„Kad čovjek radi posao koji ja radim – posao novinara – s tim poslom pod ruku ide i neugodno iskustvo sudovanja, piše Jurica Pavičić u svojoj kolumni objavljenoj u Jutarnjem listu i dodaje: “To nije tako samo od danas, niti od jučer. Čak i u kasnom socijalizmu, u doba kad su mediji bili krotkiji, a društvo manje divlje, u krugu novinskih doajena kolala je rečenica: jebeš novinara koji nikad nije bio na sudu.
E, pa dobro: novinar sam, stoga sam često na sudu. Ne samo ja, nego i deseci mojih kolega čije potpise čitate u ovim novinama, ili u drugim novinama, ili na portalima. Novinare u Hrvatskoj jednostavno strašno puno tuže, a ti procesi – kao i svi procesi kod nas – traju neshvatljivo dugo. To znači da će angažirani, istraživački ili čitani novinar u nekom trenutku imati usporedno i po pet ili sedam parnica – parnica pred građanskim ili kaznenim sudom, parnica u kojima je svjedok ili tuženi, u kojima se potražuje odšteta ili traži kazna, parnica u prvostupanjskoj ili drugostupanjskoj fazi, za tekstove koji mogu biti stari i pet, sedam, osam godina.
Novinare pri tom tuže političari, ideolozi, poduzetnici, sportaši, tuže ih direktori kompanija, promotori robotike, klerikalne aktivistice i – drugi kolege novinari. Sudbinu da se vuku po sudovima od Črnomerca do Dračevca jednako dijele novinari velikih srednjostrujaških listova, aktivističkih glasila i lokalnih portala, s tim da mi koji radimo za “velike” barem imamo neku vrstu zaštite – novine će nam dati odvjetnika.
Kad kažem da ima novinara koji imaju usporedno i po pet-šest procesa, nije to nipošto lepršava metafora, nego činjenica(…)
Svima nama – neovisno o tome radili za velike dnevnike, portale ili beskrajno dragocjena i nevidljiva lokalna glasila – zajednički je jedan dojam. Da se – naime – klima mijenja, i to nagore za nas. Za stvari za koje prije deset ili petnaest godina ne bi bili osuđeni, danas ćete vjerojatno biti. Uvriježena zakonska praksa koja je onda vrijedila, više ne vrijedi ili ne vrijedi uvijek. Nekad jasno razgraničenje za što odgovarate vi, a za što nakladnik, danas je uvelike prebrisano. No, ono što najviše muči novinare (pa i mene) odsustvo je ikakve predvidivosti. Još donedavna, vi ste u sudski proces ulazili s donekle jasnom idejom što hrvatski sudovi drže krivim, a što pravim, što uvredom, a što kritikom, što ide do prihvatljive (i u osnovi malograđanski zacrtane) linije pravosudnog “komi foa”, a što je preko te žute crte. Danas više nije tako. Vi – jednostavno – više ne možete ni približno znati što vas pred sudom očekuje(…)”
(TBT)