Imao je 15 godina i bio je visok, nogometaš sa laganim osmijehom pomalo neusklađenim sa vještinom koju je pokazivao. Već se pričalo o ugovorima, o kupovini kuće za njegove roditelje koji su svu svoju ušteđevinu uložili u san da njihov sin postane jedan od najboljih brazilskih nogometaša – novi Ronaldo, Ronaldinho ili Neymar.
Njegov otac je u februaru ophrvan tugom stajao okružen advokatima. Nekoliko dana ranije, Cristian je stradao u požaru u jednom od najpoznatijih nogometsnih klubova u Južnoj Americi, Flamengu. On je bio jedan od desetorice nogometaša koji su izgorjeli.
Ovaj slučaj pružio je mali uvid u najveću i najvažniju proizvodnju u domenu međunarodne nogometne industrije, ali i pokrenuo pitanja o brutalnom sistemu koji prežvaće nebrojeno mnogo brazilskih dječaka da bi jedan od njih postao zvijezda.
Postojalo je još jedno pitanje: Koliko je Cristain vrijedio?
Nogometni svijet u Brazilu čini mnogo aktera, a svi su vođeni nadom da će se osloboditi siromaštva.
Tu su dječaci i njihove porodice. Tu su oni koji u njih investiraju, a tu su i timovi, mnogi od njih u tolikim finansijskim nevoljama da bi ih u životu održalo samo da prodaju svog najperspektivnijeg igrača. Profit koji se može steći mudrim, ali i ranim ulaganjima, u jednog igrača može prevazići desetine miliona dolara.
Za mnoge koji su u igri industrija je izmakla kontroli. Iz sistema nastalog da podstakne napredak najtalentiranijih igrača transformisala se u međunarodno tržište čija vrijednost na godišnjem nivou nadmašuje sedam milijardi dolara, prema podacima FIFA-e.
Talentirani mladi sportisti – mnogi među njima djeca – kupuju se i prodaju kao bilo koja druga sirovina. U Brazilu se oni najbolji nazivaju “draguljima”.
Niko ne zna tačno koliko je dječaka uključeno u nogometni sistem u Brazilu. Procjenjuje se da ih je između 12.000 i 15.000, ali je teško utvrditi tačan broj djece. Brazilski nogometni savez se ne bavi igračima dok ne napune 16 godina i postanu profesionalci.
Flamengo se diči da je najpopularniji tim, sa bogatstvom na kojem mu zavide rivali širom Južne Amerike. Ali upravo to divljenje i moć omogućili su Flamengu da godinama izbjegava sankcije za način na koji se dečaci u klubu tretiraju.
Protiv Flamenga je 2015. godine pokrenut postupak zbog uslova u kojima dječaci treniraju. Tužioci su naveli da su uslovi “gori nego u domovima za delinkvente”.
Gradske vlasti u Riju su 2017. godine izdale naredbu da se ta ustanova zatvori, ali se to nikada nije desilo.
Flamengo je posljednjih nekoliko godina ulagao milione da unaprijedi svoju nogometnu akademiju. Ali spavaonica u kojoj se u noći kada se dogodio požar, 8. februara, nalazilo 26 dječaka, bila je improvizovana prostorija sačinjena od šest čeličnih kontejnera spojenih u jednu kutiju. Nikada nije prošla nikakvu inspekciju.
U razgovoru sa preživjelima i policijom otkriveno je da je stradanju dečaka prethodilo neodgovorno ponašanje kluba koji se nije ni trudio da zaštiti dječake.
Jedan dječak koji je bio u Cristianovoj sobi ispričao je da su se vrata zaglavila kada su pokušali da izađu. On je uspio da se provuče kroz škripavi prozorčić, ali Cristian, sa svojih 190 centimetara, nije mogao.
Kada je Cristianovo tijelo pronađeno, bilo je toliko spaljeno i uništeno da je jedini način da ga identificiraju bio stomatološki karton.
Iz kluba nisu odgovorili na molbe za intervju. Predsjednik kluba Rodolfo Landim u februaru je, međutim, naveo da ne zna ništa o bilo kakvim nepravilnostima kada je nakon požara održao konferenciju za medije.
Sergio Ranhel, novinar koji prati nogomet već tri decenije, kaže da ga sistem treniranja dečaka u Brazilu podsjeća na rudnik zlata u Sera Peladi. Siromašni ljudi iz čitave zemlje sjatili su se u kop osamdesetih godina i prevrnuli svaki kamen u nadi da će pronaći onaj jedan grumen koji će im promijeniti život.
Nogomet je za mnoge porodice nedostižna stvar. Neki se sele stotinama ili hiljadama kilometara daleko da bi sinovi mogli trenirati u programima koji će ih sortirati, provjeriti, a zatim, u najvećem broju slučajeva, odbaciti.
“Uzmeš jednog, okreneš ga, a ako ne valja baciš ga”, kaže Ranjel.
Manje od pet posto dečaka koji se bave nogometom u Brazilu uspiju kao profesionalci. Pristojnu platu imat će tek djelić njih. Istraživanje koje je 2016. godine objavio brazilski nogometni savez pokazalo je da 82 odsto nogometaša u zemlji na mjesečnom nivou zarađuje manje od 265 dolara.
Koliko su god šanse male, ma kakve prepreke postojale, ima dovoljno nogometnih storija u uspjehu da raspale nadu mladim dječacima.
Tu je Neymar da Silva Santos Junior, toliko uspješan da je više internacionalni brend nego igrač. Tu su Rivaldo Vitor Borba Fereira, Cristiano Ronaldo i Romario de Susa Farija, trojica pobjednika na Svjetskom prvenstvu, svi ovenčani nagradama za najbolje igrače u svoje vrijeme.
Cristian je bio sve bliži svojoj verziji priče o nogometnm uspjehu. Na dan kada je trebalo da napuni 16 godina, 5. marta, trebalo je da potpiše svoj prvi profesionalni ugovor u Flamengu. San je konačno postao dostižan.
Poginuo je četiri sedmice prije rođendana.
(TBT, NYT)
