Kako se obilježava sjećanje na holokaust o kojem ni danas, sedam decenija nakon što se dogodio, nije u potpunosti bezbjedno govoriti?
Dok su se Britanci 1947. godine pripremali da se povuku iz Indije, povukli su crtu na mapi i posljednjim atomima svoje kolonijalne moći podijelili zemlju na dva dijela. Tako je nastao Pakistan.
Ono što je uslijedilo kada je vlast doživjela krah, a više od deset miliona Indijaca, muslimana i Sika požurilo da pređe na pravu stranu nove granice, zabilježeno je u svjedočenjima preživjelih koja se čuvaju u Muzeju podjele u Amricaru.
Sudaršana Kumari gledao je kako njegovog jednogodišnjeg brata nabijaju na kolac. Otac Amol Svani držao je u rukama kantu benzina i šibice i pokazivao joj kako da se zapali ako pobunjenici upadnu u kući. A A. K. Anand gledao je porodice koje pješke napuštaju selo, u volovskim kolima i na konjima, niz put zatrpan leševima naduvenim od kiše koje su psi izgrizli.
“Možete li da zamislite to?”, pita on na muzejskom video-snimku. “Svi smo postali glupi i mislili: ‘Da, pomozi nam, Bože, spasi nas.’”
Tačan broj stradalih nije poznat, ali historičari pretpostavljaju da je poginulo između nekoliko stotina hiljada i tri miliona ljudi.
To je bilo prije 70 godina, ali duhovi podjele i posrnuća u haos koje je uslijedilo i dalje lebde nad Indijom i Amricarom, indijskim gradom u blizini granice sa Pakistanom u kojem je 2017. godine otvoren muzej.
Odluka da se otvori muzej, prvi posvećen podjeli, bila je teška. Projekat ove vrste decenijama je bilo teško i zamisliti. Rasprava o podjeli uglavnom se vodila u naučnoj zajednici.
Neki od učesnika podjele koji su intervjuisani za muzejsku izložbu proživjeli su veliki dio svog života ne ispričavši svojoj djeci da s granicu. Bilo je malo onih koji su željeli da se prisjećaju tih mjeseci užasa, kidnapovanja, silovanja i ubistava, kada se komšija okrenuo protiv komšije, bande palile vozove sa izbjeglicama, a mnoge ruke se uprljale krvlju.
Fazal Devdži, profesor na Univerzitetu Oksford, kaže da niko nije ni ohrabrivao preživjele da govore o onome što im se dogodilo.
“U prvim godinama nezavisnosti, vlade Indije i Pakistana nisu blagonaklono gledale na bilo kakvo podsjećanje na nasilje koje se dogodilo tokom podjele, zato što su željele da zaštite vjersks manjine koje bi mogle da budu proglašene krivima, ali i da bi se postignuta sloboda posmatrala kao pozitivna stvar”, kaže on.
Pošto je svjedoka s godinama bivalo sve manje, posljednjih godina pokrenute su inicijative da se njihova sjećanja zabilježe, ali da se pažljivo dijele.
Gunita Sing Bala, istraživačica iz SAD, 2009. godine počela je da intervjuiše preživjele. Od materijala koji je prikupila sačinjen je Arhiv podjele, projekat koji je uključivao još više od 7.500 intervjua u 12 zemalja, na 24 jezika, koje su obavili naučnici i volonteri.
Zbog zabrinutosti da bi objavljivanje nekih intervjua moglo da ugrozi svjedoke, istraživači su dugo razmatrali na koji je način najadekvatnije podijeliti njihove priče, kaže Bala, direktorka arhiva.
“Nakon konsultovanja sa ekspertima i psiholozima u Indiji i Pakistanu, zaključili smo da bi bilo neodgovorno postaviti snimke na YouTube”, kaže ona.
Emocije su i dalje uzburkane. Neki Indijci poput Kartara Singa, 88-godišnjeg Sika, pitaju se hoće li rane ikada zarasti.
Sing se seća bandi koje su proganjale muslimane iz njegove male zajednice noževima i pištoljima. Kada je jedan musliman odbio da napusti Indiju, pobunjenik ga je obezglavio.
“Srce mi je prepuklo”, ispričao je Sing kroz jecaje. “Bili smo prijatelji, a onda smo počeli da ubijamo jedni druge.”
Malika Ahluvalija, direktorka muzeja, kaže da je prikazivanje izložbe u gradu koji ima istoriju kao što je Amricar izazvalo podjele.
U borbama nakon podjele, više od trećine građevina u Amricaru bilo je uništeno, a muslimansko stanovništvo koje je nekada činilo 50 posto populacije, spalo je na manje od jedan posto.
U prethodnim decenijama, Britanci su podsticali tenzije između različitih vjerskih grupa u gradu.
“Postoje ljudi koji bičuju Indijce”, kaže Ahluvalija. “Tjeraju ih da jedu zemlju. Muče ih dok ne priznaju nešto što nisu uradili.”
Jedna od posljedica bio je raskol između Indijaca i muslimana koji je trajao i nakon 1947. U Indiji i danas tinjaju nasilje i sukob između vjerskih grupa.
Muzej svakog mjeseca posjeti oko 25.000 ljudi. Posjetioci gledaju snimljene intervjue. Posmatraju bunar u koji su žene skakale kako ne bi bile uhvaćene. Posjećuju zatvorske ćelije u kojima su se nekad držali borci za indijsku nezavisnost.
Većina posjetilaca koja je preživjela podjelu ima istu reakciju kada pogleda izložbu, kaže menadžer muzeja Radžvinder Kaur: “Plaču.”
(TBT, NYT)