi brutalnih djela i aktivne bestijalnosti, koji nikakvo intelektualno objašnjenje ne uspijeva da premosti.“
I ako se priklonimo Hannah Arendt kao putokazu za savremeni trenutak, ova pojmovna praznina bit će nam priličan problem. Jedno je reći da je kasnih 1920-ih staro evropsko društvo propalo i za sobom ostavilo vakuum. Pitanje koje je taj događaj pokrenuo glasi: Zašto je taj vakuum ispunjen izuzetno sličnim ideologijama i praksama u čijem su središtu nehumanost, logori smrti, organizirano laganje, tortura i suzbijanje racionalne misli i jezika?
Ideja koja nedostaje Hannah Arendt je klasa. Ona će tačno identificirati da brutalnost fašizma ima porijeklo u brutalnosti kolonijalizma kasnog 19. vijeka. Tu misao ona pozajmljuje od poljske marksistkinje Rose Luxemburg, da je evropskim zemljama bilo potrebno da izvezu višak ušteđevine i stanovništva u svoje kolonijalne posjede. Razumjela je da imperijalizam stvara materijalnu osnovu za savez „elite i rulje“ zasnovan na teorijama više rase; kao i da su fašističke pokrete podjednako činili bogati i siromašni, čiji su interesi iznenada konvergirali u kolaps starog poretka. Arendt je takođe u pravu kada ističe da su reformistički socijalisti u Njemačkoj prije 1914. previdjeli opasnost fašizma radničke klase, jer se to nije uklapalo u njihove teorije o klasnoj borbi.
Međutim, Arendt nije razumjela klasnu dinamiku društava koja je proizvela i fašizam i staljinizam. Pobune radničke klase s početka 20. vijeka, i njihov neuspjeh, objašnjavaju gotovo sve ono što Arendt bira da ne objasni o usponu totalitarizma.
U slučaju fašizma – u Italiji, Njemačkoj i Španiji – nesposobnost kapitalista da nastave da potplaćuju sloj radnika, te puka veličina i društvena moć radikaliziranih radničkih pokreta, primoravaju elite da se oslone na militarizirane desničarske grupe za pohod protiv sindikata i socijalističkih partija. U slučaju staljinizma, zaostalost Rusije, izolacija i atomizacija radničke klase poslije tri godine građanskog rata, omogućili su novoj klasi birokrata da do sredine 1920-ih preuzme mjesto stare buržoazije.
Bez istinskog razumijevanja da je radničko samo-organiziranje bio taj bauk koji kruži nad evropskom elitom – od globalnog masovnog štrajkačkog pokreta 1911-1913. do poraza fašizma u ustancima koje su predvodili komunisti 1943-1944 – ne može se razumjeti zašto je ta elita bila tako spremna da podrži fašizam sredinom 20. vijeka.
Savremeni događaji, međutim, postavljaju pitanja za čije je odgovore metodologija Hannah Arendt još manje prikladna. Kolaps neoliberalizma lišio je aktuelni model kapitalizma svakog smisla i opravdanja. Čak i u voljenoj „američkoj republici“ Hannah Arendt vakuum ispunjava ideologija neprijateljski nastrojena prema ljudskim pravima, univerzalizmu, rodnoj i rasnoj jednakosti; ideologija koja obožava moć, demokratiju vidi kao obmanu i priželjkuje apokaliptično resetovanje čitavog globalnog poretka. Što je još gore, glavno oružje američke desnice je ista ona „18-ovekovna filozofija“ za koju Arendt pretpostavlja da je Americi obezbedila imunitet na totalitarnu vladavinu: individualizam, koji je tokom 30 godina vladavine slobodnog tržišta okrenut protiv njih, i uvjerenje da ekonomski izbor konstituira slobodu.
I danas zvuči aktuelno kad Arendt kaže da je „ono što je rulja željela… bio pristup historiji čak i po cijenu uništenja“. Dok posmatramo kako alt-desne milicije Sjedinjenih Država mašu oružjem i prete smrću feministkinjama, ljevičarima i migrantima, teško je odoljeti zaključku da je uništenje, još jednom, njihova najdublja želja. Sruši sve i počni ispočetka, jeste savremena fantazija desnice.
