„Paradoks današnjeg vremena je površno, gotovo infantilno novinarstvo“, tvrdi Josip Mlakić u svojoj kolumni posvećenoj amiji Nu2 gdje je gostovao Željko Komšić.
„U ovom slučaju barem da spomene činjenicu da je Željko Komšić već po treći put u ime bošnjačkog nacionalizma uzurpirao mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH te hrvatsko-bošnjačke odnose odveo u slijepu ulicu iz koje se ne nazire izlaz. To je sve što u ovom trenutku treba znati o Komšiću“, piše Mlakić i dodaje:
“Ipak, ako prihvatimo tu jeftinu demagogiju o Čoviću kao izlici za Komšića, postavlja se pitanje etičnosti korištenja rupa u zakonu ili pravnih nedorečenosti, koji to u ovom slučaju zapravo i nisu nego se radi o grubim zloporabama i političkom nasilju. Možemo to svesti na vrlo jednostavnu dilemu: Ako neko zaboravi zaključati zlatarnicu, je li, onda, sasvim legitimno opljačkati je i optužiti vlasnika (Dragana Čovića) zbog nemara?
Ostaje nejasno zbog čega je Željko Komšić uopće došao kod Stankovića.
Sumnjam da ta priča nema neku dublju pozadinu, jer očekivati od “niskoplafoniranog političara”, kako je Komšića jednom okarakterizirao Avdo Sidran, nešto pametno, suvislo i relevantno, u najmanju je ruku iluzorno.
Bez obzira na to što se možda radilo o alibi-intervjuu, kojim se trebao “popeglati” Komšićev “razbarušeni” imidž, Aleksandar Stanković ipak je uspio sačuvati minimum profesionalnog digniteta, ne propuštajući silne voleje koje mu je nabacivao “niskoplafonirani” Komšić“.
(TBT)