Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Dok se kriza u Venecueli produbljuje, konzervativci u SAD-u i širom svijeta samozadovoljno likuju nad katastrofom čavezizma i upozoravaju na opasnost od „socijalizma“. I zaista, u trenutku cijepanja španskog Podemosa i pada popularnosti grčke Sirize, čak bi i nepristrasni posmatrači mogli zaključiti da je „ružičasta plima“ lijevog populizma u opadanju.
Ali ovakve procjene poistovjećuju međusobno vrlo različite političke fenomene. Jedini program koji je tvrdio da eksluzivno predstavlja „narod“, istovremeno proglašavajući nelegitimnim sve protivnike „socijalizma za 21. vijek“, bio je čavezizam, koji zaista predstavlja jasnu prijetnju za demokratiju. Ali čavezizam je specifična ljevičarska ideologija ubačena u kalup tipičan za sve populiste.
Na kraju krajeva, populisti s lijeva i s desna nastupaju kao ekskluzivni predstavnici homogenog, vrlog i vrijednog naroda. Oni sve ostale konkurente u borbi za moć otpisuju kao korumpirane, a sve građane koji ih ne podržavaju kao izdajnike. Njihova politika nije samo antielitistička, već i antipluralistička.
Nastuprot tome, druge oblike takozvanog lijevog populizma treba vidjeti kao pokušaje da se kreira nova verzija socijaldemokratije. Ovi napori se odvijaju u okviru demokratskog pluralizma (mada se ponekad suprotstavljaju ovim okvirima: Siriza je pokušala da podrije nezavisnost sudstva i slobodnih medija). U slučajevima u kojima su uspjeli da osvoje vlast uz poštovanje pravila demokratske igre, oni su građanima ponudili nove opcije i na taj način povratili prethodno izgubljeni osjećaj političke zastupljenosti.
Instinktivna reakcija na ove partije bila je da se one etiketiraju kao „antisistemske“ i stoga kao dio problema. Ali ovo gledište predstavlja izraz intelektualne lijenosti i preokreće stanje stvari naglavce. Isto važi i za gledište po kojem je „narod“ željan polarizujuće i emocionalnije politike. Ove partije i pokreti su ostvarili političke i izborne uspjehe ne zato što su „populistički“, niti zato što žele da podriju demokratiju, već zato što nude prepoznatljivo ljevičarsku politiku.
Vodeći savremeni mislioci populističke ljevice iznose dvije tvrdnje o svojoj političkoj strategiji. Prva je da populizam popunjava prazninu nastalu kada se tradicionalna ljevica spojila sa desnicom stvarajući ono što je Chantal Mouffe, savjetnica Podemosa i pokreta La France Insoumise, nazvala „postdemokratskom“ politikom. Kako su socijaldemokrati širom zapada usvojili centrističku politiku „trećeg puta“ – ili „tačerizma sa ljudskim licem“ – građani više nisu imali pravog izbora. Razlika između mejnstrim partija, kako je primijetila Mouffe, svela se na izbor između Pepsija i Koka-kole.
Po Mouffe, desni populizam Jean-Marie le Pen u Francuskoj i Jerga Heidera u Austriji predstavljao je očajnički „krik naroda“ protiv ovog nedostatka izbora. Francuski sociolog Didier Eribon je u svojim duboko dirljivim memoarima iz 2009, Povratak u Rims, savršeno ilustrirao dinamiku o kojoj govori Mouffe. Eribonova majka koja je nekada glasala za komuniste danas glasa za ekstremno desničarsko Nacionalno okupljanje (nekadašnji Nacionalni front) Marine le Pen – iz protesta protiv današnjih socijalista koji su se pretvorili u neoliberale.
