Gotovo cijelu karijeru Cira Robinson je izvodila isti ritual: bojila je baletanke u boju svoje kože.
Prvi put je to uradila 2001. kada je imala 15 godina i bila na ljetnom programu Plesne trupe Harlema. Trupa je tražila da joj baletanke budu braon boje a ne uobičajene roze, ali u prodavnicama nije mogla da pronađe nijedan par pa ih je obojila sprejom. “Bile su ljuspaste i jednostavno… bljak”, rekla je ona.
Kada se nekoliko godina kasnije pridružila Plesnoj trupi, upotrijebila je šminku za bojenje. “Otišla bih u najjeftiniju radnju i kupila tečni puder koji nikada ne bih stavila na lice jer bih se osula”, rekla je.
Trošila je pet tuba nedjeljno, bojeći 12 do 15 pari baletanki. Bilo joj je potrebno 45 minuta do sat vremena za par.
Ali sada Robinsonova, koja ima 32 godine i stariji je umjetnik u britanskoj plesnoj kompaniji Ballet Black, više to ne mora da radi.
U oktobru, kompanija Freed of London koja ju je snabdijevala baletankama počela je da prodaje dvije vrste baletanki namijenjene obojenim igračicama: jedne braon i druge bronzane.
Baletanke nisu jedina stvar među kostimima u kojima manjka diverzitet. U septembru, Precious Adams, prva umjetnica u Engleskom nacionalnom baletu, otvorila je pitanje roza čarapa. “U baletu ljudi imaju veoma snažna osjećanja spram tradicije”, kazala je ona jednom dnevnom listu. “Oni misle da su moje braon čarape nekako nekorektne.”
Ali, dodala je, “Želim da izgledam najbolje što mogu kada sam na sceni. Nisam daltonista, i znam kako mi noge izgledaju u njima.”
Plesači ne mogu da rade šta hoće, naravno. Na kraju glavnu riječ o tome šta se nosi na sceni ima reditelj, objasnila je Adams. Nekada je cilj samo uniformnost i jednoobraznost.
Plesači koji imaju kožu druge boje nekada ne smiju da nose kostime koji bi ih dodatno isticali.
Kroz prste se gleda samo solo-igračima, ali i to ne uvijek, i sve zavisi od ideje koju ima reditelj. Robinson navodi da je u Engleskom nacionalnom baletu vidjela igračicu u tamnim čarapama, ali da se na to u njenoj trupi i dalje ne gleda blagonaklono.
“Mi želimo malo da uzdrmamo tradiciju”, kaže Cira Robinson. “Ali neke stvari su jednostavno nedodirljive.”
Pa ipak, neki su dočekali novu obuću raširenih ruku.
“Ovdje nije riječ o cipelama, već o tome ko pripada baletu a ko ne”, kaže Virginia Johnson, umjetnički direktor Plesne trupe Harlema. “To je signal da vam je svijet otvoren.”
Cipele sa tim vrhom izmišljene su oko 1820, kaže Anna Meadmore, kustos kolekcija Kraljevske baletske škole.
Sastoje se od čvrstog “bloka” na prstima koji omogućava balerini da igra na vrhovima prstiju.
Prvobitno su bile bijele kako bi igračice izgledale kao duhovi – romantičan ideal s početka 19. vijeka, da žene djeluju vilinski – ali je roza boja približno nalik boji kože evropskih plesačica postala dominantna.
Cipele treba da se uklope sa nogom, kaže Anna Meadmore, a ne da “lome liniju”.
Većina igračica prilagođava svoje baletanke, bez obzira na boju kože. One koje vole mekanije, udaraju njima o zid ili ih drobe. Druge dodaju lijepak da bi bile još kruće.
Johnson kaže da je nosila roze baletanke kada je počela da pleše pedesetih i da nije ni razmišljala o njihovoj boji do sedamdesetih kada je Arthur Mitchell, osnivač Plesne trupe iz Harlema, odlučio da njegove plesačice treba da nose cipele i helanke u skladu sa bojom svoje kože.
“Bilo je divno biti na sceni i biti ja, 100 posto moje boje”, rekla je ona.
Ingrid Silva iz Plesne trupe, Brazilka koja na YouTubeu objavljuje snimke bojenja baletanki kako bi pomogla mladim plesačicama, kaže da su nove cipele pozitivan razvoj ali da je potrebno uvesti više tonova.
“Postoji još mnogo toga što plesni svijet treba da nauči, počev od toga da unajmljuju više obojenih igračica.”
Iz Freed-a nisu mogli da procijene koliko će baletanki prodati. “Moramo da budemo realistični. Ako pogledate većinu trupa, broj obojenih ili igračica miješovitih rasa je mali. Nadamo se da će se to promijeniti”, rekla je menadžerka Freed-a Sophie Simpson.
Cira Robinson je učestvovala u razvoju cipele. “Znam mnoge koji će pomisliti ‘Ok, to je samo cipela’. Ali baletski plesač voli svoje cipele kao što košarkaš voli košarkašku loptu. One su moje. One su dio mene.”
(TBT, NYT)