Niko osim Kralja Kelja i Kraljice nije znao put. Ali svi su bili svjesni da su naredna četiri sata hoda vijugavim putevima, uz usputna stajanja da se odigraju igre poput krckanja oraha i pokoja čaša “šnapsa” tek zagrijavanje.
“Ne bojite se kada ga vidite na tanjiru”, rekao je jedan od članova grupe o nagradi za koju su svi znali da će uslijediti – kelj dinstan na svinjskoj ili guščijoj masti, poslužen uz slaninicu, kobasice i pareni paradajz. “Mnogo je ukusnije nego što izgleda.”
U ovom kraju Njemačke, nekih 80 kilometara južno od Sjevernog mora, kelj je više od esencijalne namirnice za smutije i „bolje za vas od brokolija“ vitaminske bombe. On je sezona, događaj, tradicija.
Bavarski festival piva Oktoberfest poznat je širom svijeta. Karnevalske parade često se viđaju u različitim dijelovima Njemačke oko Rajne i katoličkog juga u mjesecima pred Veliki post.
Ali šetnje i gozbe u čast berbe kelja – Grünkohl, na njemačkom – u ravnicama oko Oldenburga i Bremena nisu poznate mnogima i čak ni mnogi Nijemci ne znaju za njih.
Prije nekoliko godina grad Oldenburg je riješio to promijeniti. Nazvavši sebe “prijestolnicom šetnji za kelj”, počeo je promovirati ove događaje koji se odvijaju uglavnom u periodu između novembra i februara.
Šetnje organizuju grupe porodica, prijatelja ili kolega, a one su duge između jedan i po i pet kilometara. Kraljevski par, koji se svake godine iznova kruniše, dobija zadatak da osmisli rutu šetnje i organizira događaje za sljedeću godinu.
Kada je sezona, lokalni restorani i pabovi svakog vikenda krcati su dugačkim stolovima na kojima se poslužuje domaći kelj, sa svim dodacima, uključujući i blago ljutu kobasicu punjenu grizom, lokalni specijalitet poznat kao pinkel.
To sve zvuči još bolje kada se stavi u stihove, kao što su učinile “Keljske novine” 1953. godine:
Kelj se servira, skupa sa šunkom, pinkelom i svinjčetom,
Sada svi imate dozvolu da hrabro podignete viljuške svoje
Kelj koji se uzgaja u ovoj oblasti poznat je po svojoj gorčini. Ukus mu je sve blaži što se duže kuha na pari, a zatim se pojačava kada temperatura pada.
“U 17. i 18. vijeku, sve do 19. stoljeća, svaki poljoprivrednik je uzgajao sopstvenu vrstu kelja”, kaže profesor Albah. “Mnoge od njih su nestale kada su u 20. vijeku stigli prodavci sjemena. Opstale su vrste koje se lakše gaje.”
Kelj ljude i dalje toliko podsjeća na hladnoću da se poljoprivrednici muče da prodaju povrće ukoliko je temperatura previsoka, kaže Ike Fram koji vodi jedno imanje.
“Možemo imati divan kelj na pijaci, ali ako nije dovoljno hladno, ljudi ga neće kupiti”, kaže on.
Vjeruje se da su šetnje produžetak stare tradicije imućnih zemljoposjednika u ovoj oblasti koji su voljeli da se zabavljaju na snijegu.
Tradicija se pretvorila u festival lokalnog naslijeđa, priliku da se okupite sa prijateljima.
Restorani nude pakete obroka, a obavezno se i pleše.
Lena Bauer, mještanka obližnjeg Oldenburga, jedna od učesnica u šetnji, priznala je da su joj bile potrebne godine da se priključi ovog godišnjem ritualu.
“Ranije nisam željela ići, ali kada sam konačno prelomila, shvatila sam u čemu je stvar”, kaže ona. “Ne radi se o kelju. Neki ljudi ga vole, neki ne. Poenta je u zajedništvu, pripadanju i dobrim prijateljima.”
U njenoj grupi ove godine našao se i Jens Varntjes kome je ovo tek prva od tri planirane šetnje – “ova, sa prijateljima, zatim jedna sa kolegama sa posla, a onda sa prijateljima moje supruge”.
“Poslije toga ne morate jesti kelj čitave godine”, kaže on.
(TBT, NYT)