Sa brda iznad Trsta, u Italiji, na zapadnoj granici Slovenije, zavijaju zlatni šakali.
Miha Krofel, biolog za Univerziteta u Ljubljani, ponovo vozi seoskim putevima.
Noć ranije, dr Krofel i još dva istraživača volontera – jedan od njih je fotograf koji je postao stručnjak za šakale – posjetili su četiri lokacije na kojima je Krofel čuo šakale.
Istraživači su krenuli oko 10 uvečer, a završili obilazak u dva ujutru. Na svakom mjestu koje su obišli, puštali su snimak na kojem se čuje zavijanje šakala i čekali odgovor. Onda bi ga opet pustili. Pa opet čekali. Na svakom mjestu su uradili to tri ili četiri puta.
Na tom području ima šakala, kaže Krofel. On sa svojih 37 volontera – naučnika i prirodnjaka – prati te životinje kroz čitavu Evropu. Sem njega, glavni tip u priči je Nathan Rank, doktorand sa Harvarda i u Fondaciji Edmund Mah u Italiji.
Šakala je danas daleko više nego evropskih vukova – prema posljednjim procjenama, ukupno oko 117.000. Broj evropskih vukova, sa druge strane, pao je na svega 17.000. U Sloveniji živi između 200 i 400 šakala, prema Krofelovim procjenama , i 75 vukova.
Ovo je dosad neviđena ekspanzija grabljivca srednje veličine na kontinent koji je nekada nastanjivao samo po obodima. I tek odskora se naučna javnost Starog kontinenta zanima za ovaj nagli rast populacije.
Evropa je tek nedavno počela da razmatra pitanja očuvanja i ekološke posledice porasta broja šakala.
Šakali su dosad predstavljali prijetnju za pastire. Kako će šira javnost reagovati na sve veći broj tih životinja i dalje je neizvjesno.
Zlatni šakal u prosjeku je težak oko devet kilograma. On potiče sa Srednjeg istoka i juga Azije, a na istoku naseljava Irak, Iran, Avganistan, Pakistan, Indiju i Tajland.
Šakal je na tlo centralne i istočne Evrope, sudeći po pronađenim fosilnim ostacima, stigao prije oko 8.000 godina, a broj šakala počeo je da raste u 19. vijeku. Pravi bum počeo je pedesetih godina prošlog vijeka i naročito se ubrzao u posljednjih dvadeset godina.
Šakali su najmanje proučavani psi predatori. Kao i vukovi i kojoti, i šakali žive u čoporima, premda u manjim grupama koje obično čini između četiri i šest životinja, dok u vučjim čoporima umije biti i do 15 životinja.
Monogamni par šakala čini jezgro čopora; mladi mogu ostati sa roditeljima ili ih napustiti kako bi formirali sopstvene čopore.
Šakali u bajkama i basnama nisu tako popularni kao neke druge životinje, iako postoji stara poslovica da je bolje živjeti jedan dan kao lav nego sto godina kao šakal. Hemingway je “lične kolumniste” nazvao šakalima, nesumnjivo gađajući njihovu naviku da prevrću leševe.
Veliki broj šakala danas živi u brojnim evropskim zemljama, uključujući Grčku, Sloveniju, Hrvatsku, Mađarsku, Rumuniju, Ukrajinu, Austriju, Italiju, a najviše ih ima u Bugarskoj.
Šakali lutalice viđani su u Francuskoj, Nemačkoj, Švajcarskoj, Poljskoj, Belorusiji, Estoniji, Holandiji i Danskoj.
Naučnici smatraju da su šakali počeli da se sele na sjever zato što su vukovi dovedeni do granice istrebljenja, naročito na Balkanu. To je praktično otvorilo vrata šakalima koji inače izbjegavaju oblasti koje naseljavaju vukovi.
Klimatske promjene trenutno ne igraju važnu ulogu u raseljavanju šakala, iako bi mogle imati značaja u budućnosti. Šakali ne žive na mjestima gdje se snijeg zadržava duže od sto dana godišnje. Sa intenziviranjem globalnog zagrijavanja i topljenjem snežnog pokrivača, njima je dostupniji sve veći dioevropske teritorije.
U mjesto Senožeče, na jugozapadu Slovenije, Leon Franetić, pastir, kaže da je naučio da živi sa strahom od predatora. “Već smo naviknuti na vukove”, kaže on.
Vukovi su se povukli, a sada ovce ubijaju šakali. Samo u 2017. godini Franetić je, kako kaže, izgubio između 20 i 25 ovaca.
Natrag u Trstu, dr Krofel ponovo je puštao snimak šakala. Šakal zavija pomalo kao sirena, ali mekše i pomalo drhtavo. On kaže da neki ljudi opisuju ovaj zvuk kao plač beba, samo bez toliko hitrine.
Nije bilo odgovora na prve snimljene zvukove. Ali odmah posle drugog, čulo se udaljeno zavijanje, a potom i jedan po jedan bliži. Onda je to dovikivanje trajalo otprilike trideset sekundi. Teško je izbrojati ih na tolikoj udaljenosti, pa su dr Krofel i njegove kolege raspravljali da li je tu jedan, dva, ili više od dva.
Kako su se zvuci udaljavali, tako je on dao sebi oduška. “Najzad.”
Ovi šakali napravili su čopor i razmnožavaju se. Oni vode uspješan život. A njihovo potomstvo ima sve šanse da zasnuje novi čopor kako se bude premeštalo ka Zapadnoj Europi.
Ali šta će se dogoditi kada se ekspanzija nastavi, to nije naročito jasno. Rank kaže da ako ovo širenje išta pokazuje, onda je to “fundamentalna nesigurnost u ekosistemu.”
“Ko bi mogao da pomisli da ovaj mali pas može da bude pobjednik u ratu protiv velikih vukova na ovom balkanskom frontu?”, zapitao se Rank.
Ali u Zapadnoj Evropi, reakcije na njihovo prisustvo pomalo su različite. Možda će strožije procedure za odlaganje otpada i uginulih životinja imati veći uticaj na ove životinje. Lovci se takođe mogu protiviti dolasku šakala.
Oni su tek počeli da puštaju korijenje u Italiji, Njemačkoj i Austriji. Šta će se dogoditi kada njihova populacija poraste, ostaje da se vidi.
Za zlatnog šakala, kaže Rank, “trenutak istine nije previše daleko.”
(TBT, NYT)