Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Čujem iz privatnih izvora da Haris Silajdžić boravi u Maleziji i da se sastao sa Muhamedom Mahatirom. Ne znam zašto tu vijest nisu objavili bosanski mediji. Pretpostavimo da sam Silajdžić koji jako dobro zna(o) njegovati odnose sa javnošću nije želio dati neki publicitet toj svojoj posjeti, ali sigurno ne bi imao ništa protiv toga da se vijest objavi(la). A ja smatram da je to veoma važan njegov osobni potez i da bi od te njegove posjete svakako Bosna i Hercegovina mogla imati koristi i da kao takva zaslužuje publicitet. Mahatir i Silajdžić su stari prijatelji i njihovo prijateljstvo je označilo vjerovatno zlatnu eru bosansko-hercegovačke diplomatije. Obojica su u poznim godinama s tom razlikom što se Mahatir nakon što se bio penzionirao trijumfalno vratio u politiku i pobijedio na posljednjim izborima u Maleziji. Veliku pouku bi mogli bosanski lideri uzeti od njega. Prvo, pomirio se sa svojim ljutim rivalom Enverom Ibrahimom, koga je kao lidera opozicije bio uhapsio i strpao u zatvor dok je on bio na vlasti. Potom su skupa krenuli protiv korumpirane vlasti i dobili izbore. Mahatir je jedan od najstarijih aktivnih političara na svijetu i svakako mu ne prijaju državničke obaveze. Ali patriotizam i vjera mu nisu dozvoljavali da bude po strani dok njegova država tone u živo blato korupcije.
LEKCIJA ZBOG PUTINA
Ponekad čitamo vijesti da su i Zlatko Lagumdžija i Mustafa Cerić bili pozvani negdje na neki međunarodni skup. Sve to pokazuje da Bosnu i Hercegovinu i njene prvake još pamte i poštuju u svijetu. Ali to su sporadični slučajevi od kojih Bosna kao „bolesnik Balkana“ ima male fajde. A kada bi se osmislile te njihove posjete i oni imali podršku državnih institucija sve bi to imalo veću težinu i BiH bi mogla imati veliku korist. Ne plediram ja ovdje da oživljam Silajdžića, Lagumdžiju i Cerića kao političke aktere, jer oni se na domaćem terenu, s pravom, doživljavaju kao poraženi političari, nego ih navodim kao primjere koji bi se mogli iskoristiti kao vrhunski lobisti. I mislim da bi oni to rado prihvatili i na tome radili iako između njih postoje personalni animoziteti što je opća odlika naših lidera. Baš ovaj trio bi mogao, ako bi htio, obnoviti savezništvo sa zapadom i prijateljstvo sa islamskim istokom što je ključni preduvjet da se država pomakne iz gliba u kojem se nalazi duži niz godina.
