Istup predsjednika Stranke demokratske akcije (SDA) pred stranačkim udruženjem Asocijacijom žena SDA Bakira Izetbegovića dosta je eskploatiran od strane medija. On je govoreći o podjeli resora, naveo je da Bošnjacima, Hrvatima i Srbima pripadaju po tri mjesta u Vijeću ministara BiH, a jedna pozicija bit će za pripadnika Ostalih koja će biti nestranačka osoba.
RIZKUJE SA RADONČIĆEM
„Bolje je podijeliti ta tri resora između SDA, DF-a i SBB-a nego to uzeti samo za SDA. Uzet ćemo sigurno Ministarstvo vanjskih poslova, jer želimo braniti imidž BiH, DF će vjerovatno uzeti Ministarstvo odbrane, a moguće da će SBB uzeti Ministarstvo sigurnosti, što je stvar pregovora“, najavio je Izetbegović. On smatra da je bolje rizikovati sa Radončićem nego ga imati na drugoj strani.
„Reakcije pojedinih Bošnjaka bile su da bi bilo bolje bez SBB-a i bez Radončića. Ja mislim da je bolje imati što širi front, bolje ih je imati uz sebe i sa svim rizicima nego ih imati sa druge strane. Takav nam slijedi period kada je potrebno imati što više, bez obzira na to šta je bilo, niko nije naivan znamo mi šta se može ponoviti. Mislim da je to bolje rizikovati i imati ljude uza se“, pravdao se Izetbegović.
Upravo je ovo najzanimljiviji dio njegovog izlaganja koji zaslužuje dodatnu analizu. Opći je dojam da je Izetbegović govorio sa dosta olakšanja, a nakon vrlo neugodne situacije u kojoj je bio doveden kada većina opozicionih stranaka nije željela koalirati sa njegovom strankom. Najčešći izgovor te anateme koja je bila bačena na SDA bio je upravo Izetbegović. Koliko god se suzdržavao u svom govoru nije mogao a da ne pokaže svoju prepotentnost te je vrlo prizemnom frazom da „psi koji laju ne ujedaju“ izvjrijeđao SDP. Pa čak i kontekst u kojem opravdava koaliranje sa SBB-om, personalizirajući tu strankom sa njenim liderom Fahrudinom Radončićem, odiše dozom nepovjerenja i nipodaštavanja. Tvrditi da je to rizično imati ga uz sebe, ali da je bolje to nego imati ga protiv sebe nije dostojno elementarnog povjerenja i uvažavanja kojeg bi morali imati koalicioni partneri.
Ipak, personalne dojmove možemo ostaviti njima samima. Ono što bi bilo zanimljivo za analizu jeste odgovor na pitanje koliko je Izetbegović siguran u ono što govori i da li je zaista na vidiku formatiranje bošnjačkog bloka stranaka za ulazak u vlast. Formalno zaista se može prihvatiti činjenica da su obavljeni stranački razgovori sa DF-o i SBB-om i da lideri ovih stranaka ne demantiraju Izetbegovićeve tvrdnje kako je neka vrsta dogovora već i postignuta. Ali, znakovito je da ni Komšić ni Radončić još ne izlaze u javnost sa potvrdama da su prihvatili ponuđene resore, a posebno da se ne protive i ne uvjetuju Izetbegovića sa „ili ja, ili on“ kako su to do sada činili.
I to je, najvjerovatnije, dio dogovora iz samih pregovora, na čemu inzistira upravo Izetbegović, da se javnosti kaže samo ono što se ionako ne bi moglo sakriti. Tako je Izetbegović obavljao već mjesecima tajne razgovore sa mnogim bivšim i ražalovanim političarima poput Zlatka Lagumdžije, Mustafe Cerića, Safeta Oručevića, Jusufa Pušine itd. moleći ih da „ciglu po ciglu“, kako se pohvalio, razvaljuju odbojni zid opozicije. Ovi razgovori su se pokazali relativno uspješni jer su rezultirali bar razbijanjem Nezavisnog bloka Senada Šepića i raskola u Bh bloku. Čak je Izetbegović na ovaj način, a preko nekih od gore navedenih ljudi uspio i Radončića uvući u pregovore, što se, bar za sada smatra njegovim najvećim uspjehom.
BARŠUNASTI DIKTATORI
Sve se to opravdava državnom politikom i nacionalnim interesima, ali u suštini Izetbegović ima vrlo sebične i ordinarne političke ciljeve. On dijeli „šakom i kapom“ ministarske pozicije samo da bi istrgovao da SDA uđe u kantonalnu vlast u Tuzli i Sarajevu. Sa Komšićem i Radončićem je to skoro istrgovao Sarajevo, ali ostao mu je problem Tuzle. Formalno je izgledalo da bi to bilo riješeno zajedničkim ulaskom PDA Mirsada Kukića sa Radončićevim SBB-om u koaliciju, međutim nedavne demonstracije u rudnicima Banovići očito pokazuju da se SDA ima namjeru obračunati sa Kukićem na drugačiji način. Nakon ovih demonstracija svima je jasno da će SDP i SDA formirati kantonalnu vladu. Pitanje je samo trenutka i tehnike jer bi to značilo izdaju Nermina Nikšića. Navodno iza tuzlanskog SDP-a stoji Zlatko Lagumdžija i on je obećao Bakiru Izetbegoviću da će mu isporučiti svoje „crvene autonomaše“ po cijenu ministarske fotelje u Vijeću ministara BiH. Odavno je takvu mogućnost, da Lagumdžija bude ministar vanjskih poslova, najavljivao sam Izetbegović na nekim internim stranačkim sijelima, na šta su javno reagirali neki pripadnici frakcije Denisa Zvizdića.
Pored toga, ako bi Lagumdžiji pošlo za rukom da za „šaku soli“ isporuči tuzlanski SDP Izetbegoviću, on bi skupa sa Ivom Komšićem i Mirom Lazovićem napravio novu socijaldemokratsku stranku koja bi se ujedinila sa Komšićevim DF-om.
Tako bi obezglavili Bh blok i omogućili režimu da caruje do sudnjeg dana uz pomoć crvenih beštija, lakeja i ikebana. Izetbegoviću se za ovakav opak plan trebaju pokloniti i najljući protivnici i reći: „Kapu dolje, majstore!“. On je opakiji plan od uvođenja vanrednog stanja koje autokrate sprovode nakon neuspjelih državnih udara.
(TBT)