Ipak, ta današnja „rulja“ živi u najbogatijoj zemlji sveta, na mestu gdje uživa neometano pravo da nosi oružje, protestuje ispred klinika za abortus i izvikuje rasističke bljuvotine. To je država u kojoj već skoro deset godina traje neprekinuti ekonomski oporavak. Zašto žele da je unište?
Dok analize koje Arendt izvodi o dinamici totalitarnih pokreta uglavnom drže vodu, s njenim objašnjenjima uzroka nije baš tako. Ako je Trump izazvao krizu progresivne misli, to je prije svega kriza kulta Hannah Arendt. Sjedinjene Američke Države su bile njena posljednja i ustrajna nada: jedina politička institucija na planeti koja je trebalo da bude imuna na totalitarizam, nacionalizam i imperijalizam.
Njen humanizam se zasniva na ideji o tome šta bi trebalo da bude, a ne na onome što jeste. Ljudska bića bi, pisala je, trebalo da se odupru totalitarizmu trudeći se da žive aktivan život političkog angažovanja i ostvare slobodu da misle filozofski.
Bez obzira na brojne progresivne ciljeve kojima se Arendt posvetila, njen pogled na svijet umrljan je divljenjem reakcionarnoj njemačkoj filozofiji čiji je začetnik Friedrich Nietzsche. Nietzsche je učio njemačku buržoaziju kasnog 19. vijeka da su njene fantazije o carstvu i narodu validnije od projekta radničke klase za saradnju, jednakost i društvo usmjereno na čovjeka. Moral je obmana, govorio je, a najpoštenije bi bilo slijediti sopstveni interes svim nužnim sredstvima. Ljudska egzistencija nema svrhu, poput „dobrog života“ kako ga je zamišljao Aristotel, pa se iz nje ne može izvesti nekakav moral ili etika.
Mada je Arendt žalila zbog načina na koji se moral buržoazije pod nacizmom „urušio gotovo preko noći“, njeno objašnjenje se u suštini svodilo na to da je Nietzsche bio u pravu: njegova „trajna veličina“ je u tome što je pokazao stepen otrcanosti i besmisla morala nemačke buržoazije, pisala je.
Nietzsche će postati kultna figura neoliberalizma. Kada se ljudska bića reduciraju na dvodimenzionalne, sebične i konkurentne pojedince – riječju, kada se utvrdi da „društvo ne postoji“, kako je to Margareth Thatcher jednom rekla – jedini logičan odgovor je oblikovati sebe po uzoru na Nietzscheovog natčovjeka: alfa muškarac, nemilosrdni menadžer, finansijska ajkula, zavodnik.
Arendt je nesumnjivo izvela drugačije moralne zaključke od Nietzschea, ali ni njega ni filozofsku tradiciju koju je začeo ona nije vidjela kao praroditelje nacizma. Zaista, svim silama se trudila da ga oslobodi od odgovornosti za hitlerizam. Do kraja života je ostala puna strahopoštovanja prema vodećem Nietzscheovom sljedbeniku, simpatizeru nacista i nekadašnjem ljubavniku, filozofu Martinu Heidegeru.
Za nas je danas od ključnog značaja razumijevanje filozofske niti koja se proteže od Nietzschea, preko Hitlera do američkih neokona iračke ere i alt-desnice. Reakcionarnoj politici Nietzsche dođe kao nekakav filozof-za-sve. On je taj koji će srednjoj klasi, nezadovoljnoj menadžerskim konformizmom, objasniti da postoji viši oblik pobune od one koju predlažu socijalizam, feminizam i druge progresivne ideje: individualistička pobuna protiv morala, u sopstvenom interesu.
