Cijeli Svijet
je u metežu, i mi, Muslimani, sve i kad bismo htjeli, ne možemo nastaviti da
živimo kao što smo do sada živjeli: samozadovoljno sigurni u iluziji da obrazac
koji je kao validan bio prihvaćen u prošlosti zauvijek mora ostati validan;
zbog ovog samozadovoljstva, sigurnost u ovakva uvjerenja ili iluzije razbijena
je onim što nam se događalo u posljednjih nekoliko stoljeća.
Piše Muhammad Asad, thebosniatimes.ba
Mi danas živimo u neobičnom vremenu koje je obilježeno naglom globalnom
transformacijom i etičkom, političkom, društvenom i ekonomskom konfuzijom. Tu
konfuziju izazvala su dva svjetska rata, što je za posljedicu imalo pad
višestoljetnih društvenih, etičkih i ekonomskih formi. Cijeli Svijet je u
metežu, i mi, Muslimani, sve i kad bismo htjeli, ne možemo nastaviti da živimo
kao što smo do sada živjeli: samozadovoljno sigurni u iluziji da obrazac koji
je kao validan bio prihvaćen u prošlosti zauvijek mora ostati validan; zbog
ovog samozadovoljstva, sigurnost u ovakva uvjerenja ili iluzije razbijena je
onim što nam se događalo u posljednjih nekoliko stoljeća.
U
vremenu kakvo je ovo, prinuđeni smo početi koristiti podlogu naših kulturnih
posjeda. Nije dovoljno samo reći:”Mi smo Muslimani, mi imamo svoje
učenje!” nego moramo i biti u poziciji da pokažemo da je naše
učenje toliko vitalno da mi njime možemo odgovoriti zahtjevnim izazovima našeg
doba, i moramo odlučiti na koji će se način sama činjenica što smo Muslimani
odraziti na tokove našeg života. Drugim riječima, moramo sami sebi odgovoriti
da li nam islam može ponuditi precizne naputke za formiranje našeg društva i da
li je njegova inspiracija u nama toliko jaka da ove naputke možemo primijeniti
u svakodnevnom životu.
Validnost
islama za stoljeća koja dolaze
U
traženju takve odluke, mi smo prinuđeni da iznova promišljamo islam, da iznova
razmišljamo o tome šta islam uistinu znači i šta uistinu predstavljaju njegovi
propisi – zato što smo, ima tome već nekoliko stoljeća, prestali da razmišljamo
o ovim pitanjima ponavljajući ono što su ranije generacije Muslimana mislile o islamu. Kao posljedica toga, naša
aktualna teologija (kalam) i zvanična pravna znanost (fiqh) danas
najviše liče na jednu veliku robnu kuću odjeće u kojoj se stari komadi, čija se
originalna namjena više ni prepoznati ne može, mehanički kupuju i prodaju;
površno urađeni i preprodavani, njima se kupci samo oduševljavaju uporno
hvaleći umijeće starih krojača.
Mi
ne možemo ovako nastaviti ići u vrijeme kada je muslimanski svijet u grčevitim
krizama, u kojima se može potvrditi ili poništiti validnost islama kao
praktične propozicije za mnoga stoljeća koja dolaze. Nikad ranije nije
postojala urgentnija potreba da svijet u kome živimo promišljamo i srcem i
umom. Nije potrebno imati posebno izoštreno oko pa vidjeti ne samo da se mi
nalazimo u samom središtu svijeta koji se rapidno mijenja, nego i da je naše
društvo podvrgnuto istom, neumoljivom zakonu promjene. Sviđalo se to nama ili
ne, promjene će se događati ili se već
događaju pred našim očima. Muslimanski svijet je u tranziciji – ta
činjenica je očigledna, i sada je on
bremenit ogromnim mogućnostima koje se mogu okrenuti nabolje ili nagore. Da,
nabolje ili nagore – jer mi ne smijemo smetnuti s uma da “promjena”
nije ništa drugo do riječ za “kretanje” pa, dakle, unutar društvenog
organizma, kretanje može biti kreativno, ali i destruktivno. I pošto na
zemaljskoj kugli ne postoji snaga koja bi naše društvo mogla zaštititi od
promjena, mi smo slobodni da odredimo smjer kojim će te promjene
krenuti; od nas samih zavisi da li ćemo se odlučiti da svoju budućnost gradimo
na realnim vrijednostima islama, ili ćemo se potpunoma rastati sa islamom i postati pasivni sljedbenici drugih
civilizacija.
