Pišu: Ola Salem, Hassan Hassan, thebosniatimes.ba
Godine 2017., u javnom istupu na skupu u Rijadu, ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata, šeik Abdullah bin Zayed, poslao je upozorenje o islamistima u Evropi, piše Foreign Policy.
„Doći će dan kada ćemo vidjeti daleko radikalnije ekstremiste i terroriste koji dolaze iz Evrope zbog nedostatka donošenja odluka, pokušavajući biti politički korektni, ili pretpostavljajući da poznaju Bliski istok i islam, te da znaju ostale bolje nego mi. Žao mi je, ali to je čisto ignorisanje“, rekao je tada Bin Zayed.
Poruka je bila jasna – evropski lideri morat će se suočiti s budućim rastom islamskog ekstremizma ako nastave tolerirati prisustvo onog što je nazvao radikalnim ekstremistima i teroristima u ime ljudskih prava, slobode izražavanja i demokratije.
Iako je izjava stara dvije godine, nju je nedavno na društvene mreže pustio ugledni Emiraćanin Hassan Sajwani, u potpuno drugačime kontekstu – za vrijeme terorističkog napada na muslimane na Novom Zelandu koji je izveo australski bjelački supremacist, u kojem je poginulo 50 osoba.
To je samo jedan od primjera trenda koji se obično previdi – krivice arapskih i muslimanskih vlada u poticanju mržnje nad muslimanima, koja predstavlja dio njihove kampanje u borbi protiv disidenata unutar ili izvan zemlje.
Pravdanje represije i umirenje zapadne publike
Pokušavajući opravdati represiju i smiriti zapadnu publiku, neki od ovih režima, kao i oni koji ih podržavaju, stvorili su neformalni savez sa konzervativnim ili desničarskim grupama i ličnostima na zapadu, koji je posvećen unapređenju antiislamske netrpeljivosti.
Arapski režimi potrošili su milione dolara na istraživanja, akademske institucije i kompanije za lobiranje, u cilju oblikovanja mišljenja u zapadnim metropolama o domaćim poitičkim aktivistima koji se protive njihovoj vladavini, od kojih su mnogi religiozni. Područje kontraekstremizma idealan je front za priču koju regionalne vlade vole – izazivaju simpatije zapada tvrdeći da i oni sami imaju problema sa radikalnim džihadistima i nude zajednički angažman koji bi uklonio ideološke korijene islamističke prijetnje.
Na temelju desetina razgovora koji su vođeni tokom nekoliko godina, otkrili smo da autokratski režimi u regiji pažljivo njeguju konzervativne i krajnje desničarske krugove na zapadu za koje vjeruju da se oslanjaju na vlastite antiislamističke programe.
Politički ciljevi dvije strane ne poklapaju se u potpunosti – zapadnjačka islamofobija može biti daleko žepša i šira, ali obje strane smatraju da je partnerstvo korisno.
Arapski propagandisti tvrde da postoji inherentna veza između takozvane političke korektnosti i tendencije sputavanja ideologija koje vode ka terorizmu, što su tvrdnje koje zapadni konzervativci preuzimaju kako bi opravdali sopstvene stavove.
„Naš prag je prilično nizak kada govorimo o ekstremizmu“, rekao je ministar vanjskih poslova Emirata za Fox News, mjesec nakon rasprave u Rijadu, te je dodao:
„Ne možemo prihvatiti poticanje ili finansiranje. Za mnoge zemlje, definicija terora je da morate nositi oružje ili terorizirati ljude. Za nas je daleko više od toga“.
Terorizam opravdava represiju
Ovakve kampanje arapskih vlada idu dalje od napora da se jednostavno objasne precizne prijetnje koje dolaze od islamista, one koje koje zaista postoje. Umjesto toga, oni često uključuju taktike zastrašivanja kako bi povećali prijetnju i stvorili atmosferu u kojoj alternativa tim režimima postaje nezamisliva sa stajališta zapadne politike.
Takvo okruženje, također, tim režimima omogućava da nekažnjeno sputavaju disidente kod kuće. Terorizam postaje sveobuhvatni termin koji opravdava represiju. U Saudijskoj Arabiji, čak su i ateisti tretiraju zakonom o antiterorizmu.
Ovi obrasci nametali su se više od decenije, ali su intenzivirani posljednjih godina, pokazavši se učinkovitim instrumentima za dobivanje prijatelja i utjecaj na neprijatelje.
David Duke, bivši vođa Ku Klux Klana koji je 2005. posjetio Damask kako bi pokazao solidarnost sa sirijskim režimom u borbi protiv cionizma i imperijalizma, često je izražavao podršku sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu, uprkos kampanji diktatora protiv vlastitog naroda. U tvitu iz 2017. godine napisao je:
„Assad je moderni heroj koji se suprotstavlja demonskim silama koje žele uništiti njegov narod i naciju – NEKA BOG BLAGOSLOVI ASSADA“.
