Bilo je kasno popodne jednog hladnog zimskog dana. Snijeg je prekrio Teheran noć ranije, a ja sam dan provodio u uredu za produkciju male filmske jedinice paravojne milicije Basij. Istraživao sam producente za kulturu u vojnim i paravojnim organizacijama Islamske Republike, a mladići koji su radili u ovoj filmskoj jedinici pristali su na razgovor pod uvjetom anonimnosti.
Ali, 20-godišnji montažer u Basiju, došao je u ured gdje sam sjedio s njegovim kolegom, 24-godišnjim Mustafom. Ali je radio na serijalu za državnu televiziju o američkim medijima i njihovom suprotstavljanju Islamskoj Republici. Noseći svoj laptop, uzbuđeno nam je pokazao svoje najnovije otkriće, segment na CNN-u prije potpisivanja Iranskog sporazuma o tome zašto su Islamska revolucionarna garda (IRGC) i Basij toliko moćni u Iranu. U segmentu su opisane iranske oružane snage kao jednoobrazna gomila bradatih muškaraca surovih izraza lica, odjeveni u uniforme ili crne košulje, koji slušaju vrhovnog vođu. Mustafa i Ali gledali su snimak sa širokim osmijehom. Ali se okrenuo prema meni kad je završio i rekao: „Meni je smiješno kako nas zapadnjaci opisuju. Po njihovom, vođa [Ali Khamenei] nešto kaže i mi se samo uredamo.” On se nasmijao. „Da li išta u Iranu funkcionira tako glatko? Trebali bi doći i vidjeti kako je sve ovdje haotično. Šta ih navodi na pomisao da je usred svega što jedva funkcionira – od naše privrede, preko saobraćaja, do naše radne kulture – Basij tako dobro organiziran? ”
Sljedeće sedmice u cijelom gradu sam pratio sastanak produkcije s grupom lidera IRGC-a zaduženih za medije. Svi muškarci u prostoriji bili su u ranim pedesetim. Okorjeli revolucionari u prvoj deceniji Islamske Republike, danas su željeli preoblikovati sistem tako što će ublažiti društvene i kulturne restrikcije i otvoriti politički sistem većoj konkurenciji, ali se međusobno ne slažu o tome kako će te promjene izgledati. Međutim, oni su se složili da moraju pridobiti širu publiku za svoje medije i da mladi Basijci, kao što su Ali i Mustafa, ne bi trebalo da snimaju ideološke filmove koji bi privukli samo malu publiku. Mladi Basijci “su naš pravi problem”, požalio se Alireza, poručnik u Revolucionarnoj gardi. “Kod njih je sve crno ili bijelo, i stvaraju razdor između nas i naroda.”
“Njihova arogancija je za nas otrov”, dodao je Javad, kapetan u straži. Osvrćući se na osmogodišnji rat sa Irakom koji je trajao prvu postrevolucionarnu deceniju, kazao je: “Oni ne bi izdržali ni dana u ratnim rovovima.“
POGLED IZNUTRA
U više od deset godina koje sam proveo istražujući među medijskim producentima u IRGC-u, Basiju i Ansar-e Hezbolahu, našao sam svijet u kojem su muškarci vezani za državne oružane snage vodili žustre debate o budućnosti Islamskih republike i borili se jedni protiv drugih zbog resursa. Institucije koje sam proučavao bile su daleko od nedjeljivih, niti su bile čisto ideološke. Interesi muškaraca koji su pomogli u stvaranju ogromnog medijskog programa Islamske Republike nisu bili ograničeni na religiju i islamsku politiku. Radije su se fokusirali na klasu, generacijske razlike i socijalnu mobilnost. Otkrića do kojih sam došao navela su me da propitujem ne samo postojeće prikaze ovih ljudi, već općenito dominantni okvir analize kada je riječ o razumijevanju Islamske Republike.