Oni
koji zabadaju glavu u pijesak
Ne
postoji treća alternativa. Ništa ne bi bilo gluplje nego nas pokušati
nagovoriti, ukoliko to samo htjednemo, da se, u punom smislu riječi, uhvatimo
dojučerašnjih gledišta i pravila. Oni koji bi to učinili – a, nažalost, ima
mnogo takvih – ponašaju se poput noja koji, poslovično, zabada glavu u pijesak
ne bi li pobjegli od neminovnog donošenja ove odluke. To je jedna opasna, uz to
i neizrecivo luda igra, jer, kao i ova ptica, naša braća – bez obzira koliko je
to dobronamjerno s njihove strane – sebe lišavaju svake mogućnosti da se sučele
sa izazovima vremena, u ovom slučaju, sa izazovom vječite validnosti islama kao
kulturno produktivne snage. Čini se da njihovi umovi funkcioniraju na
pretpostavci da je naša skora prošlost bila “islamska” pa, prema
tome, sve što podrazumijeva odustajanje od konvencija (ustaljenih pravila) iz
naše prošlosti – kako u pogledu naših društvenih običaja, tako i u našem
pristupu šeri'atskim pitanjima – upereno je protiv islama i, s druge strane,
sve će biti u savršenom redu ukoliko mi budemo samo čuvali društvene forme i
shemu mišljenja u kojima su živjeli naši preci. Posmatrano na odvojen način,
naše zabadanje glave u pijesak pretpostavlja da su islam i konvencije
muslimanskog društva jedna te ista stvar (što je, naravno, krajnji nonsens) te
da preživljavanje islama zavisi od održavanja tih istih uvjeta (što je,
očigledno, vrlo loša logika). U naše doba, ti uvjeti onemogućavaju Muslimane
da žive u skladu sa stvarnim ciljevima
islama. No, bez obzira koliko apsurdne bile ovakve tvrdnje, one, unatoč svojoj
apsurdnosti, danas priskrbljuju osnove na kojima funkcionira razum brojnih
Muslimana; njihova nevoljnost da pristanu na neminovnost bilo kakve promjene
mnoštvo Muslimana odvodi u jalovu, bespomoćnu imitaciju Zapada, u njegovim
kapitalističkim ili marksističkim manifestacijama, ili, pak, u potpuno
sljepilo, u vlastitu duhovnu nemoć nastalu uslijed osjećaja duhovnog poraza, sa
kojim se, onda, javlja ono opasno vjerovanje u kvazimehdističko “islamsko
oživljavanje.”
Ove
redovi, međutim, upućeni su ljudima koji su svjesni toga da nijedna vrijednost
neće preživjeti ukoliko njezini nosioci zabadaju glavu u pijesak. Ovi redovi
su, posebno, upućeni onim Muslimanima koji su svjesni očajne krize u kojoj se
nalazi muslimanski javni život i islamska civilizacija; koji su upućeni na sami
sebe i koji odbijaju da budu tovljeni pukim krilaticama, sloganima i iluzijama;
koji u samozavaravanju vide jedan od najtežih grijeha; koji imaju hrabrosti da
se suoče sa činjenicama koje su takve kakve jesu, a ne onakve kakve bi oni željeli da budu; ukratko, koji ne žele samo da “služe” islamu, nego i da
ga žive.
Da
li je Kur'an naš stvarni vodič
Takvim
ljudima ja nudim ovaj svoj doprinos u oživljavanju muslimanskog mišljenja.