Pored toga, ako se smatramo razumom obdareni ljudi svakodnevno dobivamo životne išarete i političke lekcije da budemo spremni mijenjati i sebe i svoj odnos prema ljudima, pa čak i mijenjati politička stajališta. Posjeta Vladimira Putina Beogradu jedna je od lekcija koju bi Bošnjaci morali dobro izučiti. Puno smo drvili i galamili, ja sam bio ponajgrlatiji, zbog posjete Recepa Tayipa Erdogana Sarajevu i protestirali protiv održavanja predizbornog skupa njegove AK Partije u Zetri. Neka smo i nije bilo fer da se Erdogan preko naših ionako slabašnih leđa obračunava sa Evropljanima koji su mu u to vrijeme zabranjivali predizborne skupove u svojim zemljama. Bilo je neke fajde od te naše galame jer se ovih dana prvi put nakon mnogo godina pojavljuju afirmativni tekstovi u uglednim evropskim medijima kako se bosanski muslimani bore za vrijednosti liberalnog islama. Ali nismo čuli takve kritike na posjetu Putina Srbiji iako je to bila mnogo opasnija posjeta koja podriva stabilnost ne samo Balkana već i Evrope. Ako bi danas neko pokušao sumirati dugogodišnju vladavinu Erdoganove AK Partije, uz sve moguće primjedbe na stanje ljudskih prava u toj zemlji, morao bi priznati da Erdogan figurira kao uspješan svjetski državnik i da ne uzmiče kad su interesi Turske u pitanju. On je uprkos svim turbulencijama kroz koje je Turska prošla u posljednjoj dekadi Erdoganove ere, koje su prijetile raspadom i podjelom države, uspio očuvati jedinstven teritorij i od Turske stvoriti novog igrača na Bliskom istoku. On je poput Buridanovog magarca letio od Washingtona do Moskve, od Rijada do Taherana, ali je zadržao dignitet suverena jedne države koja vodi samostalnu politiku. On se zaista brutalno obračunao sa nekoliko svojih ideoloških oponenata i previše je pohapsio ljudi, ali je i pored svega na prilično fer i demokratskim izborima pobijedio svoje rivale. Čak se može reći da koliko god je okrutan prema oponentima, toliko je milostiv prema migrantima, na primjer, što ga bitno razlikuje od dugih svjetskih autokrata sa kojim ga uspoređuju. Nema govora, u Turskoj su nakon njegovih ovakvih brutalnih mjera prestale eksplozije od kojih je ubijeno na stotine civila na ulicama turskih gradova. Pored teških ekonomskih udaraca on uspijeva graditi mega projekte na čemu mu mogu zavidjeti i najrazvijenije zemlje svijeta.
PODMUKLI DIKTATOR
Ono što je kobno po Bošnjake nije interes, prisustvo i utjecaj Turske u Bosni i Hercegovine već što se politika Bakira Izetbegovića poistovjećuje sa Erodganovom, jer radi se o potpuno drugačijim i likovima i vođama. Koliko je Erdogan kao autokrata transparentan i javno se sukobljava sa svojim oponentima, toliko je Izetbegović pritajeni i podmukli diktator koji se štiti i obračunava sa oponentima i protivnicima na brutalan način preko kriminaliziranih državnih institucija.
Izetbegovićeva stranka SDA postala je kriminalna hobotnica čiji kraci objedinjuju kako narko dilere, tako i ostrašćene vjerske militante koji siju strah diljem sela i gradova gdje obitava bošnjačka populacija.
Ovo govorim iz osobnog iskustva jer trpim veći strah zbog svakodnevnih prijetnji ovih kriminogenih krugova nego što sam ga imao 1983. kada su me proganjali agenti Udbe zbog odbrane Alije Izetbegovića i njegovih zatvorskih sapatnika. Vjerovao sam da je sloboda za čovjeka najvažnija stvar u životu, a danas vjerujem da sam bio u zabludi zbog čega sam zapao u ovakav osjećaj straha za sigurnost sebe i svoje porodice. Sigurnost je mnogo važnija od slobode. Slobodu za koju sam se borio danas „uživaju“ kriminalci koji su zaštićeni od strane stranačkih moćnika, i mogu slobodno činiti svoja zlodjela jer su svjesni da im ovakve državne institucije neće niti smiju stajati na putu, odnosno „tragu“! Tu je drama svakodnevnice koju preživljavaju bosanski muslimani, a sve ostalo je samo loš politički reality show. Zato sam savjetovao da reis Husein Kavazović pozove trojicu stranačkih lidera Bakira Izetbegovića, Fahrudina Radončića i Nermina Nikšića na razgovor i da se suoče sa ovakvom dramatičnom situacijom. Pošto je reis propustio priliku vjerujem da više nikad neće biti u prilici da to učini. Onda nam ni svi saveznici na Zapadu, ni prijatelji na Istoku ne mogu pomoći. Silajdžićevo putovanje u Maleziju će ostati samo privatna ekskurzija i posjeta prijatelju, koji je, ej žalosti, veliki prijatelj Bosne!
(TBT)
