Šta tačno – i zašto – govore ljudi pred svoju smrt. Šta po tom pitanju kaže biologija, antropologija i lingvistika. Jesu li famozne “posljednje” riječi nešto što se može nagovijestiti. Time se u svojoj knjizi bavi i Lisa Smartt koja je o tome, iz perspektive lingvistike, napisala knjigu “Words on the Threshold”.
U toj knjizi, između ostalog, spominje i kako je njezin otac, Mort Felix (uvijek se šalio kako to na latinskome znači ‘sretna smrt’) podnosio posljednje tri sedmice života kada je, omamljen boli i lijekovima protiv raka, lebdio između ovoga i onoga svijeta.
Transkribiranje njegovih “brbljanja”, kaže, dalo joj je određeni osjećaj smirenosti prije njegovog odlaska, piše The Atlantic.
“Dosta. Hvala, i volim te i dosta”, rekao je supruzi Susan večer prije no što ga je pronašla mrtvim.
Taj klinički psiholog puno je govorio prije smrti, ali malo toga do kraja shvatljivoga.
“Ima toliko toga u tuzi”, rekao bi.
“Spustite me odavde, rekao bi drugi put”, a halucinirao je i anđele te je tvrdio da je soba koja je bila potpuno prazna, prepuna ljudi.
On je jedan od 181 osobe čije je predsmrtne rečenice Smartt zapisala, pokušavajući pronaći neku matricu, neku zajedničkost.
Nije to jedna od onih romantiziranih sabranih “posljednjih riječi” od Cezara nadalje, već antropološka studija o tome što nam prolazi kroz glavu kada smo svjesni da je kraj blizu.
Ideja je proučiti “psihičko stanje tačno prije smrti”. Time se bavio i antropolog Arthur MacDonald. Podijelio je ljude koje je slušao u 10 kategorija spram njihovih okupacija (političari, filozofi, pjesnici…) i zaključio kako “ljudi bliski vojnim zanimanjima” imaju najviše zahtjeva i direktiva, filozofi, matematičari i edukatori pitanja i izjava, a umjetnici i znanstvenici su “škrti” na riječima.
Njemački učenjak Karl Guthke u svojoj knjizi “Last Words” kaže kako je MacDonald pokušao kvantificirati rezultate. O komunikaciji prije smrti knjige su napisale i medicinske sestre Maggie Callanan i Patricia Kelley, i to 1992.
“Kako osoba postaje slabija i više joj se spava, komunikacija s drugima postaje suptilnija. Čak i kad je ljudima previše teško govoriti, ili su izgubili svijest, mogu čuti. Sluh je posljednje osjetilo koje se gasi”, stoji u njihovoj knjizi.
Posljednje riječi George Busha Sr. bile su “volim i ja tebe”, kao odgovor na rečenicu “volim te” koju mu je rekao sin, George Bush Jr.
U članku iz septembra u njemačkom magazinu Der Spiegel liječnici otkrivaju koliko ljudi u trenucima smrti mahnito psuje, ili zaziva imena supružnika i djece. Većina muškaraca u nekom trenutku zaziva majku.
Delirium, radi lijekova ili temperature, je priča sama za sebe.
Najčešće se spominje “mutnost” ili “osjećaj kao da lebdimo”.
Mnogo znamo, piše Atlantic, o počecima govora od utrobe nadalje, ali sam je kraj i dalje obavijen tajnom. Upravo je zato Lisa Smartt započela suradnju s psihijatrom Raymondom Moodyjem Jr. koji se bavi iskustvima sa samog “ruba smrti”, te je 1975. napisao hit-knjigu “Life After Life”.
Zajedno su napravili i Final Words Project, website koji se bavi životom, smrću, svjesnošću i lingvistikom.
Uvijek kao primjer Smartt tu navodi svoga oca, koji je koristio fraze koje nama nisu imale smisla (ali njemu jesu).
“Moram ići dolje, moram se odvojiti”, kao da mu tijelo lebdi između nečega.
Onda je bilo i mnogo ponavljanja (Zelene dimenzije! Zelene dimenzije!) koja su česta kod ljudi s demencijom i u deliriju.
Ponavljao je Felix i brojeve, te pokret, dok su neki drugi umirući, piše Smartt pričali metafore o odlasku, bilo brodom, nebom, kopnom ili nešto treće…
Metafore o odlasku primijetile su i Callahan i Kelly te zabilježile u svojoj knjizi.
“Kao da znaju da im je vrijeme da umru”, kažu. Prisjećaju se kako je jedan pacijent ponavljao “kad bih samo mogao pronaći kartu, samo kad bih mogao pronaći kartu, bio bih kod kuće”.
Razumijevanje lingvističkih matrica i razloga zašto se komunicira kako se komunicira prije umiranja moglo bi uvelike olakšati razumijevanje smrti, ali i što nam umirući žele reći.
Nekada su ljudi umirali vrlo naglo, ali napretkom tehnologije danas se živi dugo i umire polako, u institucijama. Utoliko je komunikacija jako važna.
Iako je Smarttina knjiga “obojena” željom da se pogleda u život poslije života ona je i dalje jedna od rijetkih pisanih ostvarenja na jednu vrlo zanimljivu, a zanemarenu temu.
(TBT, Express.hr)
