Nedavni metež oko tvitova Ilhan Omar kojima kritizira ponašanje izraelske vlade i njenih američkih pristalica, posebno Američko-izraelskog komiteta za javne poslove (AIPAC), razjašnjava jednu stvar: odnosi SAD-a i Izraela (i šire, američka bliskoistočna politika) ostaju osjetljiva tema o kojoj svi pričaju na vlastitu odgovornost. Oštre reakcije na Omar nisu iznenađujuće, i nažalost – kao u prošlosti – ovaj najnoviji bijes izazvao je mnogo tenzija. Međutim, širina i žestina reakcije i dalje su poučni.
Krenimo od nekih očiglednih, ali ključnih tačaka. Antisemitizam ima dugu prošlost koja datira stoljećima unazad, a bezočna ubistva u sinagogi u Pittsburgu prošle godine nas podsjećaju da on i danas predstavlja prijetnju. Antisemiti dodaju ulje na vatru bizarnim teorijama zavjere o tajnim kabalama (npr. Protokoli cionskih mudraca) i mračnim tvrdnjama o utjecaju “jevrejskog novca”, kao i optužbama za nacionalnu nelojalnost (kao u zloglasnoj aferi Dreyfus u Francuskoj). Takva vjerovanja i izrazi mržnje imali su fatalne posljedice, naročito ubijanje Jevreja u holokaustu, ali je važno prepoznati (kao što je Omar priznala da je nedavno saznala) da su historija antisemitizma i njegov trenutni izraz rasprostranjeniji od samog tog užasa.
S obzirom na sve to, jasno je zašto su Jevreji uznemireni i ljuti kada se slične ideje danas pojave. Zaista, svi bi trebalo da budu. Svi bismo trebali biti ogorčeni kada jedan lider poput mađarskog predsjednika vlade Viktora Orbana klasične antisemitske optužbe šalje na račun nekoga poput Georgea Sorosa ili kada republikanski političari koriste slične teme u kampanjama i ne uspijevaju osuditi antisemitske poklike na političkim skupovima.
Ali u isto vrijeme, moramo biti u stanju otvoreno i staloženo razgovarati o svim silama koje danas oblikuju američku politiku, uključujući grupe poput AIPAC-a i sličnih organizacija koje nastoje utjecati na američku politiku prema Izraelu i Bliskom istoku. Fanatizam i nasilje moraju se čvrsto odbaciti, ali oprez da se spriječi ponovno pojavljivanje antisemitizma ne bi se trebao koristiti kao političko oružje da se ušutka sadašnji otvoreni diskurs. Kao što je J.J. Goldberg, bivši urednik Forwarda, napisao u svojoj knjizi ‘Jevrejska moć’: „Čini se da smo prisiljeni birati između Jevreja koji drže veliku i pogubnu kontrolu ili nepostojanja jevrejskog utjecaja. … Negdje u sredini je stvarnost o kojoj niko ne želi raspravljati, a to je da postoji entitet koji se zove jevrejska zajednica sačinjen od grupe organizacija i javnih ličnosti, što je dio političkog haosa. Nema ništa loše igrati igru kao svi drugi.“
Precizno. Goldbergovo iskreno priznanje historijskog naslijeđa i konteksta i sadašnje stvarnosti mnogo nam govori o tome kako treba razmišljati i govoriti o utjecaju koji različite organizacije i pojedinci imaju u američkoj bliskoistočnoj politici. Da budemo konkretniji: Prvo, ono što grupe poput AIPAC-a, Konferencije predsjednika glavnih američkih jevrejskih organizacija, Ujedinjeni kršćani za Izrael, Cionistička organizacija Amerike, Jevrejski institut za nacionalnu sigurnost Amerike, Fondacija za odbranu demokratije kao i brojne druge i što godinama čine bogati pojedinci, poput Haima Sabana i Sheldona Adelsona, normalna je politička aktivnost i posve u skladu sa osnovom američke politike interesne grupe.
Ustav SAD-a garantira slobodu udruživanja i štiti slobodu govora, što znači da svaki Amerikanac koji se želi organizirati i voditi određenu politiku može to učiniti u granicama zakona. Aktivnosti raznih grupa i pojedinaca koje čine izraelski lobi se ne razlikuju od onoga što rade Nacionalna puškarska udruga (NRA), poljoprivredni lobi, Big Pharma, Američka udruga za građanske slobode ili desetine drugih interesnih grupa. Nema ničega tajnovitog, urotničkog ili nelegitimnog; to je način na koji funkcionira američki sistem vlasti.
