Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Bivši predsjednik Perua Alan Garsija, pritisnut pravosuđem zbog tobožnjih malverzacija i mita koje je primao tokom svog drugog mandata, povodom izgradnje metroa u Limi, odlučio je da traži azil u urugvajskoj ambasadi tvrdeći da je predmet “političke hajke”. Taj izgovor je jednostavno groteskan budući da u Peruu danas nema ni jednog jedinog političkog zatvorenika i niko nije progonjen zbog svojih ideja ili stranačke pripadnosti; štaviše, vjerovatno nikada ranije nije postojala tolika sloboda izražavanja i štampe kakva danas postoji u toj zemlji.
Međutim, drugu stranu medalje predstavljaju posljednja četiri premijera koji su predmet sudske istrage zbog navodnih pljački i pravosuđe istražuje njihove slučajeve, uz naređenje da im oduzmu ili zaplijene imovinu i da ih spriječe da pobjegnu. S druge strane, bivši diktator Alberto Fuhimori, osuđen na dvadeset pet godina zatvora zbog svojih zločina, zbrinut je na intenzivnoj njezi u klinici Sentenario u Limi, i ukoliko mrdne odatle vratit će se u zatvor odakle ga je izvuklo nepotrebno pomilovanje bivšeg predsjednika Pedra Pabla Kučinskog. A i taj je, uz naređenje o zapaljeni, predmet sudske istrage zbog pranja novca, baš kao i bivši predsjednik Oljanta Umala, koji je, zajedno sa svojom ženom Nadin, proveo deset mjeseci u pritvoru. Još jedan bivši predsjednik, Alehandro Toledo, pobjegao je u Sjedinjene Američke Države kada se otkrilo da je dobio oko dvadeset miliona dolara mita od Odebrehta, i sada je u toku sudski postupak izručenja, koje zahtijeva peruanska vlada.
Ova zbirka predsjednika osumnjičenih za korupciju – a sebe osuđujem što sam ih zastupao i glasao za njih vjerujući da su čestiti – bila bi opravdanje za najcrnji pesimizam kada je riječ o javnom životu moje zemlje. Pa ipak, nakon što sam proveo osam dana u Peruu, vraćam se vedar i optimističan, sa osjećanjem da se prvi put u našoj republikanskoj historiji odvija efikasna i hrabra kampanja sudija i tužilaca, koji istinski žele da kazne nepoštene mandatare i funkcionere, jer su iskoristili svoj položaj da počine zločine i da se obogate. Premda u ta četiri slučaja zasada postoji samo pretpostavka krivice, činjenice koje ukazuju na nju, naročito u slučaju Toleda i Garsije, toliko su očigledne da je veoma teško povjerovati u njihovu nevinost.
Kao ni u većem dijelu Latinske Amerike, peruansko pravosuđe ne slovi za nepotkupljivu i mudru instituciju zaduženu da se stara o poštovanju zakona i kažnjavanju zločinaca; također nije kadro da, svojim prosječnim platama, privuče najsposobnije pravnike. Naprotiv, peruansko pravosuđe imalo je lošu reputaciju i smatralo se da većina sudija nema adekvatnu obuku i vještine neophodne da bi se dijelila pravda i zaslužilo povjerenje građana. Međutim, već neko vrijeme u peruanskom pravosuđu odvija se tiha revolucija, budući da se pod njegovim okriljem pojavilo pregršt čestitih i sposobnih sudija i tužilaca koji su, izlažući se najvećem riziku i uz podršku javnog mnijenja, uspjeli da isprave tu sliku, sučelivši se s moćnicima – političkim, društvenim i ekonomskim – u kampanji koja je obodrila duh i probudila nadu velike većine Peruanaca.