Sličan stav naspram Assada vlada i u krajnje desničarskim krugovima u Evropi.
‘Trumpov antimuslimanski govor je jeftin govor’
U avgustu 2015. godine, istaknuti i utjecajni biznismen iz Dubaija Mohammed al-Habtoor objavio je članak u The Nationalu, dnevniku iz UAE-a na engleskog jezika, u kojem je objasnio svoju podršku tada kontroverznom predsjedničkom kandidatu Donaldu Trumpu, opisujući ga „strategom s mudrim poslovnim umom“, uprkos zapaljivim primjedbama o muslimanima.
Podrška Habtoora, koji je blizak Vladi UAE-a, sugerisala je da te vlade, ili njima bliske osobe, sa zadovoljstvom uspostavljaju saveze sa antiislamskim aktivistima na zapadu. Ne uprkos njihovoj retorici, već upravo zbog nje.
U odgovoru na pitanje o Trumpovim antimuslimanskim primjedbama, kasnije je Bloombergu rekao da su to „politički govori“, te da je „govor jeftin“.
Budući da se ti režimi suočavaju sa sve većim pritiskom, primjenjuju strahove od ekstremizma i terorizma kako bi dobili dodatnu podršku. Naprimjer, dok su evropske zemlje u prošloj godini postajale sve kritičnije prema Saudijskoj Arabiji, zbog žrtava u Jemenu, zatvaranja aktivistkinja i ubistva kolumniste Washingtona Posta Jamala Khashoggija, Rijad se, tražeći podršku, okrenuo desnici. Među ostalim naporima, delegacija saudijskih žena poslana je na susret sa krajnje desnim blokom Evropskog parlamenta. Prema riječima Eldara Mamedova, savjetnika socijaldemokrata Evropskog parlamenta, Saudijska Arabija je nakon toga postala tema podjela u Briselu, budući da su se snage lijevog centra snage zalagale za rezolucije protiv Kraljevstva, dok im se desnica suprotstavljala.
Nakon vojnog udara u Egiptu 2013. godine, režim u Kairu i njegovi regionalni zagovornici u punom zamahu su preuveličavalli rizike ekstremizma i promicali generala Abdala Fattaha al-Sisija kao moćnika koji je bio spreman boriti se ne samo sa ekstremistima, već i islamskim misliocima. Izjavu koju je dao 2015. o potrebi revidiranja Islamske reforme i vjerojatnog odbacivanja stoljećima stare islamske tradicije, njegovi su branitelji u Washingtonu i drugim glavnim gradovima snažno naveli kao dokaz njegovih antiislamističkih uvjerenja.
Diskreditiranje antirežimskog aktivizma
Uspon Mohammeda bin Salmana, saudijskog krunisanog princa, odvijao se u sličnim uvjetima. U e-mail porukama koje su procurile 2017. godine, ambasador Emirata u Sjedinjenim Američkim Državama pojačao je propagandu, u odgovoru na pritužbe o nastavku pojave džihadista iz regije:
„Gledajte, ja ću biti prvi koji će priznati da je ova ideologija problem i taj problem treba riješiti. Ali napokon vidimo nekoga u Saudijskoj Arabiji ko je voljan to riješiti.“
Katarska kriza u 2017. na sličan je način prikazana kao dio emiratskih i saudijskih napora da se iskorijene ekstremisti i njihovi finansijeri, što je nakratko potvrdio Trump, po završetku historijske posjete Rijadu.
Ovi režimi namjerno jačaju propagandu o političkim i vjerskim aktivistima iz njihovih zemalja koji sada žive na Zapadu kako bi ih marginalizirali i ušutkali u svojim novim domovima. Mnogi od tih pojedinaca pobjegli su od represije i zatražili zaštitu u demokratskim društvima. Označavanje njih za vjerske ili prikrivene džihadiste olakšava vlastima diskreditiranje njihovog antirežimskog aktivizma. Uspon snažnih mislimanskih aktivista i političara na zapadu povećava zabrinutost ovih režima zbog vlastite domaće stabilnosti.
Uloga stranih zemalja u poticanju ciklusa predrasuda i ksenofobije treba biti područje hitnog fokusiranja. Suprotno onome što je Habtoor rekao o Trumpovoj antimuslimanskoj retorici, razgovor nije jeftin. Kako su se pokazali događaji na Novom Zelandu, razgovor može odnijeti mnogo nedužnih života.
(TBT, Foreign Policy)