Od 1979. godine, kada je revolucija poharala zemlju koju je samo godinu dana ranije američki predsjednik Jimmy Carter nazvao “ostrvom stabilnosti”, američki političari su se potrudili da shvate preokret koji ih je ne samo zaslijepio, već je izrazio duboki antimperijalizam, dok su Iranci tražili nezavisnost od Washingtona. Mediji u SAD-u opisali su iransko društvo kao “opsjednuto ludilom”, a Irance kao zaslijepljene vjerskim žarom i traže mučeništvo po svaku cijenu. Takva objašnjenja su možda odgovorila na trenutnu potrebu da se na jednostavan način shvate – i potkopaju – revolucionarna vlada i ajatolah na njenom čelu. Ali oni koji tokom proteklih 40 godina posmatraju iransku politiku isključivo kroz islam, zanemarili su važnu društvenu dinamiku koja jača režim.
Šta se dešava ako pomjerimo perspektivu naše analize iranske politike sa tačke onih koji rade u Islamskoj Republici u podršku ciljevima revolucije iz 1979. godine? Ako dosadašnja znanstvena i politička analiza ne uspijevaju razumjeti Islamsku Republiku u cjelokupnoj složenosti, šta se može dobiti iz pristupa koji insistira na istraživanju stavova i svjetonazora njegovih pristalica, pod njihovim uvjetima? Takva pitanja su me navela da pokušam shvatiti kako Islamska Republika pokušava održati svoju revoluciju “živom” i kako prenosi viziju budućnosti Islamske Republike. Ono što sam vidio je da se u Islamskoj Republici ne vode polemike samo između režima i naroda, ili stare generacije i one mlade koja protestira. Naprotiv, režim je sukobljen oko same prirode i izgleda njegove budućnosti.
SMJENA GENERACIJA U BASIJU
Jednog popodneva u centralnom Teheranu, napustio sam napet sastanak između mladih filmadžija Basija i Reze, vodećeg režimskog režisera i kapetana u Revolucionarnoj gardi. Tokom sastanka, rekao je gotovo dvadesetak studenata koji su bili prisutni da režimski mediji moraju raditi na projektiranju inkluzivnije vizije Islamske Republike – koja bi mogla doći do dijelova stanovništva koji su postali razočarani. Reza se osvrnuo na događaje iz 2009. godine, odnosno najveće proteste protiv iranske vlade od revolucije 1979. godine. U onome što je nazvano Zelenim pokretom, uglavnom su gradske žene i mladi ljudi protestirali zbog uočene prevare birača, što je na kraju izazvalo krizu legitimiteta političke elite. Da bi došao do dijela stanovništva koji je protestirao ili podržavao proteste, Reza je predložio stvaranje medija koji bi naglašavali narative nacionalizma i jedinstva, dopuštajući religiji da padne u pozadinu. Istupio je vođa studenata, prstom ljutito uperenim u Rezu i kazao: “Tvoja generacija može biti umorna od sukoba, ali ne i naša!”
Kada smo krenuli, Reza se okrenuo i rekao mi: „Ovi mladi Basijci ne shvataju da je distanciranje od javnosti upravo ono što nas je dovelo u ovaj nered s kojim se sada suočavamo. Moramo doći do druge strane koja protestira protiv nas, a ne otuđivati ih, kao što to ova djeca žele. Znate li šta je problem ove djece? Oni ne znaju kako je to biti marginaliziran u društvu. Ne sjećaju se, jer su rođeni nakon revolucije. Sve što su ikada znali je sistem u kojem je naša strana na vlasti. ”
Lideri oružanih snaga Islamske Republike danas imaju veći ulog od odbrane političkog sistema. Ovi muškarci i njihove porodice nisu zahtijevali poštovanje u iranskom društvu prije 1979. godine. Monarhija Mohammeda Reze Pahlavija je formalno marginalizirala vjerske porodice, a tadašnja iranska intelektualna elita je također na njih gledala s visine. Stvaranje Islamske Republike dalo je pobožnim Irancima Rezine klase i generacije osjećaj svrhe i mjesto u društvu. Često sam ih znao čuti kako se zabrinuto pitaju: ako bi se okolnosti u zemlji promijenile, da li bi ih ponovo gurnuli na margine?