Međutim, iako se možemo složiti sa dijagnozom koju daju zastupici lijevog populizma, ne moramo prihvatiti njihovu drugu ključnu tezu: da je najbolji odgovor na današnju krizu predstavljanja slika politike kao sukoba između građana svih ideoloških ubjeđenja sa jedne strane, i malobrojne grupe oligarha („la casta“) sa druge. Ideja koja se u ovoj slici podrazumijeva jeste da su građani – poput Eribonove majke – umorni od tradiconalne ljevice i da tragaju za svježim pristupom. Ili, kako to kaže Podemos: „Ako hoćete da uradite pravu stvar, ne radite ono što bi radila ljevica.“
Tokom krize u eurozoni, populistička ljevica je razvila „transferzalnu strategiju“ koja je presijecala tradicionalne ideološke podjele, pod pretpostavkom da će građani pristati da za svoje muke okrive finansijsku oligarhiju. Zamisao je bila da se na ovaj način privuku ne samo ljevičari, već i pristalice desničarski nastrojenih populističkih partija, zauzimajući poziciju koje će u praksi, ali ne i imenom, biti ljevičarska. Nada se polagala u to da će birači prestati da za svoje probleme krive imigrante ako im se ukaže na pravog krivca – finansijski kapitalizam.
Međutim, kako god opravdana bila kritika finansijskog kapitalizma, pitanje je da li su zagovornici lijevog populizma u pravu kada tvrde da pozivanje na „narod“ može mobilizirati građane, naročito radnike, a da oživljeni jezik ljevice to ne može. Iako je za emipirijski odgovor na ovo pitanje potrebno više ciklusa izbora, dosadašnji podaci ne podržavaju populistički/nacionalistički pristup.
Na primjer, na francuskim predsjedničkim izborima 2017, Jean-Luc Melanchon iz pokreta La France Insoumise, napustio je svoju tipično univerzalističku, klasnu retoriku i usvojio diskurs „naroda“. Na njegovim mitinizima su umjesto crvenih zastava počele da se vihore francuske trobojke, a Internacionala je zamijenjena Marseljezom. Međutim, iako je Melanchon dobro prošao na izborima i zamalo ušao u drugi krug, francuski sociolog Erik Fasan konstatira da je La France Insoumise uspio pridobiti samo 3% birača Nacionalnog fronta.
Melanchon nije jedini evropski ljevičar koji je zaključio da „transferzalna strategija“ zahtijeva otklizavanje ka nacionalizmu. Sara Vagenkneht iz njemačke stranke Die Linke (Ljevica), napravila je pokret koji je trebalo da ujedini različite ljevičarske partije, istovremeno privlačeći birače desničarske Alternative za Njemačku (AfD). Međutim, do sada je jedina prepoznatljiva crta njene kampanje „Ustani!“ protivljenje „otvorenim granicama“.
Ova strategija bi mogla da se pokaže kao kontraproduktivna. Ako išta, čini se da će ojačati poziciju desnih populista prihvatajući premisu njihove imigracione politike, istovremeno otuđujući internacionalističku ljevicu. Čini se da se upravo to desilo u Italiji, u kojoj vladu ideološki usmjerava ekstremno desničarska Liga, a ne Pokret pet zvjezdica, koji je formalno jači koalicioni partner.
Kako ističe Fasen, umjesto da targetiraju radnike čija je sklonost desničarskim populistima možda motivirana protivljenjem neobuzdanom kapitalizmu, a možda i ne, ljevičari bi trebalo da se koncentriraju na apstinente koji bi mogli da se vrate na birališta. Ovi potonji možda tragaju za politikama inspirisanim idealima društvene solidarnosti, a ne oživljenog nacionalizma.
Ljevica je uspjela kada je ponudila jasne alternative pitanjima kao što su stambena politika i finansijska regulacija, a ne onda kada je zazivala „narod“ (još manje „naciju“). Kao primjeri mogu poslužiti Jeremy Corbyn, lider britanske Laburističke partije i Bernie Sanders, nezavisni senator koji je bio protivkandidat Hillary Clinton na prošlim predizborima u Demokratskoj partiji u SAD-u i koji je upravo najavio svoju kandidaturu za predsjedničke izbore 2020. Ono što ovi kandidati nude nije „socijalizam“, već osvježavajuća mješavina socijademokratskih politika koja može privući sve one kojima je muka od Pepsija, Koka-kole i ostalih neoliberalnih bućkuriša iz trenutne ponude.
(TBT, Project Syndicate)