Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Skoro da me je Fikret Muslimović, jedan od najkontroveznijih oficira kako JNA tako i Armije BiH, bio šokirao naslovom da nama Bošnjacima ne trebaju vojni spiskovi, jer da smo mi svi vojno sposobni braniti svoju domovinu. Ali, ne lezi KOS-ov vraže, kad se pročita monotoni i vrlo stupidni (p)ogled o mobilizaciji rezervnog sastava policije u RS, čitalac shvati da se ne radi ni o kakvom patriotskom pokliču za odbranu domovine, već o pokliču za odbranu režima.
SMRTNA PRESUDA OPOZICIJI
Iako su svi odreda opozicioni lideri osudili ovu inicijativu Dodikovog režima i stali uz bok sa stavom SDA da će uzvratiti istom mjerom, Muslimović to ignorira jer ne vjeruje raznim, kako ih kurzivom u množini nipodaštava, nikšićima, konakovićima, kasumovićima, kukićima, radončićima, mašićima, kojevićima, ćudićkama…, da će biti jedinstveni u frontu sa SDA-om u odbrani domovine.
Ovo bi mogla biti posljednja lekcija opoziciji da više nikada ne nasjeda na režimske dogovorene mobilizacije narodnih masa i da nikad ni u čemu, posebno ne u patriotskim pokličima za odbranu države i naroda ne daje podršku režimu, ukoliko misli kao takva opstati i nekad osvojiti vlast. Jer Muslimović smatra da „nije počinjena veća glupost od političkog stava koga u aktuelno vrijeme zastupa vrh bh. socijaldemokratije na čelu s Nikšićem i njemu sličnim, da se ne sarađuje s nacionalnim strankama. U prijevodu, taj stav znači: “Nećemo Bosne i Hercegovine.” Apsurd je u tome što su lideri socijaldemokratije patrioti BiH, a ponašaju se štetno za BiH“.
Ovo je smrtna presuda cijeloj opoziciji, samo je milošću KOS-a, amnestairan Željko Komšić koji je preregrutiran u režimski sastav.
Nema razlike između Čovićevog, Dodikovog i Izetbegovićevog odnosa prema opoziciji. Svu energiju troše na razbijanja redova opozicije, sprovode razne oblike zastrašivanja i nasilja, dok međusobno vode samo verbalne, najčešće dogovorene ratove. Problem mobiliziranja rezervnog sastava policije može poslužiti kao ilustrativan primjer. Odlično je poslužio ratnim strankama SNSD-u, HDZ-u i SDA-u da podignu nacionalne tenzije kako bi mobilizirali mase simulirajući (pred)ratno stanje. Sudeći po izjavama svih lidera, kao i prorežimskih medija Bosna i Hercegovina se nalazi u predvorju rata. A šta je formalni razlog da se režimi pokušavaju domoći pušaka? Kako tvrdi Dodik to je potrebno da odbrani RS od najezde migranata, koji, po njemu muslimani „planski“ žele naseliti na „ srpski teritorij“ očišćen od njih.
Jasno je da je to orbanizacija Bosne i Hercegovine, ali tu Orbanovu antimigracinonu politiku već je prozrela i osudila Evropa, kao i cijeli svijet. Čak i evropski kršćanski fundamentalisti tvrde da ta politika nema nikakve veze sa kršćanstvom. I oni ne osuđuju Orbana zato što oponira samom papi Franji, već zato što su prozreli da mu je kršćanstvo samo izgovor za diktaturu koju sprovodi u Mađarskoj. Po tome su onda bosanski nacionalni lideri uzori Orbanu, i razlika je samo u tome što su migranti prije došli u Mađarsku nego u Bosnu i Hercegovinu.
No, temeljni argument nesuvislosti izgovora da bosanski režimi mobiliziraju rezerviste zbog migranata leži u spoznaji da ni migranti kao muslimani ne žele ostati da žive u ovakvoj državi, kako na teritoriju Federacije – među muslimanima, još manje na teritoriju RS – među kršćanima. Ne zato što vide religijsku razliku, već zbog jada i bijede u kakvoj živi bosansko stanovništvo. Bosna nije ispunjenje njihovog migrantskog sna zbog kojeg su napustili svoja ognjišta!
BOSANSKI GHANDI
Prema tome, ako ne (po)stoji razlog i izgovor onda je mobilizacija rezervnih sastava na obje strane mogla biti samo dogovorena priča.
Režimi se više ne bore ni da očuvaju niti da teritorijalno iskomadaju državu, već se bore za goli o(p)stanak. Oni su mobilizirali i naoružali svoje „odbrambene snage“, a to su njihovi „odredi smrti“ regrutirani od tajkunsko-mafijaškog podzemlja, narko-huligana kao i vjerskih fanatika. Zato otrcana fraza kako nacionalni režimi podupiru i hrane jedni druge kako bi opstali na vlasti postaje sve istinitija i uvjerljivija. Oni su započeli i vodili rat i oni samo uz ratnohuškačku retoriku na strahu naroda jednih od drugih mogu opstati. I uspijevaju u tome samo zato što se još niko nije našao da im oponira gandijevskim pokličem i metodama. Posebno u tome griješi sarajevski, kako se vole nazivati probosanski opozicioni blok. Ne, ne plediram ja demilitarizaciju zemlje u kojoj se često vode ratovi. Jer tu je NATO, tu su vojne snage evropskih zemalja itd. Ja zagovaram antiratnu politiku. Da je bošnjački režim, mislim na SDA i Islamsku zajednicu, dao za lobiranje u svijetu, samo deset posto od logistike koju daje za svoje „odrede smrti“ Dodik vjerovatno ne bi bio na vlasti. A da je režim oporezovao samo sa deset posto svoje tajkune koji su opljačkali državna preduzeća, kao što ih „oporezuje“ tokom izbornih kampanja, i tim sredstvima kreditirala male firme mladih poduzetnika u pola manje bi bilo „raje sa biroa“. I na koncu da se čengići, izetbegovići, cerići, silajdžići... nisu posvađali oko ratnih donacija tako da je ogroman novac ostao van domašaja državnih finansijskih tokova, te da su reaktivirali tajne račune deponirane u bankama islamkih zemalja i tim novcem podržali povratak Bošnjaka u RS, danas bi Dodik pjevao drugačiju pjesmu.
Samo neko ko ima iskonske gandijsvske vizije i hrabrost da raskrinka mafijaške režime do srži, može opstati kao opozicionar. Inače, u narodu ostaje uvjerenje da se za vlast bore isti; „ja šarov, ja garov“! To se pokazalo i sa podrškom SDA oko mobilizacije rezervnog sastava policije. Trebalo je potpuno suprotno djelovati i ne zauzimati stav – puška na tvom, puška na mom ramenu. Jer Bosancima zaista ne trebaju nikakvi vojni spiskovi, niti uniforme, ako istinski osjete da neko ponovo želi krvoproliće; narod neće čekati mobilizaciju – zadaviti će ga golim rukama! Narod zna da nije u pitanju o(p)stanak države već da je sva igra održavanja režimskih nacionalnih vođa na vlasti. Dok opozicioni lideri ne nauče da je borba protiv režima najbolja odbrana države, nikad neće pobijediti i nikad neće dobiti podršku naroda!
(TBT)