Gregory Greiten imao je 17 godina kada su sveštenici organizovali igru. Bila je 1982. godina i on je bio na rekreativnoj nastavi sa svojim vršnjacima iz St Lorensa, rimokatoličke škole u kojoj su se dječaci u adolescentskom uzrastu pripremali da postanu sveštenici. Sveštenici su pitali svakog dječaka šta bi najprije izabrali: da im se spali 90 posti kože na tijelu, da budu paraplegični, ili gej.
Svaki od dječaka izabrao je da bude spaljen ili paralizovan. Nijedan nije izustio reč “gej”.
Zapamtio je tu lekciju. Sedam godina kasnije, on se popeo na prozor svoje sobe u bogosloviji i prebacio jednu nogu preko ivice. “Ja stvarno jesam gej”, prisjetio se otac Greiten, sada sveštenik u blizini Milvokija, kako je rekao sebi te riječi prvi put. “To je bilo kao smrtna kazna.”
Orman Rimokatoličke crkve oslanja se na jednu nemoguću kontradikciju. Crkvene vođe godinama su protjerivale gej članove kongregacije i tvrdile da su “homoseksualne tendencije poremećaj”. A opet, na hiljade sveštenika je gej.
Priče o gej sveštenicima skrivaju se od ostatka svijeta, poznate su samo drugim sveštenicima, ako uopšte neko i zna za njih.
Manje od desetak sveštenika u Americi usudilo se da javno prizna svoje seksualno opredjeljenje. Ali gej muškarci čine najmanje 30 do 40 posto katoličkog sveštenstva u Americi, prema procenama gej sveštenika i istraživača. Neki sveštenici tvrde da taj broj ide i do 75 posto.
Dvije desetine američkih sveštenika podijelilo je detalje iz svojih života sa New York Timesom. Skoro svi oni zahtijevali su da ostanu anonimni. Nekolicini je izričito zabranjeno da uopšte pričaju o homoseksualnosti. Crkva gotovo uvijek kontroliše stambeno pitanje sveštenika, njegovo zdravstveno osiguranje i penziju. Sveštenik bi mogao da izgubi sve ukoliko biskup utvrdi da je njegova seksualnost nepodobna, čak i ako on poštuje zavjer čednosti, celibat.
Okolina je za gej sveštenike sve opasnija. Pad Theodore E. McCarrick, nekada moćnog kardinala koji je 16. februara ekskomuniciran zbog seksualnog zlostavljanja dječaka i mladih muškaraca, podstakao je optužbe da je homoseksualnost krivac za sve veći broj slučajeva zlostavljanja u crkvi.
Istraživanja uporno dokazuju da nema dokazane veze između homoseksualnosti i zlostavljanja djece. Ipak, ugledni biskupi istakli su gej sveštenike kao korijen problema, a desničarske medijske organizacije napadaju ono što su nazvali crkvenom “homoseksualnom supkulturom” i “gej klikom”.
Čak je i papa Franja sve kritičniji poslednjih mjeseci. On je donio preporuku da se muškarci sa “ovom duboko ukorijenjenom tendencijom” ne primaju u službu.
“Imate osjećaj kao da su svi u lovu na vještice zbog stvari koje nikada niste uradili”, kaže jedan parohijski sveštenik sa sjeveroistoka Amerike.
Prije nekoliko godina ovakva promjena bila je gotovo nezamisliva. Kada je papa Franja izgovorio svoje revolucionarno pitanje: “Ko sam ja da sudim?”, 2013. godine, kao da je odškrinuo vrata ormara. Nekoliko opreznih sveštenika je istupilo kroz njih.
Ali optužbe za seksualno zlostavljanje i krivica koja im se pripisuje odvela je mnoge sveštenike dublje u ormar.
“Ogromna većina gej sveštenika nije bezbjedna”, kaže otac Bob Busen, sveštenik u Juti koji se “autovao” prije 12 godina. “Živjeti u ormaru je strašnije nego biti žrtveni jarac”, dodaje on. “To nije ormar. To je kavez.”
