Piše: Timothy Garton Ash, thebosniatimes.ba
John Bull doživljava nervni slom, i sve mu je teže, pa se njegovi cimeri okupljaju u kuhinji da se dogovore šta da rade s njim. Žustri Emanuel iz Francuske misli da John loše utiče na sve njih i da bi trebalo da ga izbace iz kuće. Konačno, taj bezvrati engleski sebičnjak je prije tri godine rekao da hoće da ode. U skladu sa svojim nadimkom Mamica, Angela ima više saosjećanja. Donald iz Poljske kaže da bi Johnu trebalo dati „vremena i prostora“ da se sam sredi. Slhedeću epizodu brexita, najgledanije evropske sapunice, gledajte u sruhedu uvečer.
Kontinentalna Evropa nikada nije tako pomno pratila britansku politiku i to je jedna od paradoksalnih posljedica britanskog sloma tokom brexita. „Ovo je bolje od svega što se prikazuje na Netflixu“, kaže bivši poljski predsjednik Aleksandar Kvašnjevski. Još jedan paradoks je to što Britanija nikada ranije nije toliko zavisila od EU partnera kao sada kada hoće da ih napusti. U nekoj vrsti sadomazohističkog samoispunjujućeg proročanstva, brexiteri su gurnuli Britaniju upravo u ono vazalsko stanje iz koga tvrde da je oslobađaju. Theresa May će morati prihvatiti skoro sve što joj bude ponuđeno u Briselu na hitnom sastanku Evropskog savjeta.
Iz te ponižavajuće asimetrije moći neizbježno slijedi da kontinentalna Evropa nije samo gledalac brexit sapunice, već u njoj ima ključnu ulogu. Ako je brexit britanska politika Evrope, postoji i evropska politika brexita. I baš kao što se britanska politika često mimoilazi sa stvarnom Evropom, tako se i evropska politika brexita ne tiče samo Britanije. Tu značajnu ulogu imaju i lične ambicije, stranačke kalkulacije na evropskim izborima i rivalske vizije o budućnosti Unije.
Nedavno sam na konferenciji o sigurnosti u Minhenu vodio panel sa Michelom Barnierexy om, koga je Evropska komisija zadužila da vodi pregovore o brexitu. U jednom trenutku, britanski učesnik panela počeo ga je ubjeđivati da odobri neograničeno produženje člana 50. Nikad neću zaboraviti užasnut izraz na licu ovog visokog Francuza dok je uzvikivao, sa šarmantnim akcentom: „Mislite, da nastavimo pregovarati!?“ Kao da mu se ukazala budućnost u vječnom danu mrmota gdje umjesto da ide da radi nešto drugo, možda da bude predsjednik Komisije – ostatak života provodi u pregovorima o brexitu.
Ako Britanija ne bude učestvovala na evropskim izborima, socijalistička grupacija u Evropskom parlamentu će izgubiti značajan broj laburističkih poslanika – što će ojačati šanse Evropske narodnjačke stranke, čiji vodeći kandidat Manfred Veber želi da postane sljedeći predsjednik Komisije, kao i liberalne grupacije (ALDE) čiji je lider Guy Verhofstadt sticajem okolnosti i predstavnik EU parlamenta u pregovorima o brexitu. Što je još važnije, francuski predsjednik Emanuel Macron – kombinacija Charlesa de Gaullea i Jacquesa Delorsa, sa dodatkom Napoleona – osjeća da bi ova godina mogla biti njegova posljednja šansa da progura reforme, potrebne da Evropu pripreme za 21. vijek. Niko, a naročito ne les Anglais, ne smiju mu se ispriječiti na tom putu.
Uzajamni zaplet britanske i evropske politike brexita stvara čudne saveze: najčudniji je onaj između arhi-brexitera Jacoba Rees-Mogga i belgijskog arhi-evrofederaliste Verhofstadta. Potpirujući strahove od Britanije, Rees-Mogg je prošle sedmice tvitao: „Ako zbog produžetka ostanemo zaglavljeni u EU, treba da budemo što veća smetnja. Mogli bismo stavljati veto na svako povećanje budžeta, opstruirati stvaranje EU vojske i blokirati Makronove integracionističke šeme“.