Drugo, ove grupe i pojedinci nisu jedinstven sklop i ne postoji centralno rukovodstvo koje usmjerava njihove aktivnosti. Da, postoji određen broj grupa koje aktivno rade na očuvanju takozvanog posebnog odnosa između Sjedinjenih Država i Izraela, ali se ponekad ne slažu oko određenih pitanja, kao što su rezultati nuklearnog sporazuma s Iranom ili da li je dvodržavno rješenje pravi odgovor na izraelsko-palestinski sukob. Sugerirati drugačije bilo bi jednostavno netačno.
Treće, izraelski lobi nije definiran religijom ili etničkom pripadnošću svojih članova, već političkom agendom – tj., radom na promoviranju nepokolebljive podrške SAD-a Izraelu. Naravno, ovo uključuje i američke Jevreje koji su apsolutno posvećeni u podršci Izraelu, ali neki Amerikanci koji snažno podržavaju bezuvjetnu podršku Izraelu – posebno kršćanski evangelisti – nisu jevreji. Štaviše, u jevrejskoj zajednici SAD-a mnogo je onih koji su kritični prema Izraelu i njegovoj politici. Iz tog razloga, korištenje izraza kao što je “jevrejski lobi” u kontekstu pro-izraelskh grupa je netačno i neizbježno izaziva opasne stereotipe.
Četvrto, kao i druge interesne grupe, izraelski lobi koristi različite strategije kako bi ostvario svoje ciljeve. Neki od njegovih utjecaja proizlaze iz doprinosa političkim kampanjama ili političara (iako AIPAC to ne čini), neki od direktnog lobiranja na Capitol Hillu, neki iz javnog uključivanja (kroz kolumne, knjige, eseje, medijske nastupe itd.), a neki od uloge koju pro-izraelski pojedinci mogu igrati u samoj američkoj vladi. I opet, takav utjecaj se ne razlikuje od utjecaja koji naftne ili farmaceutske kompanije dobijaju kada pojedinci koji podržavaju njihove ciljeve budu imenovani da vode Ministarstvo unutrašnjih poslova ili Administraciju za hranu i lijekove. Fokusiranjem isključivo na jednu stavku, kao što su prilozi za kampanju, propušta se mnogo i riskira jačanje starih historijskih lažnih vijesti.
Na kraju, nijedna interesna grupa ne „istjera svoje“ svaki put. Izraelski lobi ne kontrolira svaki aspekt američke bliskoistočne politike, baš kao što NRA ne kontrolira svaki aspekt kontrole oružja, a osiguravajuće kuće nisu dobile sve što su htjele sa Obamacareom. Ali niko ko je radio na vanjskopolitičkim pitanjima u Washingtonu ili ih objektivno proučavao ne bi porekao da AIPAC i srodne grupe imaju značajnu moć (o čemu se AIPAC hvali na svojoj internet stranici), a političari ostaju osjetljivi na interese lobija, kao što je potvrdio određen broj bivših zvaničnika. Ali riječi su važne, a upotreba riječi kao što je “kontrola” priziva jezive i netačne slike gospodara koji vuku konce i upravljaju marionetama.
S obzirom na sve to, tvitovi Omar bili su i nesretni i nepažljivi, a proizašli su iz neznanja koje je kasnije priznala. Ali ne vjerujem da su to dokazi antisemitizma, i mislim da nije mudro odgovoriti na njih alarmantnim optužbama i zahtjevima za njenu ostavku. Za početak, Twitter je bio pogrešan medij: prosto ne postoji način da se prokomentira složenost ovih pitanja u 140 (ili čak 280) znakova. Drugo, njena sugestija da AIPAC daje novac kongresnim kandidatima bila je netačna. AIPAC se bavi lobiranjem, vodi veliku godišnju konferenciju, radi na javnim projektima u distriktima, sponzorira kongresna putovanja u Izrael i daje smernice pro-izraelskim grupama i pojedincima o stavovima kandidata o američko-izraelskim odnosima, ali ne donira novac za kongresne kampanje. Ako želite ući u ovo minsko polje, važno je da vaše činjenice budu ispravne.
Ali evo cake: „Iako je Omar zaslužila naučiti lekciju o nesretnom načinu i sadržaju svoje kritike, ona bi i dalje bila na tapeti čak i da je bila osjetljivija na historiju antisemitizma i ponudila nijansirani i dobro dokumentrani argument. Zašto? Biti svjestan, osjetljiv i duboko protivan antisemitizmu i nudeći informiranu, činjeničnu sliku o aktivnostima lobija, pruža malu ili nikakvu zaštitu svakome ko je kritičan prema izraelskim postupcima, zabrinut zbog jednostrane prirode američko-izraelskih odnosa i suprotstavljen političkim stavovima koje grupe nalik AIPAC-u podržavaju.