Propisi se uče rano, najčešće u školi. Numquam duo, semper tres, ide opomena.
Nikada dvoje, uvijek troje. Krećite se u grupama od troje, nikada u paru. Vođe su opominjale godinama: svako muško prijateljstvo je previše opasno i moglo bi se pretvoriti u nešto seksualno.
“Niste mogli da budete prijatelji posebno sa nekim muškarcem, jer bi moglo da ispadne da ste homoseksualac”, kaže jedan sveštenik. “I niste mogli da budete prijatelji sa ženom, jer biste mogli da se zaljubite, a to je u suprotnosti sa celibatom. Sa kim onda imate vezu koja bi predstavljala zdrav ljudski odnos?”
Danas školovanje za sveštenika u Americi počinje obično na koledžu ili poslije njega. Sve do osamdesetih godina, međutim, crkva je nerijetko regrutovala dječake još u adolescenciji, u trenutku kada se bore sa pubertetom. Za mnoge sveštenike i biskupe starije od 50 godina, ovakva sredina ograničavala je zdrav seksualni razvoj. Sveštenici se ne mogu vjenčavati, stoga seksualnost od početka znači uzdržavanje i pokornost.
Jedan sveštenik kaže da su ga ta pravila podsjećala na ono kada ljevoruke đake primoravaju da pišu desnom rukom. “Možete biti naučeni da se propisno ponašate kako biste opstali”, kaže on.
Sveštenici obično priznaju da su gej mnogo kasnije nego što je to u Americi generalno slučaj, gde je prosječna starost za autovanje 15. godina. Većins sveštenika govori o rastrzanosti između poricanja i zbunjenosti, a svoju seksualnost priznaju tek u svojim tridesetim ili četrdesetim godinama.
Otac Greiten imao je 24 godine kada je shvatio da je gej i počeo da razmišlja o tome da skoči sa prozora svoje sobe. Nije skočio, ali se u očajanju povjerio školskom drugu. Njegov drug je priznao isto. To je bilo otkrovenje: bilo je i drugih ljudi koji su učili da postanu sveštenici i bili gej. Samo niko nije pričao o tome.
“To je neka vrsta otvorenog ormara”, kaže otac Greiten. “Tek kada se obznani javno i o tome se progovori, nastaje problem.”
Iako otvoren, ormar podrazumijeva da su sveštenici decenijama najbolnije priče zadržavali među sobom: đak koji je izvršio samoubistvo i šibice iz gej bara pronađene u njegovoj sobi. Sveštenici koji su umrli od AIDS-a. Osjećaj nakon povratka u prazan parohijski dom svake noći.
Prije samo godinu dana je otac Greiten odlučio da je vrijeme da prekine svoju ćutnju. Na nedjeljnoj misi, za vrijeme adventa, on je saopštio svojoj parohiji da je gej i u celibatu. Svi su ustali na noge i zapljeskali.
Njegova priča postala je viralna. Nazvao ga je jedan 90-godišnji sveštenik da mu kaže da je čitavog života živio u ormaru nadajući se da će u budućnosti biti drugačije.
Otac Greiten bi volio da može da popriča sa papom Franjom nasamo.
“Ne radi se samo o sve većem broju optužbi za seksualno zlostavljanje”, kaže on. “Oni seksualno traumatizuju mlade ljude i ranjavaju još jednu generaciju. Moramo ustati i reći, nema više seksualnog zlostavljanja, nema više seksualnog traumatizovanja, nema seksualnog ranjavanja. Moramo da ispravimo stvari kada je riječ o seksualnosti.”
Gej sveštenici stoje mirno dok se skandali u Katoličkoj crkvi odmotavaju.
“Zašto ostati? Život je neverovatan. Fasciniran sam dubinom i iskrenošću parohijana, beskrajne velikodušnosti. Ta negativnost koja postoji nije u skladu sa mojim svakodnevnim životom, ja neprekidno uviđam dobrotu ljudi. Držim se toga jer me to održava.”
(TBT, NYT)