Vrelog letnjeg jutra, 2. augusta 1980., godine masovna eksplozija raznijela je glavnu čekaonicu željezničke stanice u Bolonji. Poginulo je 85 ljudi, a stotinu je povrijeđeno. Iako su u početku okrivljeni legendarni urbani gerilci u Italiji, Crvene brigade, uskoro se pokazalo da je napad, u stvari, došao iz “deep statea” same italijanske vlade.
Potpuna priroda ove tajne, paralelne države otkrila se tek deceniju kasnije, kada je italijanski premijer Giulio Andreotti, na ispitivanju specijalne istražne komisije, otkrio postojanje skrivenih oružja u cijeloj zemlji, koje su bile na raspolaganju organizaciji koja je kasnije identifikovana kao ‘Gladio’.
Pokazalo se da članovi ove grupe ne uključuju samo stotine krajnje desničarskih ličnosti u obavještajnom, vojnom, vladinom, medijskom, crkvenom i korporativnom sektoru, već i šaroliki asortiman fašista, psihopata i pripadnika kriminalnog podzemlja.
I uprkos Andreottijevim pokušajima da se grupa proglasi “patriotama”, većini ostatka italijanskog političkog poretka bilo je očigledno da su oni djelovali kao prilično loši ljudi.
Prateća istraživanja pratila su veze sa sličnim grupama koje su se širile širom Evrope i za koje su svi ustanovili da su terorističke organizacije dep statea, a za sve je na kraju ustanovljeno da su podređene najvišim nivoima komandne strukture CIA-e i NATO-a.
Nadimak ‘Gladio’ na kraju je proširen i uključivao je srodne terorističke strukture deep statea, uključujući: ‘P2’ u Italiji, ‘P26’ u Švicarskoj, ‘Sveborg’ u Švedskoj , ‘Kaunter-Gerila’ u Turskoj i ‘Šipskin’ u Grčkoj.
Za ovu evropsku listu je tada otkriveno da ima veze ne samo sa praktično svakom tajnom državnom terorističkom organizacijom koju sponzorira SAD širom svijeta (uključujući i slične operacije Kondor u Latinskoj Americi), već i sa mnogim globalnim narko kartelima koji su imali skriveno bogatstvo, neophodno za finansiranje.
Novinar Paul L. Wiliamsa napisao je knjigu pod nazivom “Operacija Gladio: Nečasni savez između Vatikana, CIA-e i mafije”. Iako postoje i druge knjige o ovoj temi koje su vrijedne spomena, Wiliamsu dugujemo posebnu zahvalnost što imamo manje-više potpuno integrirani portret globalnih spletkarenja Operacije Gladio.
Opće porijeklo ove lavirintske mreže deep state aktera leži u takozvanom “ostanku iza vojske” koje su savezničke sile (prije svega SAD) uspostavile krajem Drugog svetskog rata, navodno da bi djelovale kao snage otpora, ako bi se Sovjeti ikada odlučili za napad na Evropu.
Prvobitni autor ‘ostani iza vojske’, kako kaže Wiliams, bio je general Reinhard Gehlen, šef njemačke vojne obavještajne službe tokom Drugog svjetskog rata. Pošto je rano predvidio da je Rajh osuđen na poraz, Gehlen je “stvorio ideju o formiranju tajnih gerilskih odreda sastavljenih od Hitlerove omladine i tvrdokornih fašističkih fanatika”, navodno da bi odbranio neizbježnu sovjetsku invaziju. Ove gerilske jedinice nazvao je “vukodlacima”.
Tu fašističku priliku nisu mogli da propuste pa je američka Kancelarija za strateške usluge (OSS, i preteča CIA), pod vodstvom Wiliama „divljeg Bila“ Donovana, brzo angažirala i Gehlena i SS Generala Karla Wolfa (1945) u formiranju Gehlen organizacije (kasnije transformirane u današnji njemački BND), koja se na početku finansirala iz obavještajnih resursa američke vojske G-2.
Amerikanac koji je radio na ovome bio je Alen Dales, prvi predsjednik (1927.) Savjeta za međunarodne odnose, a kasnije i prvi šef CIA-e. Propisno pripojeni američkom odboru, “vukodlaci” su se, s obzirom na to da su se njihova početna uplitanja odigrala u Italiji, preimenovali u “gladijatore”. Operacija Gladio je rođena.
Problem finansiranja
Godine 1947. CIA (koja je te godine zamijenila OSS) bila je suočena sa svojim prvim zastrašujućim zadatkom, tj. kako da spriječi italijansku Komunističku partiju (PCI) da formira sljedeću vladu. Izbori su bili zakazani za 1948.
