Kada mislite o titanima klasičnog filma, ko vam pada na pamet? Gotovo je izvjesno da među njima nije francuska rediteljka Alice Guy Blache, jedna od prvih i najuticajnijih pionirki kinematografije.
Alice Guy Blache je sve donedavno bila smještena u fusnote: uvažena kao prva žena reditelj, ali potpuno zapostavljena u kontekstu uticaja. Ona je od 1896. godine snimila oko hiljadu filmova, prevazilazeći vizuelne i tematske granice. Istraživala je klasna pitanja, ali i pitanja roda i rase, a inspirisala je buduće divove kinematografije poput Sergei Eisensteina, Alfred Hitchcockai Agnès Varda.
Njeno naslijeđe sada je dobilo novu dimenziju. Zahvaljujući novom dokumentarcu Pamele Green ““Be Natural: The Untold Story of Alice Guy-Blaché”, Alice Guy-Blaché mogla bi da konačno dobije priznanje kakvo je zaslužila, gotovo stotinu godina nakon što je snimila svoj posljednji film.
Pamela Green je ispričala da se zapanjila kada je 2000. godine prvi put čula za Alice u televizijskom dokumentarcu Suzan i Kristofera Koha “Reel Models” o avangardnim pionirkama filma. “Oduvala me je”, kaže Greenova. “Zašto ona nije bila poznatija?”
Alice Guy-Blaché rođena je 1873. godine kao Alice Guy. Njena majka je bila Francuskinja školovana u samostanu kojoj su ugovorili brak sa starijim francusko-čileanskim intelektualcem. Njen otac je posjedovao knjižare u Valparaisu i Santjagu, a majka je insistirala da iz Čilea brodom otputuje u Francusku samo da bi njena kćerka mogla da se rodi u Parizu.
Alice se 1894. godine prijavila za posao sekretarice kod Leona Gomona, francuskog
pronalazača koji je eksperimentisao sa počecima kinematografije. Ljudi poput Gomona i braće Limijer, koji su patentirali prve filmske kamere i projektor – kinematograf, kako su ga nazivali – bili su usredređeni na mehaniku pokretnih slika kao načina da se zabilježi stvarni život: radnici koji napuštaju fabriku, masa okupljena na paradi, vozovi koji jure šinama.
Međutim, ona je imala drugačiju viziju. “Mislila sam da bi jedan mogao da bude dovoljan da nadmaši ove probne filmove”, napisala je u svojoj autobiografiji “Memoari Alice Guy-Blaché”. “Bojažljivo sam predložila Gomonu da napišem jednu ili dvije scene i snimim ih sa nekoliko prijatelja.”
Gomon je pristao, ali samo ako je, kako je pisala, “to ne bude ometalo u vršenju dužnosti sekretarice”. Ubrzo je svejedno te dužnosti zamijenila za druge: pronalaženje odgovarajućih lokacija za snimanje, kostimografa, direktora kastinga, scenariste i producenta.
Njen prvi film, kratka priča nazvana “Vila iz kupusa”, bio je jedan od prvih fiktivnih filmova ikada snimljenih, a nudio je šarmantnu interpretaciju starog pitanja “odakle dolaze bebe”. (Odgovor je bio, makar 1896. godine, da se one rađaju u glavicama kupusa.)
Alice Guy-Blaché je naredne 23 godine snimala komedije, avanture i romantične filmove. Snimala je trilere, melodrame i vesterne. Snimala je čak i dokumentarce.
Nakon što je prethodno vodila Gomonov studio u Parizu, u New Jerseju je pokrenula, ispostaviće se kasnije uspješni, Solaks, jednu od prvih producentskih kuća u Americi. Njeni filmovi distribuirali su se širom svijeta, a mimo toga što su zabavljali gledaoce, poslužili su i kao osnova za način na koji publika i reditelji razumiju film i kinematografiju.
Nije joj bilo strano da bude skrajnuta, čak ni od muža, Erbera Blašea. Iako je ona pokrenula Solaks, njena ovlašćenja su bila veoma ograničena. “Posramio bih muškarce, rekao je Erber, koji žele da puše cigarete i pljuju bez ustezanja dok raspravljaju o poslu”, napisala je u svojim memoarima.
Erber je potom odlučio da osnuje sopstveni studio koji je nazvao po sebi i u koji je preusmjerio sva zajednička sredstva, te je Solaks doživio krah. Poslije nekoliko godina ostavio je Alice zbog glumice koja je igrala u jednom od njegovih filmova. Alice se, skrhana, vratila sa djecom u Francusku gdje je pokušala da ponovo pokrene posao, ali ovog puta bez uspjeha. Nikada kasnije nije uspjela da snimi film.
Doživjela je 94. godinu, što znači da je imala mnogo vremena da posmatra kako historičari ignorišu njena dostignuća. (Preminula je 1968. godine.)
Ispostavilo se, međutim, da Hollywood ni decenijama kasnije nije umio da joj oda priznanje. Kada je Pamela Green pokušala da podjeli priču o Alice Guy-Blaché prije nastanka pokreta „Time’s Up“, industrija je i dalje bila nezainteresovana.
“Osjećala sam se kao da su je opljačkali”, kazala je Greenova. “Morala sam da učinim nešto povodom toga.”
(TBT, NYT)
