Jedna zemlja, mnogo plemena
Zemlja Afgana (ili Avgana) zove se tako od 18. vijeka, od kada njome vlada istoimeno pleme. Afganistan leži u centralnoj Aziji, na sjeveroistoku iranske visoravni i prostire se na oko 650.000 km2. Zemlja je planinska sa veoma razgranatim visokoplaninskim lancima u centralnom dijelu, koji razdvajaju sjevernu niziju od južne visoravni. Gorostasni Hindukuš – najveći afganistanski planinski lanac – presijeca njegovu teritoriju s jednog kraja na drugi. Klima je nepovoljna; u visokim planinskim rejonima zime su duge i surove, a ljeta svježa i kratka. U dolinu rijeke Kabula – koja daje svoje ime glavnom gradu zemlje – prodiru blagi vjetrovi s Indijskog okeana zahvaljujući kojima tu uspijevaju i suptropske kulture. I na sjeveru zemlje rijeke sa Hindukuša navodnjavaju bogate oaze Baglana, Kunduza, Mazar-i Šarifa prije nego što nestanu u toploj stepi. U ovim oazama ubiraju se dvije žetve godišnje. Gaje se pšenica, kukuruz, riža, pamuk, šećerna trska, voće i povrće. A široka dolina rijeke Hari Ruda kod Herata s pravom je nazivana žitnicom Azije. Posljednjih godina, zbog rata, ali i velike suše, umjesto pšenice uzgajan je mak, pa je Afganistan pokrivao 50% svjetske proizvodnje opijuma, odnosno oko 80% svjetskog uvoza stizao je sa ovih prostora. Po drugim procjenama, pak, sa svojih 4.600 tona Afganistan pokriva čak tri četvrtine svjetske proizvodnje opijuma.
Poljoprivredom se bavi oko 90 posto stanovništva, i to više stočarstvom, koje je uglavnom nomadsko. Tačnije, obrađuje se samo 12 posto ukupnog zemljišta. Polovinu ukupne površine zemlje čine pašnjaci na kojima pasu mnogobrojna stada ovaca i koza. Na nomade otpada petina od ukupnog broja stanovnika.
U Afganistanu su otkrivene veće količine uglja i zemnog gasa, a ima i željeza, olova, bakra, hroma, zlata, srebra, sumpora, azbesta, cinka i poludragog kamena (lazura). U izvoz idu najvećim dijelom poljoprivredni proizvodi; sušeno voće, orasi, droga, vuna, čuvena karakul krzna (krzno od nekoliko dana starih jaganjaca), kao i poznati afganistanski tepisi (afgan) sa crvenom osnovom.
Konfiguracija zemljišta Afganistana otežava spoljne i unutrašnje saobraćajne veze zemlje. Putna mreža obuhvata oko 22.000 km (podatak iz 1986). Izgradnja puteva kao da je bila jedino vidljivo dostignuće talibanske vladavine. Aerodoma ima ukupno 46 (od kojih su dva međunarodna), uz dva heliodroma. Međutim, u planinskim krajevima jedini putevi su konjske staze, pa se najveći promet robe obavlja karavanima sa konjima i kamilama, a zimi su planinski prevoji zavejani snegom.
Shodno svjedočenju Babura (umro 1530) – osnivača čuvenog Mogulskog carstva u Indiji – „nije poznata nijedna zemlja u kojoj živi tako mnogo različitih ljudi i u kojoj se govori tako mnogo različitih jezika. Samo na području Kabula govori se 11 ili 12“. Zbog mnogobrojnih etničkih grupa i podgrupa posmatrači i danas doživljavaju Afganistan kao živi muzej različitih kultura. Mnoge od ovih etničkih grupa žive i izvan granica Afganistana: Paštuni u Pakistanu, Uzbeci, Tadžici i Turkmeni u bivšim sovjetskim južnim republikama, odnosno današnjem Turkmenistanu, Uzbekistanu i Tadžikistanu, a Beludži u Pakistanu i Iranu.