Srećom, “Gladio” je bio spreman i čekao. Gladijatori su trenirali u specijalnom kampu koji je postavljen na Sardiniji pod lokalnom komandom bivšeg italijanskog fašističkog vođe iz Drugog svjetskog rata, princa Junio Valerio Borghesa.
Pored toga, stotine američkih mafijaša počelo je da dolazi na obale Italije kako bi pomogli u rješavanju komunističkog „problema“.
Tokom 1948. godine prosječno pet osoba nedjeljno je ubijeno od strane terorističkih jedinica pod okriljem CIA-e. Rezultati su bili veoma predvidljivi. Aleluja, PCI su poraženi, a kršćanske demokrate su se vratile na vlast.
Ipak, prijetnja je ostala. Čitava polovina italijanskog biračkog tijela bili su simpatizeri komunista i, štaviše, ljevičarska politika prožimala je veći dio ostatka evropskog tijela. Trebalo je uraditi više. Problem je, međutim, bio novac. Jednostavno ga nije bilo dovoljno.
Tako je početnih 200 miliona dolara za Gladio (koji je došao iz Rockefeller i Mellon fondacija) brzo iscrpljen. Iako je Zakon o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine osigurao rupu u zakonu koja je dozvoljavala tajne operacije CIA-e, nije dozvolo njihovo otvoreno kongresno finansiranje. Srećom, Paul Halliwel je znao kako riješiti problem.
Halliwel je bio unutrašnji član originalnog OSS-a i, prema Williamsu, najvjerovatnije najveći neopjevani heroj kluba nazvanog ‘Oh-So-Social’ . Održavao je opijumske poslove sa Komintangom (KMT, kineska nacionalna armija koja se bori protiv Mao Ce Tunga).
Tako je, na njegovu sugestiju, Donovan izabran da uspostavi vezu (koja postoji i danas) između obavještajnih službi i organiziranog kriminala.
Brzo su ulice, prvo, New Yorka, a kasnije i mnoge američke metropole, bile preplavljene heroinom. Ovi rani, nezaboravni dani uskoro su doveli do zloglasne ‘Francuske veze’, odatle do ‘Zlatnog trokuta’ (kada je CIA-ina ‘Zračna Amerika’ prenijela drogu iz jugoistočne Azije tokom rata u Vijetnamu), a kasnije do balkanskih, meksičkih i kolumbijskih narko kartela.
Ali i dalje je postojao problem u lancu organizacije droga –oružje-teror. Naime: kako isplatiti mafijaša, a da niko to ne primjeti; kako oprati i sakriti sve ove finansijske zavrzlame od znatiželjnih očiju vlasti?
Povezanost s Vatikanom
Član 2 Lateranskog ugovora iz 1929. godine bio je jasan i nedvosmislen. Ovaj član, koji je služio za reguliranje pitanja između Svete Stolice i italijanske države, izričito je zabranio bilo kakvo uplitanje istog u poslove prvog.
Teško je zamisliti, naravno, da bi tvorci Ugovora ikada predvidjeli šta bi takav imunitet zapravo mogao da znači u praksi. Ali tada vjerovatno nisu računali na đavolsku formaciju Instituta za religiozne radove (IOR), ili više kolokvijalno, Vatikansku banku.
Osnovana od strane pape Pija XII i Bernardina Nogara 1942. godine, Banka će ubrzo početi služiti kao glavno poslijeratno skladište kako za sicilijansku mafiju tako i za OSS / CIA, gdje će sva sredstva i dokumenti, koji se odnose na trgovinu drogom i na Gladio, biti sačuvani i oprani.
Prva dužnost, naravno, bila je da se uništi komunistička opasnost u pogledu izbora 1948. godine. U tom cilju papa je ovlastio svoje vlastite terorističke odrede (pod Monsinjorom Bici Raijem) da pomogne gladijatorima u zastrašivanju italijanskog biračkog tijela. Zadatak izvršen.
Međutim, druga dužnost bila je dugoročnija. Komunizam, socijalizam i, svakako, bilo koji bezbožni oblik progresivne vlade, bilo gdje, morao je biti iskorijenjen. Za to je trebalo mnogo novca. Novac koji se ne može pratiti. Novac od droge. U mjesecima prije izbora 1948. CIA je uplatila oko 65 miliona dolara u Vatikansku banku.
Izvor ovih sredstava potiče od heroina proizvedenog od strane italijanskog farmaceutskog giganta, Skaparellija, koji je zatim sicilijanska mafija prebacila na Kubu, a potom distribuiran u New Orleans, Mayami i New York od strane porodice Santo Trafficante. Iako je ova trgovina bila unosna, ona nije bila dovoljna da zadovolji potrebe CIA-e i „Gladia“. Bilo je potrebno više. Više mreža droga i više banaka. Gladio je imao globalni plan.
