“U ovom trenutku ja sam jednako građanin koliko i umjetnik”, rekao je skulptor Martin Puryear koji na 58. Bijenalu u Veneciji zvanično predstavlja SAD.
Biti dorastao ovakvoj odgovornosti ne može biti lako u američkom “trenutku” nabijenom političkom polarizacijom, usponom rasizma i oružanim nasiljem. Ipak, ko god da je pratio 50-godišnju karijeru ovog umjetnika zna da je on dorastao zadatku.
Martin Puryear (77) smatra se jednim od najistaknutijih skulptora. Njegov rad nerijetko djeluje apstraktno, iako obiluje referencama na današnji svijet, a iako odbija da servira gotova značenja, nosi brojne kulturne, emocionalne i političke konotacije.
“Ensor, Bruegel, Goya,”rekao je visoki umjetnik mekog glasa u svom ateljeu u New Yorku prošlog mjeseca, nekoliko dana prije nego što će otputovati u Veneciju. “To su ljudi koji su veoma iskreno posmatrali svijet u kojem su živjeli. To je ono što i sam pokušavam.”
Puryear, rođen 1941. godine, odrastao je kao Afroamerikanac u duboko segregisanom Washingtonu. Njegov otac bio je radnik u pošti, a majka učiteljica.
Roditelji su ga vodili u muzeje od malih nogu, a za njega je granica između umjetnosti, etnologije i nauke veoma tanka: njegov umjetnički spektar čine i Paul Kle, i eskimski kajaci, ali i ornitologija.
Nakon što je diplomirao na Američkom katoličkom univerzitetu u Washingtonu 1963. godine, pridružio se mirovnim snagama; učio je nauku i jezike u Sijera Leoneu i šegrtovao lončarima, tkačima i drvorescima. Često se osvrće na uticaj koji su te dvije godine provedene u Africi imale na njega.
Kako je rekao historičaru umjetnosti Richard J. Powellu: “Povezanost sa životom na starom kontinentu je za mnoge crne Amerikance nepostojeća, izbrisalo ju je robovlasništvo. Zato je život u Zapadnoj Africi i susret sa plemenskom kulturom iz prve ruke za mene bilo neprocjenjivo iskustvo.”
U egzistencijalnom smislu, vrijeme koje je tamo proveo u njemu je razvilo identitet građanina svijeta koji živi ovdje ili ondje, ali pripada svugdje. U kreativnom smislu, upoznao se sa idejom da je, kada je riječ u umetanju tehnologije u umjetnost, manje uglavnom više. U političkom smislu, stekao je drugačiji uvid u svoju domovinu. Pošto nije bio spreman da se vrati u Ameriku, otputovao je u Stockholm, na Kraljevsku akademiju umjetnosti, gdje je živio dvije godine. Tamošnji susret sa maestralnim tvorcem namještaja James Krenovom inspirisao je njegovu posvećenost skulpturi koja ga je 1969. godine odvela na Fakultet za umjetnost i arhitekturu na Yaleu.
Puryear sebe smatra Amerikancem koji preispituje šta, u etičkom kontekstu, znači biti Amerikanac. Upravo je to umjetnik kog vidimo u djelima koja je poslao na Bijenale.
“Progutano sunce” je beskrajno. Nastalo u saradnji sa arhitektama Tod Williamsom i Billie Tsien sadrži dva dijela. Prvi je visoka bela perforirana drvena mreža koja se prostire preko dvorišta paviljona i zaklanja ono što se nalazi iznad nje. Drugi je crna, uvijena cijev, inspirisana detaljem sa grčkog stuba koji podsjeća na zmiju. Sa svojim “repom” svijenim na podu, cijev se proteže u visinu i pokriva otvor ekrana svojim “ustima”. Strukturalno je cijev potporni element ekrana; simbolički, ona proždire svjetlost.
Borba svjetlosti i tame nastavlja se unutra sa “Stubom za Sally Hemings”. Afroamerička robinja koja je Jeffersonu rodila petoro djece, Sally Hemings je po svoj prilici bila nepoznata graditeljima Paviljona. Puryear je predstavlja monumentom sačinjenim od klasičnog stuba koji je na vrhu proboden čeličnim kocem sa kojeg lelujaju okovi.
“Tabernakul” je u obliku beretki, skoro dva metara visokih, kakve su za vrijeme građanskog rata nosili ratnici Unije i Konfederacije. Svojom obimnošću poziva da prvo osmotrimo ogromnu površinu koja se pruža pred nama, ali pogledajte kroz rupu na vrhu i vidjet ćete minobacač spreman da ispali đule sačinjeno od materijala poput ogledala u kojem možete da prepoznate svoj odraz u političkoj sadašnjosti koja se ponekada naziva novim građanskim ratom.
“Ne želim da se taj trenutak normalizuje”, kaže Puryear. “Moramo da iskopamo put iz toga nekako.”
A on će u Veneciji kopati duboko.
(TBT, NYT)