Procjene stručnjaka o broju jezika i onih koji se njima služe su različite. Za period do 1978. navodi se 45 jezika koji su bili razvrstani u 7 jezičkih grupa, odnosno 4 porodice jezika. Pritom su dominirali iranski jezici: paštu i dari (perzijski) s jedne strane zbog svog statusa – bili su zvanični jezici zemlje – ali i zbog velikog broja onih koji su se njima služili (ima mnogo bilingvizma). Po posljednjim procjenama (2001) dominiraju Paštuni (35-38 posto), slijede Tadžici (25-30 posto), pa Hazari (10-15 posto), Uzbeci (sa 10 posto). Uz mnogobrojne male etničke i jezičke grupe (Turkmeni, Beludži, Durani, Pašai, Nuristanci). Islam ispovijeda 98 posto stanovništva, od toga 80 posto otpada na sunite, a 18 posto na šiite (uključujući i ismailite).
Nepismenost je velika; kod muškaraca se procjenjuje na 53 posto, a kod žena na 85 posto.
Plemenski organizirani Paštuni (Patani, Afgani) – državotvorni narod – naseljavaju jug, istok i zapad, ali su rasuti i po cijeloj zemlji, a naročito su brojni oko grada Kandahara. Njihov jezik pašto, paštu, afganski, pripada novoiranskoj grupi jezika (kao i perzijski, koristi arapski alfabet) i od 1936. zvanični je državni jezik. To su plemenski organizirani i uglavnom slobodni seljaci i stočari (nomadi). Kao potomci vođa bogatih trgovačkih karavana i danas drže saobraćaj i trgovinu u svojim rukama.
Tadžici žive uglavnom u gradskim centrima, oko gradova Herata i Kabula, kao i na sjeveroistoku zemlje. Poznati su kao trgovci na malo i vješte zanatlije. Na selu se bave zemljoradnjom i stočarstvom, a cijenjeni su i kao službenici. Susreću se, bezmalo, u cijeloj zemlji. Govore dari (jezik Darija), koji se tako zove od 1964. da bi se razgraničio od zvaničnog perzijskog jezika u Iranu. Iako njime govori samo 30 posto stanovnika, dari važi za lingua franca u Afganistanu, jer ga razumije oko 80 posto stanovništva. Lahko se uči i rado se koristi kao književni jezik. Riječ tadžik (tazi) služila je prvobitno Perzijancima da njome označe Arape, da bi na kraju obuhvatila sve narodne grupe iranskog jezika koje su se našle u centralnoj Aziji. Sa etičkog stanovišta etnonim Tadžik obuhvata sve one grupe stanovništva koje govore perzijski i nisu plemenski organizirane.
Hazari – koji fizički liče na Mongole – smatraju se potomcima Džingis-kanovih ratnika. Njihovo ime nastalo je, smatra se, od perzijske riječi hazar (hiljada) budući da je mongolska vojska bila organizirana u formacije od po hiljadu ljudi. Za razliku od sunitske većine Afganistana, oni su šiiti, i to dvanaestoimamski i ismailiti, i ne sklapaju brakove međusobno. Ovi prvi nastanjuju uglavnom provincije Baglan, Orugan, Vardak i Gazni. Žive i po gradovima (Kabul, Kandahar, Herat), kao i na sjeveru zemlje. Ismailiti su pretežno naseljeni u istočnom Bamianu i Baglanu. Govore hazaradži – zapadnoperzijski jezik sa ponekim tursko-mongolskim pozajmicama. Poznati su po svojoj skromnosti i izuzetnoj vrednoći. Suniti Paštuni i Tadžici malo ih cijene i u gradovima se uglavnom javljaju kao sluge, nosači i vodonoše.
Od turskih govora – a sjeverne afganistanske provincije obilježavaju južnu granicu rasprostranjenosti turskih jezika u Aziji – pretežu uzbečki i turkmenski (neke manje grupe nomada govore i kirgijski i kazaški jezik). I Uzbeci i Turkmeni pripadaju tursko-mongolskim plemenima koja su se doselila iz centralne Azije. Od srednjeg vijeka naseljavaju ravnice sjevernog Afganistana od Kunduza do Herata. Nekada zloglasni razbojnici i trgovci robljem, Uzbeci su početkom prošlog vijeka pacificirani i danas žive kao seljaci i ovčari. Poznati su po proizvodnji karakul krzna, dok njihovi susjedi Turkmeni izrađuju veoma tražene afganistanske tepihe. Ovo područje je dodatno dobilo na značaju kada su tu otkrivene bogate rezerve zemnog gasa, koji se godinama potom izvozio u Sovjetski Savez.