Početi sa novom alijansom – korziškom mafijom. Za razliku od sicilijanske mafije, Korzikanci su imali veliko iskustvo u preradi heroina, vještinu koju su stekli kroz godine rada sa laotskim, kambodžanskim i vijetnamskim tehničarima u francuskoj Indokini. Tada se pojavila ruta za snabdijevanje koja se kretala od Burme preko Turske do Beiruta i odatle u Marsej.
Do 1951. godine, Marsej je postao centar zapadne industrije heroina. Konačno, „Francuska veza“.
U međuvremenu, Divlji Bill Donovan je “podnio ostavku” iz CIA-e da bi oformio Svjetsku trgovinsku korporaciju (VCC) čija je primarna funkcija bila olakšavanje trgovanja oružjem za drogu sa KMT-om.
Do 1958. cijela operacija bila je toliko uspješna da je uspostavljena druga ruta snabdijevanja kroz Saigon.
Ipak, nije se moglo očekivati od IOR, solidnog bankarskog stuba zajednice Gladio, da nosi sav teret . Na kraju krajeva, globalna industrija heroina bi do 1980. godine dobijala 400 milijardi dolara godišnje. Na putu bi bila potrebna široka i orkestrirana finansijska mreža kako bi se dopunila Božja banka.
Vođa finansijske mreže bio je Mike Sindona. Diplomirao je na Univerzitetu u Messini 1942. godine, ubrzo nakon čega je postao vodeći finansijski savjetnik sicilijanske mafije, agent za CIA, i nakon toga, intimni finansijer Svete Stolice.
Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća Sindone je postao središte veze između mafije, CIA-e i Vatikana, koji bi eventualno, kao što Williams to hladnokrvno kaže, “rezultirao rušenjem vlada, masovnim klanjem i finansijskim razaranjima”.
Sindone je kupio Fasco AG, holding kompaniju iz Liechtensteina, preko koje je kupio svoju prvu banku – Banca Privata Finanziaria (BPF).
BPF je tada postala posrednička banka iz Chikaga, Continental Ilinois, glavni kanal za transfer novca od droge iz IOR-a za potrebe Gladia.
Upravo je preko kontakata iz Chikaga Sindona prvi put sreo Monsinjora Paula Marcinkusa, poznatog kao “Gorila”. Pod Sindoninim pokroviteljstvom Marcinkus će uskoro postati i osobni telohranitelj Pape Pavla VI i šef IOR-a.
Treći vatikanski musketar bio je Roberto Calvi (asistent – a kasnije i glavni – direktor slavne banke Ambrosiano sa sjedištem u Milanu).
Calvi je bio ključna figura u uspostavljanju niza od osam kompanija (šest u Panami, dva u Evropi) kroz koje su gospodari droge poput Pabla Escobara u Južnoj Americi bili ohrabreni da deponiraju svoj novac.
Novac je zatim prebačen preko banke Ambrosiano na IOR koji je uzimao 15 do 20 procenata naknade za obradu. Odatle su sredstva raspodijeljena domaćim evropskim bankama, koje je osnovao Sindone, za korištenje od strane Gladio jedinica raspoređenih širom kontinenta. Pored priliva gotovine iz kartela, Ambrosiano banka je doturala sredstva u osam kompanija – opet za korištenje od strane CIA-e u finansiranju svojih tajnih operacija.
Ovo ukazuje na opću operativnu proceduru cjelokupnog Gladio “bankarskog” sistema, tj. sistema, koji je stvoren daleko od toga da da bi ostvarivao profit, bio je izričito dizajniran da “izgubi” novac; to jest, da ga odnese u tajne operacije.
Upravo je slom same Ambrosiano banke doveo i Calvija i Sindonu do propasti.
Na kraju, vrijedi napomenuti da su ove avgustovske institucije bile povezane u tijesnom kriminalnom zagrljaju sa mnogim najprestižnijim finansijskim firmama u Americi, uključujući Citybank, New York banku i banku u Bostonu. Baza ledenog brijega, ukratko, proširena je nadaleko i naširoko. Ali šta je onda taj novac stvarno radio?
Teror
Nakon suprotstavljanja italijanskoj demokratiji 1948. “tajne vojske” Gladio ušle su u period koji bi neki okarakterizirali kao trudničku inkubaciju. Tako su tokom pedesetih godina nastajali različiti pravci snabdijevanja drogom i finansijske mreže, kao i neke od glavnih političkih organizacija.
