Pupkey nije pecao, već provjeravao kako stoje stvari sa njegovim usjevima. Morska trava, hiljade kilograma morske trave, vijugalo se oko konopaca ispod hladnih talasa. Tempom kojim je rasla, između 10 i 15 centimetara dnevno u posljednjih šest mjeseci, skoro da je bila spremna da se pokosi i pošalje u restorane u New Yorku i Maineu.
Izvukao je jednu krupnu traku i dao mi da probam. Zagrizla sam, a morska voda slivala mi se niz bradu.
U veganskim i japanskim restoranima često sam jela salate od morske trave, ali ovo nije bilo to. Vrsta pod imenom “skinny kelp”, bila je blago slana i mirišljava, sa ukusom poput ledenog likera od ostriga i krckave teksture poput al dente fetućina. Kuhar Brooks Burger iz New Yorka koji ovu travu miješa sa mrkvom sa roštilja i služi je u svom restoranu “Superiority Burgers”, opisuje je kao “ludački ukusnu i nevjerovatne teksture”.
Salata od morske trave koja se inače može pronaći u suši barovima razlikovala se baš onako kako se razlikuju breskve van sezone od onih zrelih i sočnih.
Branje divlje morske trave je stari običaj, ali je uzgajanje relativno nov fenomen u Americi. Tehnologija neophodna za uzgoj uvezena je iz Azije, a u Americi je prvo počela da je koristi grupa preduzetnika koja morsku travu smatra hranom budućnosti. Ona je nutritivno bogata (sadrži željezo, kalcijum, vlakna, jod i vitamin), doprinosi prečišćavanju okeana, a za prodavce ribe ona može biti novi izvor prihoda.
“Kelp je superheroj morskih trava”, kaže Suzy Arnold, naučnica sa Ostrvskog instituta u Maineu. “On iz okeanske vode uklanja azot, fosfor i ugljen-dioksid, kojih ima i previše”, kaže ona.
“Kelp je održiv u smislu životne sredine, fizički je održiv jer je dobar za vas.”
Naučnici uzgajanje kelpa, ove vrste morske trave, posmatraju kao izvor hrane koji zahteva minimalno ulaganje. Ne podrazumijeva plodno tlo, svežu vodu, niti pesticide, a dokazano je da uzgajanje morske trave pozitivno utiče na kvalitet vode do tog stepena da školjke u blizini razvijaju snažnije oklope i slađe meso.
Tradicionalni velški recepti sastoje se od pržene sveže morske trave na slanini, dok se u Irskoj ona kuha sa krompirom. Škoti je stavljaju u biskvite i hljeb, a u Japanu je kuhanje sa morskom travom dostiglo stepen umjetnosti.
Iz Mainea sam se vratila sa koferom punim zamrznutog kelpa. Kada se odmrzne – struktura se nimalo ne mijenja – koristi se poput bilo kog drugog povrća. Pravila sam od njega smutije, salate, ali i potaže. Jedne večeri sam ispekla kelp sa krompirom i piletinom, sve dok nije postala hrskava baš onako kako moja desetogodišnja kćerka najviše voli.
Omiljena mi je pasta sa limunastim sosom od kelpa sa belim lukom, nalik pestu, koji čitavo jelo boji u smaragdnozelenu i produbljuje ukuse okeana u tavi.
Jedini problem sa morskom travom je pronalaženje konzistentnog izvora kelpa. Industrija je, međutim, još uvijek mlada, a svake godine na tržištu su dostupne sve veće količine sveže morske trave.
U Connecticatu Suzy Flores uzgaja kelp koji direktno prodaje kuharima i na pijaci. Uvrstila ga je u svakodnevnu ishranu, od njega pravi vegetarijanske tartove, a stavlja ga i na picu koju priprema djeci. “Dajem ga čak i psu”, kaže ona.
Iako je zarada veoma mala, ona vjeruje da će cijena morske trave porasti.
“Kad god odemo na branje, pomislim na sav taj ugljen-dioksid koji smo prečistili i koliko je voda čistija”, kaže Suzy. “Što se mene tiče, ne moram ni da zarađujem od toga.”
(TBT, NYT)