Uzbeci žive u susjedstvu sa Tadžicima i komuniciraju na jeziku ovih drugih, sklapajući s njima i bračne veze.
Slavu proizvođača najljepših tepiha Afganistana uživaju Beludži; žive na jugu i zapadu zemlje kao nomadi i polunomadi (Kuči). Glavna oblast naseljavanja je Beludžistan (u Pakistanu). Govore jedan dijalekat sjeverozapadnog perzijskog i doselili su se sa obala Kaspijskog mora, vjerovatno u 10. vijeku.
Posebnu grupu čine gorski Tadžici ili Ismailiti, islamska šiitska grupa koja slijedi Agu-kana. Imaju sopstvene običaje i kalendar i poznati su po svojim navodnjenim poljima koja se prostiru na padinama Pamira, na visini i preko 3.000 metara.
Posebno mjesto u afganistanskoj mješavini naroda zauzimaju Nuristanci. I oni žive u planinskim predjelima sjeverno od puta Kabul-Pešavar. Do pred kraj 19. vijeka nazivali su ih kafirima (nevjernicima), jer su se čvrsto držali svojih paganskih bogova, a onda su nasilno prevedeni u islam. Neki istraživači drže ih za potomke grčkih vojnika iz vremena pohoda Aleksandra Makedonskog, budući da su mnogi među njima plavi i plavooki. Još neobičnije, koristili su stolice, a otkad su prevedeni u islam, sjede na zemlji. Navodno su pije više od 2.000 godina dezertirali u nepristupačne planinske doline, tamo uzgajali vinovu lozu i prinosili žrtve bogu Bahu (ostaci ovog običaja sačuvali su se do danas u susjednoj dolini kod pagana Kalaša). Četiri jezika kojima govore – kajti, vajgali, aškuni, paruni – pripadaju indoevropskoj jezičkoj porodici.
Novoindijskim jezicima – pandžabi, urdu, sindi – služe se stanovnici gradova, Siki i Indusi.
Uprkos mnoštvu jezika, sve do 1978. samo su paštu i dari bili zvanični jezici zemlje. Tek je komunistička vlast, u vrijeme Babraka Karmala, priznala, po sovjetskom uzoru, brojčano većim lingvističkim manjinama pravo na sopstveni jezik i stavila im na raspolaganje štampu, radio programe i školske udžbenike. Jezici antisovjetskog otpora ostali su i dalje paštu i perzijski.
Budući da je riječ Afgan često etnonim za Paštune, a afgani se koristi kao sinonim za paštu, prije nekoliko godina bilo je predloženo da se razne etnije Afganistana obuhvate imenom Afganistani (poput Pakistani) i tako suprotstavi prevlasti Paštuna, koji su vidljivi čak i u imenu države (i novčana jedinica zemlje zove se afgani). Uslijedile su, međutim, otvorene kritike naučnika – nepaštuna. Ni u kasnijim radovima nije se pitanju jezika posvećivala dovoljna pažnja, a lingvističko pitanje je usko povezano sa političkom borbom za prevlast i dominaciju. Jer, jezik je, pored etničke pripadnosti i religije, bitno obilježje samoidentiteta u Afganistanu.
S pojavom talibana pluralističko afganistansko društvo podvrgnuto je, paštunizacijom i islamizacijom, rastućem ujednačivanju.
Inače, po procjenama Ujedinjenih nacija u Afganistanu je 2000. godine bilo preko 25 miliona stanovnika. A iz zemlje je ukupno pobjeglo više od 6 miliona.