Ovo zastrašivanje je upalilo. Na sastanku ambasadora EU27 u Briselu, tvit su citirali oni koji zagovaraju tvrd stav prema Britaniji, na čelu sa francuskim ambasadorom. Retvitao ga je Verhofstadt, uz komentar: „Onima u EU koji bi mogli pasti u iskušenje da produže #brexit sagu, mogu samo da kažem – pazite šta želite“ i smajli koji namiguje. I ja tebi Guy.
Šalu na stranu, šokiran sam i tužan kad vidim koliko je kontinentalnih Evropljana, uključujući stare prijatelje i poštovaoce Britanije, diglo ruke od nas. Mi, britanski Evropljani ne treba da imamo iluzije: dobra volja EU je gotovo na izmaku. Gomilaju se metafore o bolesti. Brexit-Britanija se sada vidi kao otrov, gangrenozni ud, rak koji treba isjeći – tijelo Evrope je zdravije bez nje. Čak i mudri, pribrani ljudi, kao što je francuski diplomata Jean-Marie Geeno, ozbiljno razmatraju ideju da je brexit bez dogovora možda bolji od produžavanja agonije.
Srećom, ovi glasovi neće prevladati. Pod vodstvom predsjednika Evropskog savjeta Donalda Tuska, irskog premijera Lea Varadkara i njemačke kancelarke Angele Merkel (sa kojom se May sastala u Berlinu u utorak), većina šefova vlada će zaključiti da EU ne može preuzeti rizik – ni odgovornost – da poklekne pred Rees-Moggom i njegovim brextremistima i prosto izbaci Britaniju iz EU. To bi zatrovalo odnose sa Ostrvom na čitavu generaciju i dovelo Irsku u nemoguću situaciju.
Neki u EU su dirnuti apelima miliona britanskih Evropljana, koji projektuju poruku SOS u bojama EU na Bijelim liticama Dovera i poručuju: „Dajte nam još jednu šansu“. Većini njih je jasno da se britanska politika brexita konačno odmiče od tvrdih brexitera. Mnogi među njima znaju da će izlazak Britanije iz Unije umanjiti izglede za izgradnju dovoljno jake Evrope koja bi mogla da se suoči sa sve samopouzdanijom Kinom, Amerikom Donalda Trumpa i egzistencijalnom pretnjom klimatskih promjena. Gotovo svi oni su, u najmanju ruku, spremni da ulože dodatni napor da obezbujede uređeni brexit.
Razuman dogovor ove sedmice bi trebalo da ima bar tri elementa. Prvo, to je fleksibilno odlaganje člana 50 do jedne godine, mada bi i 9 mjeseci trebalo da bude dovoljno. Drugi element bi bio neka vrsta obaveze da UK, tokom trajanja produženja, ne brlja po Uniji kako Ris-Mog prijeti, te da se izuzme iz trke za vodeće funkcije u EU. Idealno, ova obaveza bi bila britanska ponuda, a ne uslov koji nameće EU. To bi na domaćem terenu, uz pomoć višepartijske većine u britanskom parlamentu, istovremeno značilo „pelcovanje protiv Borisa“ – garancija da nasljednik Therese May neće biti neki Boris Johnson.
Treće, Britanija mora preuzeti obavezu učešća na evropskim izborima. Mi, britanski Evropljani bi tim izborima trebalo da pristupimo kao svom sljedećem velikom izazovu. U jednom tvitu, Rees-Mogg s odobravanjem citira govor u Bundestagu Alise Veidel, čelnice ekstremno desničarske, populističke Alternative za Njemačku (AfD). I u tome je poenta: naša borba protiv raznih Rees-Moggova, Johnsona i Faragea nije odvojena od borbe protiv AfD-a u Njemačkoj, ni borbe u Italiji protiv zamjenika premijera sa krajnje desnice Matea Salvinija, ni od borbe u Poljskoj sa njihovom nacionalističkom strankom PiS, ili od borbe Macrona sa Marine le Pen. To je jedna ista borba. Borba za Evropu.
Naravno da se brexit sapunica jednom mora završiti, bolje prije nego kasnije. Ali dok traje, hajde da se postaramo da liči na Prijatelje, a ne na kombinaciju Tatine armije i Das Boot.
(TBT, The Guardian)