Vjerovatno najvažnija bila je ‘Propaganda Due’, poznata kao ‘P2’.
Iako su u početku u njoj dominirale uglavnom aveti, špijuni, vojne i mafijaške ličnosti, uskoro je obuhvatala italijanske političke, korporativne, bankarske i medijske ljude sa vrha.
Jedan od najznačajnijih članova “P2” bio je Licio Gelli, bivši dobrovoljac u 735. bataljonu Crnokošuljaša, bivši pripadnik elitne SS divizije pod Feldmaršalom Goeringom, a nakon toga, američki kontraobaveštajac korpusa Pete armije.
Radeći sa Williamom Colbijem, agentom OSS-a u Francuskoj i Alenom Dalesom, direktorom OSS-a, Gelli je ubrzo ušao u Vatikan.
Jedna od prvih suštinskih akcija Gladija bila je turski državni udar 1960. godine. Tada je aktuelni premijer, Adnan Menderes, napravio fatalnu grešku jer je vjerovao da je zaista bio nadležan i nakon toga krenuo u posjetu Moskvi kako bi osigurao ekonomsku pomoć. “Ostati iza vojske” u Turskoj poznata kao Kontragerilla, u savezu sa turskom vojskom, brzo ga je izvela iz zablude tako što ga je uhapsila i ubila.
Tokom sedamdesetih, Kontragerila i njeno omladinsko krilo, Sivi vukovi, organizirali bi terorističke napade … u kojima je usmrćeno više od hiljadu studenata, profesora, sindikalnih vođa, pisaca i političara”. Kontragerilci su također učestvovali u turskom državnom udaru 1980, kada je general Kenan Evren, srušio umjerenu vladu Bulanta Edževita.
Gladio je doživio neuspjeh u Francuskoj, gdje se, nakon što je podržao niz pokušaja atentata na previše nezavisnog predsjednika Sharl de Gola, našao na rubu de Golove čizme.
Zapravo, sam NATO – u to vrijeme, sa sjedištem u Parizu – bio je izbačen iz Francuske. Ali, naravno, de Gol je dobro shvatio ko je stvarno iza zločina i ubistva.
Grčka, nažalost, nije prošla tako dobro. Godine 1967. „Hellenic Raiding Force“, franšiza Gladia koja je igrala po NATO-ovom pisanom tekstu pod nazivom Operacija Prometej, zbacila je ljevičarsku vladu Georgija Papandreua. Uslijedila je vojna diktatura koja je trajala do 1974. godine, mada bi to teško signaliziralo kraj grčkih nevolja.
Ovo ilustrira Ganserovo istraživanje koje je došlo do toga da je praktično svaka navodna „ljevičarska revolucionarna“ grupa za koju se tvrdi da je operirala u Evropi tokom poslijeratnih godina bila, zapravo, jedinica „tajne vojske“ Gladia ili bi inače bili u potpunosti infiltrirani od strane državnih obavještajnih službi.
Tokom narednih godina (od 1969. do 1987.) uslijedilo je više od 14.000 djela nasilja s političkim motivom. Najpoznatije od njih bilo je, naravno, bolonjsko bombardiranje u avgustu 1980. godine koje je dovelo do početnog izlaganja Gladia u Italiji.
Od mnogih pokušaja puča i povezanih političkih mahinacija na visokom nivou koje su projektirale snage Gladia u Italiji (1963, 1970, 1976) i Siciliji (manje ili više stalno u toku decenije), otmica 16. marta 1978. – i ubistvo mjesec dana kasnije, premijera Aldo Moroa je vjerovatno bio najsenzacionalniji. Moro se usudio da uključi komuniste u svoju novu koalicionu vladu.
Intriga na visokom nivou se, međutim, nije zaustavila na ubistvu premijera. Barem dvojica papa osjetila su oštar kraj mača Gladia. U augustu 1978. papa Pavle VI je umro. Njegov nasljednik, neprirodno stidljivi Jovan Pavle I, uskoro je svojim rukovodiocima zadao veliki udarac kada je, nakon što je pogledao račune IOR-a, izdao “poziv na reformu”. Već slijedećeg dana pronađen je mrtav. Njegova autopsija je definitivno osujećena od strane ilegalnog i brzopletog balsamovanja, a njegovi lični papiri su nestali bez traga.
Nadbiskup Marcinkus, koji je ranije bio privremeno udaljen, vraćen je u kancelariju, dok su Calvi i Sindona, također pod nadzorom u to vrijeme, odahnuli (privremeno).
(TBT, Webtribune.rs)