Počeci afganistanskog nacionalizma
Tridesetih godina prošlog vijeka kraljevska kuća Afganistana nastojala je da afirmira paštu kao glavni jezik zemlje. Akademija Paštotolana osnovana je da ostvari taj cilj, kao i da propagira zajedničku afganistansku historiju i kulturu, koju ujedinjuje islam. Traženo je i zajedničko porijeklo svih etničkih grupa u Arijcima (Aryan). U okviru tog procesa historijske dinastije i ličnosti su nacionalizirane. Veličani su Gaznavidi (Turci) i Timuridi (Mongoli) kao afganistanske dinastije, uz brojne zastupnike slavne afganistanske prošlosti, među kojima se nalazio i ljekar i filozof Avicena (Ibn Sina), Iranac turskog porijekla. Pritom je, što je zanimljivo, većina rasprava o jedinstvu nacije bila napisana ne na paštu, već na perzijskom jeziku, koji je uprkos svim naporima vlasti ostao, ipak, preovlađujući jezik u zemlji.
Plavo blago Afganistana
Lazur se nalazi u kraljevskim grobnicama Ura; faraoni su od njega izrađivali slike bogova, a italijanski slikari 14. vijeka koristili su ga kao pigment za tamno plavu boju slika svojih Bogorodica. Riječ je o, možda, prvom poludragom kamenu koji su ljudi koristili za nakit – lazuru. Razlog za njegovu trajnu omiljenost je očito jaka plava boja i, naravno, njegova rijetkost; jedino veće nalazište u svijetu leži u Afganistanu.
Trgovina ukrasnim plavim kamenom vezana je za same početke afganistanske istorije. U sjeveroistočnom dijelu današnje države Badahšanu našli su pastiri, negdje u 3. mileniju prije n.e. – tako kaže legenda – plavi, poludragi kamen od koga su se izrađivali veoma cijenjeni amuleti. Trgovačkim putevima stigao je lazur u sve evropske i azijske civilizacije. U srednjem vijeku bio je najdragocjeniji mineral poslije zlata. I Marko Polo će zabilježiti da se lazur nalazi u brdima Badahšana, da se od njega dobija plava boja i da je tu najbolji na svijetu. I od tada se do danas ništa nije promijenilo. Najveći rudnici lazura leže u dolinama Hindukuša, a najbogatiji na visini od preko 2.000 m. Eksploatacija nalazišta dragog kamena na sjeveroistoku zemlje omogućila je, nedavno, lokalnim vođama da finansiraju rat protiv talibana.
U vrtlogu historije
Centralni položaj Afganistana u mreži karavanskih puteva između Indije, Kine i Zapada umnogome je odredio sudbinu ove zemlje. Otuda je on u prošlosti – a naseljen je u kontinuitetu od paleolita – više puta bio centar značajnih država, ali i cilj mnogih osvajača. Štaviše, sve ono što se kretalo kopnom za Indiju, seobe, vojske, trgovina, prolazilo je obavezno kroz Afganistan (osim Britanaca koji su došli morem), pa je historija Afganistana dobrim dijelom i odjeljak indijske historije. Oko 500. godine pruhe n.e. ovo područje je bilo dio Perzijskog carstva Ahemenida. Od njih ih u 4. vijeku otima Aleksandar Makedonski. U toku daljih stoljeća Afganistanom su vladali razni osvajači. Od 240. do 650. opet je perzijska provincija, čije su sjeverne granice morale biti štićene, jer su bile stalna meta upada divljih hordi konjanika iz centralne Azije. Po svoj prilici tada su u zemlji postojale značajne skupine kršćana – nestorijanaca.
Oko 652. počinje nova epoha u Afganistanu koja je do danas presudno odredila izgled zemlje i život njenih stanovnika. Arapi su osvojili gradove Herat i Seistan i donijeli sa sobom novu veru – islam, koji je 30 godina ranije započeo svoj pobedonosni pohod iz Meke. Međutim, do 10. vijeka Kabul i veliki dio planinskog područja ostao je i dalje budistički i hinduistički. Iz tog ranog perioda islama sačuvani su samo ostaci jedne džamije kod Balha sa sjajnom štukaturom.