Nietzsche poručuje elitama da su one neophodne i brutalno je iskren kada kaže da to zahtijeva vrstu društvenog aparthejda u kome je većina ljudi prinuđena na „prinudni rad“. On osuđuje državnu intervenciju, baš kao i moderna desnica, i zagovara „što je manje državne moći moguće“. On je, naravno, zgađen nad mogućnošću da radni ljudi koriste oporezivanje za redistribuciju bogatstva. Nietzsche idealizira „tip zločinca“: sve što gangsteru fali da bude superheroj, kaže on, jeste „divljina, izvjesna slobodnija i opasnija priroda“ u kojoj može da pokaže da su „svi veliki ljudi bili zločinci [i] da zločin ide uz veličinu“.
Nietzsche pozdravlja uspon evropskog imperijalizma: „Tu se izgrađuje smjela gospodarska rasa na osnovi krajnje inteligentne mase“. Ono što je toj gospodarskoj rasi bilo potrebno jeste sloboda od društvenih normi i vjerskog morala, da bi postala „kao likujuća čudovišta koja možda iz užasnog niza ubistava, spaljivanja; skrnavljenja, zlostavljanja izlaze s takvom drskošću i duševnom ravnotežom kao da je izvršen samo neki mladalački nestašluk.“
Čitanje onoga što je Nietzsche zaista napisao u kontekstu uspona njemačkog radničkog pokreta i rađanja nemačke imperijalne ambicije, trebalo bi da ostavi zgađenim svakog humanistu, demokratu ili pobornika ljudskih prava. Ali to nije odbilo Hanu Arendt.
Zašto je to značajno? Zato što, ako želimo da pratimo nit koja povezuje barbarstvo kolonijalnog perioda, široko usvajanje iracionalizma među evropskim intelektualcima 1920-ih, uspon nacizma – sa usponom savremene alt-desnice, treba da uvidimo da ta veza iznad svega počiva na doktrini amoralnosti i biološke supremacije koju je zagovarao Nietzsche.
Škotski filozof Alasdair MacIntyre napisao je da ima neke logike u ponavljanju otkrića Nietzschea i njegove teorije o natčovjeku. Svaki put kada se kapitalistički poredak nađe pod pritiskom, a vladavina elite bude ugrožena, dovodi se u pitanje svakodnevni moral koji ispovijedaju bogati. Represija, izopačenost, laži, pa čak i ubistvo postaju svakodnevica. U tim kritičnim trenucima obični, dosadni birokrati otkrivaju da su njihove norme i moral samo smjesa starih pravila bez logične osnove. Stoga je moguće, pisao je MacIntyre, „pouzdano predvidjeti da će se periodično pojavljivati društveni pokreti koji se napajaju upravo tom vrstom profetskog iracionalizma kojoj je Nietzscheova misao prethodnik.“
Upravo je to ono što živimo danas, a što misao Hannah Arendt ne može da objasni – jer je odbila da razumije fašizam kao odgovor elite na mogućnost snage radničke klase, ili da razumije suštinsku ulogu iracionalizma u svim takvim reakcionarnim pokretima, ali i zato što je njena filozofija bila zasnovana na pretpostavci jedinstvenog američkog imuniteta na totalitarne impulse. To je nažalost demantirano.
Optimistički pogled Arendt na poslijeratnu Ameriku bio je zasnovan na njenom uvjerenju da ljudi mogu naučiti da preduzimaju samooslobađajuća djela, te naučiti da razlikuju dobro od zla i ružno od lijepog. Ali ako dijelite njen optimizam – a ja ga dijelim – onda sada pred sobom kao protivnika imate veoma opasnu suprotnu silu.
U tom kontekstu, ponovno otkrivanje Hannah Arendt i humanizma 1950-ih nije dovoljno. Potreban nam je humanizam koji se može oduprijeti novom pokušaju etabliranja bioloških hijerarhija, koji je u stanju da ukorijeni univerzalnost ljudskih prava u temelje solidnije od onih koji su trenutno pod napadom. Taj projekat treba da preživi susret sa izazovom mašina koje misle i nove ideologije mašinske kontrole, poznate kao post-humanizam.
/Odlomak iz autorove nove knjige „Clear bright future: A radical defence of the human being / Svjetla budućnost: radikalna odbrana čovjeka“, Allen Lane 2019./
(TBT, The New York Review of Books)