Reza je nastavio: “Mlađi Basijci ne znaju da ako se ne pobrinemo za ovu revoluciju, bit ćemo vraćeni na margine. Ne znaju kako se stvari mogu brzo promijeniti. ”
Mnogi muškarci Rezine generacije vide mlađe Basijce kao oportuniste i mekušce, jer nisu prošli kroz užasno iskustvo rata. Režimske paravojne organizacije kao što je Basij bile su glavna vojska za regrutiranje kroz koju je revolucionarna država slala vojnike na front 1980-ih. Nakon 1988. godine, kada je završen rat sa Irakom, iranska politička elita je morala vidjeti šta da radi s tim organizacijama. Ured vrhovnog vođe na kraju ih je rasporedio na suočavanje sa zapadnim taktikama ratovanja i kontroliranje aktivista protiv režima. Pošto su prilagođeni ovim ciljevima, i da opću populaciju oblikuju kao potencijalnu prijetnju, ideološka obuka koju danas primaju mlađi Basijci je ona s kojom se starija generacija Revolucionarne garde ne slaže. “Jedina sličnost između današnjeg Basija i onog ratnog je u tome što dijelimo isto organizacijsko ime. Oni u Basiju danas su strašni ”, rekao mi je Mehdi, ratni veteran i reditelj.
“Meni je toliko bolno da ljudi sada o Basiju misle u negativnom smislu”, nastavio je. „Formirani smo za drugačiju svrhu na početku revolucije. Branili smo zemlju od invazije iračke vojske, nismo gledali da dobijemo bolje poslove ili uđemo na univerzitet, kao što današnji Basij radi. Ili da pobijedimo vlastiti narod, za ime Boga! Današnja djeca su oportunisti.“
Iako su se Reza i njegove kolege u prvim godinama nakon revolucije rado priključili Basiju, ni jedan gardista kojeg sam upoznao tokom deset godina ne bi dozvolio svojoj djeci da postanu aktivni Basijici. „Nema razloga da budu uključeni. A atmosfera nije ona u kojoj želim da mi budu djeca”, rekao mi je jedan od njih. Umjesto toga, šalju svoju djecu u Evropu. Dozvoljavanje njihovoj djeci da budu dio Basija bio bi korak niže na društvenoj ljestvici, na kojoj su već krenuli padati.
Mlađi Basijci, kao što su Ali i Mustafa, međutim, smatraju da je revolucija zalutala jer je starija generacija izgubila dodir sa njenim vrijednostima. Kao i mnoge njihove kolege, Ali i Mustafa dolaze iz pobožnih porodica radničke i niže srednje klase koje su doselile u Teheran iz manjih provincijskih gradova. Kada se, kao tinejdžer, Mustafa želio baviti filmom, Basij je u njegovoj srednjoj školi obezbjeđivao resurse i društvenu mrežu koju njegova porodica nije mogla. Kada je završio filmsku školu, Mustafa je lahko dobio stalni posao u produkcijskoj kući koja je snimala dokumentarce za državnu televiziju, čime je mogao osigurati pristojan život za svoju novu ženu. Revolucija je Mustafi i Aliju ponudila društvenu pokretljivost u kojoj su korupciju starije generacije revolucionara vidjeli kao prijetnju.
“Oni su slabi, a ne mi”, reče mi Ali. “Cijenimo njihove žrtve za vrijeme rata, ali su postali korumpirani novcem i opsjednuti time da od sebe naprave sekularnu elitu.”
NEIZVJESNA BUDUĆNOST
Svaki put iznova, moji razgovori sa pripadnicima IRGC-a i Basija vraćali su se na pitanja korupcije, društvene i kulturne klase i generacijskih razlika. Često su se moji sagovornici ljutili jedan na drugog više nego na one koji nisu bili pristalice režima. Njihova ogromna i nijansirana neslaganja otkrila su kompliciranu političku stvarnost koja se ne može sadržati u poznatim suprotnostima, kao što su reformisti nasuprot tvrdolinijaša ili anti-režimski nasuprot pro-režimski orijentiranih.
Kako Islamska Republika ulazi u svoju petu deceniju, održavanje revolucije “živom” zavisit će od sposobnosti njenih kreatora imidža ne samo da apeluju na mlađu populaciju koja želi promjene, već i da izgradi konsenzus među pripadnicima mlađe generacije u redovima smog režima. Zadatak Islamske republike je da osvoji veliki dio svojih građana, dok istovremeno definira kakav će dugoročno oblik uzeti njegov revolucionarni projekt i državni aparat. Kako najbolje postići ovaj cilj, a pritom ne izgubiti u potpunosti viziju osnivanja Islamske Republike, definira iranski problem i njegovo polje mogućnosti.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)