Oko 1000. u Afganistanu je nastala prva značajna domaća dinastija pod čijom se vlašću grad Gazni (južno od Kabula) razvio u centar islamske kulture i nauke. Gaznevidi su vladali sve do pred kraj 12. vijeka na velikim prostorima Indije, Badahšana, Turkestana i Perzije. Drugi vladar ove dinastije, Mahmud (veliki perzijski pjesnik Firdusi posvetio mu je svoj čuveni spjev Šahnama), upadao je u Indiju 15 puta. Jezgro njegove vojske činili su Turci (što je bio i on sam), a uz njih bilo je i Indijaca i Afganaca. Za Afgance (Paštune), koji su živjeli u Sulajmanovim planinama (danas zapadni Pakistan) tada se čulo prvi put.
Pod pritiskom Turaka Seldžuka drobi se država Gaznijaca, da bi sasvim nestala krajem 12. vijeka. Od tog vremena ređaju se domaće i strane dinastije, među kojima su i Goridi, koji u Delhiju stvaraju prvu islamsku državu na indijskom tlu. Njihov kraj označit će, 1219, provala Džingis-kanovih Mongola. Oni će razoriti sve gradove i sela, kao i zatečeni sistem za navodnjavanje u južnom Afganistanu, i to tako temeljito da je ovo područje ostalo do danas pustinja.
Afganistan se još nije bio ni oporavio od ovog rušilačkog bijesa kada je, iz dubina centralne Azije, pristigao sljedeći talas osvajača, oko 1370. Tamerlan (Timurlenk) je ponovo opustošio cijelu zemlju. Stanovnici svih gradova koji su pružali otpor bili su masakrirani, a od njihovih odsječenih glava Tamerlan je naredio da se načine užasne piramide (ćele kule). Njegovi nasljednici,Timuridi, izabrali su Herat za svoju prijestolnicu. Pod njima je Afganistan dostigao značaj koji u kasnijem vremenu nikad više neće imati. Herat je postao centar umjetnosti i kulture u zapadnoj Aziji, a carstvo se prostiralo do Eufrata i Sir-Darje. Cvjetala je trgovina sa Evropom i dalekom Kinom budući da se Afganistan nalazio na čuvenom putu svile. Ali, oko 1500. ka jugu ponovo prodiru nove horde stepskih nomada; ovog puta to su Uzbeci. Oslabljeno carstvo Timurida nije moglo da im se suprotstavi. Dolazi do masovnog bjekstva srednjoazijske duhovne i umjetničke elite u Indiju. Iz Buhare je pobegao i knežević Babur (umro 1530). Najprije je sa svojim pristalicama osvojio Kabul, a zatim i čitavu sjevernu Indiju, gdje je osnovao čuvenu dinastiju Mogula (arapsko-perzijski oblik od riječi Mongol), koja je vladala Indijom sve do dolaska engleskih kolonizatora.
Nakon toga Afganistan postaje beznačajno zaleđe. Zapad je pao pod perzijske Safavide, sjever je bio uzbečki, a istok i jug ostali su u sklopu Mogulskog carstva. Izgradnjom evropskih trgovačkih brodova propala je i unosna karavanska trgovina na putu svile i Afganistan gubi svaki značaj. Ali zemlja nikako nije bila i mirna; njome su zvanično vladali perzijski Safavidi i indijski Moguli, ali se planinska plemena nikad nisu mogla valjano pokoriti. I ta neutaživa žeđ za slobodom dovela je do stvaranja Afganistana. Osnivač je Ahmed Šah Durani (1747-1773) i sa njim, zapravo, počinje historija Afganistana. Bila je to, najprije, paštunska plemenska konfederacija, koja se prostirala od Amu-Darje do Delhija. Ahmed Šah je više puta upadao u Indiju, osvojio Kašmir i najveći deo Pendžaba. Njegova snaga bila je u nacionalnoj afganskoj konjici.