Korupcija je danas u Latinskoj Americi najveći neprijatelj demokratije: izjeda je iznutra, demorališe građanstvo i seje nepovjerenje prema institucijama koje, po svoj prilici, nisu ništa drugo do čarobni ključ koji malverzacije, zločine i namještaljke pretvara u legitimne postupke. To što se proteklih godina dešavalo u Brazilu bio je nagovještaj šta bi moglo da se dogodi na cijelom kontinentu.
Korupcija se raširila po svim ćoškovima brazilskog društva, podjednako kompromitujući preduzetnike, funkcionere, političare i obične ljude, uspostavivši svojevrsno paralelno društvo, sklono najgorim ilegalnim i nemoralnim poslovima, u kojima su zakoni posvuda sistematski kršeni, i to u sprezi sa moćnicima. Protiv takvog stanja stvari podigao se narod, predvođen grupom sudija koji su, u skladu sa zakonom, počeli da istražuju i kažnjavaju, a potom i da šalju iza rešetaka one koji su se, zbog svoje ekonomske i političke moći, smatrali nedodirljivima.
Jedan od primjera je svemoćna kompanija Odebreht, koja je potkupila barem tuce latinoameričkih vlada da bi došla do multimilionskih ugovora za javne radove -bez njenih čuvenih “nagrada za osuđene” četvorica bivših peruanskih premijera bili bi za tren oka oslobođeni – koja se takoreći pretvorila u simbol svih tih nemoralnih procesa. Upravo to objašnjava fenomen Žaira Bolsonara. Pedeset pet miliona Brazilaca nisu preko noći postali fašisti već je ogromna većina Brazilaca, sita korupcije koja je zagadila vazduh njihove zemlje, odlučila da glasa za to što su vjerovali da predstavlja najekstremniju i najradikalniju suprotnost onoga što se zvalo “demokratijom”, a zapravo je bilo, jednostavno rečeno, sveopšta kriminalokratija. Šta će se sada desiti s novom vladom tog abrakadabra kaudilja? Nadam se da će barem dvojica njegovih ministara, sudija Moro i liberalni ekonomista Gedes, smanjiti korupciju i djelovati u skladu sa zakonom tako da joj ne otvore ponovo vrata.
Bila bi sramota da Urugvaj odobri azil Alanu Garsiji, koji nije pod istragom zbog svojih političkih ideja i postupaka već zbog uobičajenih prekršaja, kao što su primanje mita od strane kompanije koja se tokom njegove vlade nadmetala za multimilionske ugovore za javne radove. Bilo bi to kao da odaju priznanje i smatraju žrtvom nekoga ko je očigledno – ukoliko je istina to za šta je optužen – doprinio skrnavljenju i degradaciji demokratije za koju se ta južnoamerička zemlja s pravom može pohvaliti da ju je održala tokom većeg dijela svoje historije.
Pravo na azil je, bez sumnje, najpoštovanija institucija na tom prilično nedemokratskom kontinentu kakav je bila Latinska Amerika, prilika za bijeg od diktatura i njihovih terorističkih akcija kojim žele da ušutkaju kritike, da utišaju disonantne glasove i da likvidiraju disidente. U Peruu dobro poznajemo tu vrstu autoritativnih i brutalnih režima koji su dobrim dijelom naše historije sijali krvoproliće, bol i nepravdu. Međutim, upravo zato što smo svjesni toga, nije pravedno ni prihvatljivo da danas kada, za razliku od prethodne tradicije, živimo u vremenu političke slobode i poštovanja zakona, Urugvaj dodijeli status političkog prognanika lideru koji je pod istragom pravde zbog optužbe da je lopov.
Peruanske sudije i tužioci koji su se odvažili da napadnu korupciju otjelovljenu u četvorici posljednjih premijera imaju podršku javnog mnijenja kakvu pravosuđe nije imalo nikada u našoj historiji. Oni nastoje da pretvore peruansku stvarnost u nešto slično onom što je prije mnogo godina Urugvaj predstavljao u Latinskoj Americi: nepatvorenu demokratiju bez lopova.
(TBT, Nedeljnik)