Kako znam? Recimo samo da imam iskustva sa ovom pojavom.
U mojoj knjizi iz 2007. sa Johnom Mearsheimerom, počeli smo opservacijom da se svaka rasprava o ovoj temi “odvija u sjeni dvije hiljade godina povijesti, posebno stoljeća vrlo stvarnog antisemitizma u Evropi.” Opisali smo tu povijest kao “Sramotno svjedočanstvo”. Također smo osudili i njegove novije manifestacije – kao što je sijanje mržnje prema ljudima poput Davida Dukea – i “kategorički odbacujemo” navode o jevrejskim finansijama, kontroli medija i “dvostrukoj lojalnosti”.
Bili smo prilično kritični prema nekim stavovima za koje su se zalagale grupe kao što su AIPAC, ali ni u jednom trenutku nismo tvrdili da su te aktivnosti nelegitimne, već da su posljedice bile katastrofalne za Bliski istok i SAD. Iako kritični prema mnogim akcijama Izraela, mi smo također izrazili divljenje prema mnogim njegovim dostignućima i napisali knjigu u nadi da će uravnoteženija polemika o ovim kritičnim pitanjima i politikama obezbijediti sigurniji Izrael na stabilnijem Bliskom istoku. Naša knjiga je u više navrata rekla da Sjedinjene Države trebaju pomoći Izraelu ako je njegov opstanak ugrožen, i mi smo se snažno zalagali za dvodržavno rješenje.
Ipak, uprkos ponavljanju ovih tačaka u cijeloj knjizi, suočili smo se u suštini sa istom navalom kritika koju su izazvali kratki tvitovi Omar. Bili smo otvoreno i iznova osuđivani kao antisemiti ili “jevrejski mamci”, lažno optuženi za to što smo obavili istraživanje o neonacističkim internetskim stranicama, a u mnogim slučajevima optuženi da govorimo upravo suprotno od onoga što smo zapravo napisali. Naši kritičari nisu bili samo trolovi na Twitteru, već su u mnogim slučajevima bile istaknute osobe sa intelektualnim i političkim uvjerenjima. Čak i dvanaest godina kasnije, teško mogu povjerovati da smo zapravo bili osuđeni kao mrzitelji jer smo ukazivali na to da su AIPAC i druge slične organizacije bile izuzetno efikasne u ostvarivanju onoga što su otvoreno reklamirale da pokušavaju uraditi!
Zašto bilo kakva ozbiljna kritika Izraela ili lobija stvara ovu vrstu meteža, bez obzira koliko dobro razumijete osjetljivost ovih pitanja i koliko god pažljivo izrazili svoje stavove? Zato što nakon više od 50 godina okupacije, konstantnog i nesmiljenog maltretiranja zatočene populacije u Gazi i stalnog okretanja izraelske unutrašnje politike na desnu stranu, u SAD-u se smanjuje podrška Izraelu. Samo diskreditiranjem i sramoćenjem onih koji ukazuju na neke od ovih teških realnosti, pro-izraelski lobi može sačuvati polemike na svojoj strani kao i američku bezuvjetnu podršku. Dakle, reakcija na bilo koga istaknutog koji kritizira izraelske akcije ili trenutni poseban odnos mora biti da osudi, marginalizira i, ako je moguće, ušutka. Ako su njihove karijere trajno oštećene, tim bolje, jer to može odvratiti druge od istog govora u budućnosti. Rezultat je da još uvijek ne postoji iskren ili tačan diskurs o takvim pitanjima u Sjedinjenim Državama.
Vjerujem da će se takvi napori na kraju obiti o glavu. Većina Amerikanaca – uključujući i veliku većinu američkih Jevreja – cijeni slobodu govora, međusobnu toleranciju i osnovna ljudska prava. Oni s pravom preziru napore da se uguše buntovni glasovi i shvataju da su tradicionalne zaštite liberalnog društva od suštinskog značaja za očuvanje sigurnosti manjinskog stanovništva posvuda.
Najvažnije, samo otvoren i iskren diskurs o ovim temama može proizvesti bliskoistočnu politiku koja bi bila bolja i za Sjedinjene Države i za Izrael. Kao što je J Street istaknuo u svom odgovoru na kontroverzu oko Omar: “Ne čini ništa kako bi unaprijedila stvarne interese i potrebe Izraelaca ili Palestinaca, niti one američke jevrejske zajednice.”
Upravo tako.
(TBT, Foreign Policy, Prevela Jasmina S. Drljević)