Nakon njegove smrti ostala je prostrana, ali nestabilna država koju su razdirale dinastičke borbe i plemenski partikularizam. Razoran uticaj vršilo je i rivalstvo između Velike Britanije i Rusije, čiji su interesi počeli da se ukrštaju na teritoriji Afganistana. Kao posljedica tog rivalstva nastala je, tek u 19. vijeku, afganistanska država. A moderna država, kao nacionalna država, nastaje 1880. sa stvaranjem jake centralne vlasti u vrijeme vladavine gvozdenog emira, Abdur Rahmana. Iako Afganistan nikad nije bio kolonija, potpunog suvereniteta domogao se tek u trećem anglo-afganskom ratu (1919). Nakon toga, kralj Amanulah (1919-1929) zakjučio je ugovor o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom i Turskom i započeo modernizaciju zemlje i reforme po evropskom uzoru (po ugledu na Tursku). Uvodi monogamiju, obavezno školovanje, evropsku odjeću za državne službenike i ukida pokrivanje žena. Ove neislamske novine naišle su na otpor kod muslimanskog sveštenstva i seoskog stanovništva. Njihova pobuna završava se protjerivanjem kralja iz zemlje.
Naredni period u znaku je postepenih reformi i modernizacije zemlje.
Vojnim udarom 1973. svrgnut je kralj Zahir Šah (nedavno se ponovo vratio u zemlju iz svog rimskog egzila), a puč komunista 1978. i ulazak u zemlju sovjetskih trupa naredne godine predstavljaju prelomni trenutak u istoriji Afganistana. Rat, bjekstvo i emigracija, naročito u susjedne države, Pakistan (dva do tri miliona izbeglica) i Iran (jedan milion) doveli su do dubokih promjena u socijalnom, političkom i privrednom životu zemlje. Antisovjetski otpor, koji se formirao kao ideološka opozicija komunizmu i u ime islama, bio je razbijen u mnogobrojne grupacije.
Tri godine poslije povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana (1992) stvorena je privremena vlada pod vodstvom zapovjednika mudžahedina; proglašena je islamska republika. Ali, nova vlada nije uspjela da zemlji obezbijedi mir. Naprotiv, borba za vlast dovela je do krvavog građanskog rata. Godine 1994. grupa talibana (riječ bukvalno znači „oni koji traže/tragaju“, odnosno studenti islamskih nauka) – prije svega iz redova Paštuna s obje strane pakistanske granice (pokret je rođen u gradu Kandaharu) – umirila je djelimično zemlju, ali je propagirala islam baziran na kodeksu časti Paštuna (uz očigledni vahabitski uticaj), koji se sprovodio rigidnim sredstvima. Javno se prakticirala diskriminacija žena i nepaštunskih etničkih grupa (naročito su stradali Hazari), a 1998. Afganistan je postao emirat (emir je, pored ostalog, i titula vladara u nekim islamskim zemljama).
Nedavno je surova talibanska vladavina okončana.
Danas je Afganistan, poslije 23 godine rata, ogromna gomila ruševina. Uz pomoć razvijenih industrijskih zemalja treba da uđe u moderno doba. Ali, mine (računa se da ih ima oko deset miliona), gospodari rata i birokratija ometaju brži napredak ove zemlje koja odavno spada među najsiromašnije u svijetu.
Paštunski kodeks časti
Ključ za uspješan afganistanski otpor protiv stranih sila nalazi se u izrazitoj težnji za slobodom, koja je jedinstvena među narodima Azije. I to težnja za individualnom slobodom. „Mi rado podnosimo – kažu Paštuni – nerede, sukobe, svađe, ali ne možemo da trpimo nikakvu vlast nad nama“. Ova slobodoljubiva crta karakterizira kodeks časti većine Afganistanaca, ali, prije svega, paštunskih plemena. Otuda kod Paštuna jedva da je bilo robova (prezirali su otimanje ljudi). I izbor žene često je bio posljedica obostrane naklonosti. U starim izvještajima stalno se ističe da su Paštuni jedini narod centralne Azije kojem je poznata riječ ljubav (minnah). A žene su, opet, često imale i znatan uticaj, prije svega kao savjetodavci.
Moć emira koji je stajao na čelu zemlje bila je često prilično klimava. Ona je zavisila od toga koliko mu moći daju plemenske starješine. Seoske starješine sazivaju seoski savjet, koji se naziva džirga i koji ima i pravosudnu funkciju. Ali Paštun koji drži do sebe često pribjegava samozaštiti, što znači krvnoj osveti. A ona, po običaju, obuhvata i rodbinu počinioca. Ali, postoji i mehanizam koji sprečava da se zatru čitave porodice. U kodeks časti Paštuna (paštunvali) spada i to da se ne odbija nijedna molba, što se obično ostvaruje uz pomoć posrednika i ne baš lako.