Ukoliko neki od mojih čitalaca misli da je moj kriticizam neopravdano oštar i
grub, da u njemu, ponekad, nema osjećaja za dignitet, želio bih ih podsjetiti
da je i vjetar koji puhne pred zoru često oštar, ponekad nepredvidljiv. E, to
je onaj vjetar koji nama treba: onaj svježi vjetar koji će, ako Bog da,
otpuhati paučinu naše dekadanse, vjetar koji će nas svojim zamahom vratiti onim
Dvama Izvorima islama, Kur'anu i Poslanikovom sunnetu, od kojih je potekao
život našeg ummeta i kojima se uvijek moramo vraćati ukoliko ne želimo
da isparimo u omorini.
Budimo
iskreni prema samima sebi pa priznajmo da smo, zaista, daleko odlutali od
učenja koje nude Kur'an i sunnet. Ima ona jako stara priča o sinu nekog
bogataša koji je spiskao svoju očevinu i sada se valja u jarku. To je priča o
nama! Stoljeća intelektualne letargije, nijemo slijeđenje fraza, otrovne svađe
zbog sitnih stvari, ljenčarenje, praznovjerje i društvena korupcija zatamnili
su ona prepoznatljiva slavna pregnuća u vrijeme naših velikih početaka. Mi smo
već nekoliko stoljeća prestali da se zanimamo naučnim istraživanjima iako naša
vjera naučno istraživanje smatra svetom obavezom; mi se dobro narazgovaramo o
Al-Farabiju i Ibn Sini, o Al-Battaniju i Ibn Hayyanu, pa onda u
samozadovoljstvu odemo da spavamo nad ovim našim dostignućima; mi diskutiramo o
divnom društvenom programu islama, o njegovim ispravnim, pravednim i prirodnim
ciljevima, a cijelo vrijeme nasrćemo jedan na drugoga, eksploatišemo jedan
drugoga ili se bijedno odajemo svakoj vrsti eksploatacije na temelju
beskrupuloznih pravila. Mi smo uvijek pretendirali da vjerujemo da je Kur'an
siguran vodič u svim pitanjima koja se tiču ljudskog života – a, unatoč tome,
navikli smo se na to da u njemu gledamo samo štivo za podučavanje koje učimo u
našim molitvama i na vjerskim svečanostima; uokvirena u svilene ghilafe,
ukrašena i (p)ostavljena na najvišim policama u našim sobama, mi Kur'an ne
uzimamo kao stvarnog vodiča u našoj svakodnevnici. Mi tvrdimo da je islam vjera
razuma (što on, zaista, jeste) – pa i pored toga, mi se ponizno složimo – ili,
čak, ponekad dobrodošlicom odobrimo, gušenje razuma (slobodnog izražavanja,
mišljenja, kritičkog odnosa spram događaja, pojava i ličnosti itd.) kad god to
čini svaki koji se dograbi vlasti i moći, a kako i ne bi kad nam većina naših alima govori da je nezavisno mišljenje u
vjerskim pitanjima – hereza i da pravi Muslimani mogu biti samo oni koji
naslijepo ponavljaju određene formulacije sve do u stare dane. I šta je bio
rezultat ovakvog ponašanja? Lista grešaka bez kraja!
Danas ( u vrijeme kad je Asad pisao ovaj esej
– op. prev.) u Svijetu živi više stotina miliona Muslimana, ali u tolikome
mnoštvu naše braće i sestara ne postoji ni jedan jedini narod koji stvarno živi u skladu sa ciljevima islama; ne postoji
ni jedan narod koji bi, kao primjer drugima u Svijetu, bio u stanju da pokaže
kako islam rješava društvene i ekonomske probleme koji su danas zabrinuli
čitavo čovječanstvo; ne postoji ni jedan naš narod koji bi, u oblasti nauke,
umjetnosti ili industrije, mogao proizvesti bilo šta bolje od naroda koji žive na Zapadu; ili koji
bi se, kulturno i politički, mogao natjecati i uspoređivati sa narodima Zapada.
Sve ovo naše hvalisanje našom slavnom prošlošću i sve naše izjave o tome kako
islam zagovara to i to, sami po sebi, ne mogu izmijeniti žalosnu činjenicu:
Muslimani su danas poniženi, potlačeni, nemoćni…
To
su činjenice – i samo gole činjenice, koje se ne mogu poreći.
/Prevodi: Džemaludin Latić, The Bosnia Times/