Paštuni su posebno osjetljivi na odluke svoga kana. Svi njegovi postupci moraju prethodno da budu dogovoreni i usaglašeni sa seoskim starješinama. Ni posljednji pastir ne može biti privoljen na poslušnost kanu. Jedina mogućnost je da bude ubijeđen. Poznavanje ovog kodeksa i postupanje po njemu uslov je da se bude prihvaćen u paštunsku zajednicu.
Herat
Među prvim gradovima koji su ušli u kulturnu baštinu svijeta, a to je bilo 1974. godine, nalazio se i Herat. S pravom!
Ovaj sveti islamski grad, koji leži na granici prema Iranu, smatra se kolijevkom afganistanske civilizacije. I danas je to oaza mira i najljepši i najgradskiji afganistanski grad. Ovdje, na najplodnijem zemljištu čitave centralne Azije, prvo naselje nastalo je prije 5.000 godina.
U Heratu se nalazi jedna od najljepših džamija, grobovi poznatog mističnog pjesnika Ansarija, perzijskog pjesnika Džamija i kraljice Govhar Šad, žene koja je početkom 15. vijeka u Heratu gradila biblioteke, hamame i palate i dovodila umjetnike iz Indije i Perzije. U ovoj nekadašnjoj prijestolnici Timurida (do 1507) izrađivali su se najfiniji tepisi, najbolje oružje i najskupocjeniji nakit. „Čitavi nastanjeni svijet ne poznaje grad kao što je ovaj“, zapisat će zadivljeni osnivač Mogulskog carstva Babur.
Herat je nekad imao 300 škola, a drugi jezik obrazovanih žena bio je francuski. I danas većina njegovih stanovnika (800.000) govori književni perzijski, dari, a ne isprani sleng Kabula, gdje se miješaju svi provincijski dijalekti. Među ženama su neke već odbacile burku i nose, po iranskom uzoru, hidžab (crni veo) koji ne pokriva lice. U moćnoj citadeli, koju su nekad utvrđivali Džingis-kan i Tamerlan, danas je stacioniran tzv. Bataljon za javni red.
Bamian
Nastale su prije 1.500 godina, preživjele su Džingis-kanove horde, vidjele propast Britanaca u Afganistanu i ulazak sovjetske armije, a na samom početku trećeg milenijuma talibani su im objavili rat. Da, riječ je o čuvenim Budinim statuama u Bamianu, koje odavno pripadaju kulturnoj baštini svijeta. Nakon njihovog rušenja, ostaci stijena su natovareni na kola i odnijeti neznano kuda (ostaci banjalučke Ferhadije su, znamo, samljeveni).
Kolosi su umirali dugo: pet puta dnevno talibani su ih gađali svojim topovima. I tako tri sedmice, uvijek nakon molitve. Kako tvrdi njemački nedeljnik Der Spiegel (br.16, 2002) uništenje Budinih statua je, prije svega, delo saudijskih i pakistanskih najamnika Bin Ladena. Oni su tražili od talibana da unište ove statue, jer su one svojim postojanjem navodno vrijeđale Allaha.
Uz statue je stradalo i lokalno stanovništvo, šiiti Hazari. Talibani su ih mučili, ubijali i tjerali na prinudni rad, i upravo su nekadašnje monaške ćelije (a ima ih na hiljade) u planinskom masivu Hindukuša, pružile progonjenima siguran zaklon. A i danas tamo borave svi oni kojima su talibani popalili kuće.
U ovom izgubljenom raju – gdje topli slani izvori i čudesna priroda već dvije hiljade godina privlače hodočasnike – i šiiti Hazari lijepo su živjeli u sjeni Budinih statua (o njihovoj sudbini odlučivat će i UNESCO). Oni su, kažu, muslimani, ali vjerovati u Budu je, valjda, također u redu. Žele da im se Buda što prije vrati.
Uz Budine statue talibani su uništili, što je manje poznato, i historijske statue u kabulskom muzeju, kao i one u gradu Gazni.
(TBT, Peščanik.net, Autor Olga Zirojević)