Egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi ostvario je nešto upečatljivo u posljednjih nekoliko sedmica: imao je opaske koje su, po svojoj ludosti, uspjele nadmašiti predizborne skupove američkog predsjednika Donalda Trumpa. U televizijskom obraćanju on je izjavio: „Situacija je bila ovakva, mi smo bili ovakvi, i uprkos tome, mi smo išli ovim putem. To je čudo.“ Zatim, nekoliko dana kasnije, moleći Egipćane da smršaju i vježbaju više, dodao je: „Čak i u medijima moramo birati goste koji vode računa o svom izgledu.“
Čovjek se mora zapitati da li Sisi puca pod nesmiljenim pritiskom činjenice da je lider zemlje koja se čini nemogućom za rukovođenje. Nema sumnje da je od dolaska na vlast uspostavio nekakvu političku kontrolu, ali teško je navesti slučaj gdje Sisi istinski rukovodi zemljom. U posljednjih šest mjeseci Egipćani su prisiljeni nositi se s nestašicom krompira i vode. Umjesto da se bavi problemima koje je nedavno istaknula specijalna izvjestiteljica UN-a o pravu na stanovanje, vlada je napala nju i ljude koje je intervjuirala tokom istraživanja.
U najosnovnijem smislu, Sisi se suočava s krizom autoriteta; čini se da je nesposoban koristiti vlast koju već posjeduje. Njegove pristalice sada kreću u rješavanje tog problema dajući mu ih više. Oni žele izmijeniti ustav iz 2014. da se ili produlji mandat predsjednika ili u cijelosti ukine ograničenost njegovog trajanja. Egipatski dužnosnici i Sisijeve pristalice ranije su obećali kako se to nikada neće dogoditi. Tvrdili su da se Egipat promijenio. Niko im nije vjerovao – a njihov skepticizam bio je jasno opravdan. Da Egipćani sada utiru put Sisiju da ostane na položaju predsjednika više od dvaju četverogodišnjih mandata navedenih u ustavu, možda je najmanje iznenađujući razvoj događaja na Bliskom istoku u posljednjih nekoliko godina. Primamljivo je izjaviti da se historija ponavlja, ali to se ne događa. Umjesto toga, čak i sa svim događajima proteklih gotovo osam godina, Egipat nikada nije u biti odstupio od autoritarnog puta.
Sisijeve pristalice tvrde da je produljenje njegovog mandata nužno kako bi se konsolidirale sve pozitivne promjene koje je donio od dolaska na vlast u julu 2013. Oni tvrde da se ekonomija oporavlja i infrastruktura razvija, te da se vratila stabilnost i međunarodni status zemlje. U svijetu u kojem ti ljudi žive, sve što je obeaćala kampanja iz 2014.“Novi Egipat” – “Mir, blagostanje i rast” – se obistinilo ili će postati stvarnost sve dok Sisi čvrstim korakom održava svoj trenutni put. Njegovi protivnici, kako u Egiptu tako i u inozemstvu, slažu se da se zemlja mijenja, ali oni prikazuju daleko tamniju stvarnost u kojoj je stabilnost, gdje god postojala, izgrađena na sveprisutnom strahu od sigurnosnih službi koje djeluju bez mogućnosti kažnjavanja. Egipćani, kako sami kažu, bore se pratiti tempo jer je reforma subvencija život učinila skupljim. Pozitivni makroekonomski pokazatelji koji vladaju – naročito rast – skrivaju neodrživi dug koji je vlada preuzela kako bi te brojke izgledale dobro.
Sisijevi kritičari su, naravno, u pravu. Egipat je duboko represivan, a ružičasta stvarnost pristalica režima ravna je lahkovjernosti. Međutim, oba su kampa na neki način pogrešna. Egipat se zapravo nije promijenio onoliko koliko bi veliki broj ljudi volio vjerovati. Moglo bi se tvrditi da je vojska u Sisijevom Egiptu autonomnija i dublje ukorijenjena u ekonomski i politički život zemlje. To bi moglo biti istinito ako je osnova poređenja državno liderstvo Anwara Sadata ili Hosnija Mubaraka, ali je i ranije zabilježena trenutna uloge vojske i to u periodu između 1954. i 1967. godine, kada su oružane snage igrale preveliku ulogu u politici i ekonomiji.
Umjesto toga, analitički važna razlika između Sisija i onih prije je stepen do kojeg su vlasti primijenjivale silu protiv vlastitog naroda. Budući da nije usvojio pozitivnu viziju niti ispunio ono što je obećao, Sisi ne pridobija odanost Egipćana. Predsjednik i njegov narod prisiljeni su se oslanjati gotovo isključivo na hapšenja, zastrašivanja, nasilje, pa čak i ubistva u nastojanju da Egipat povinuju svojoj volji.
Gamal Abdel Nasser imao je viziju i bio je cijenjen, čak i voljen; Sadat se trudio uvjeriti Egipćane u svoju “državu institucija” – uglavnom zato što to nije mislio – i prelazak na komercijalnu ekonomiju, ali je 1973. bio “heroj prijelaza” Sueckog kanala i tako imao legitimitet barem neko vrijeme; Mubarak nije imao viziju, ali je s vremenom je naučio kako upravljati Egiptom. Bilo je, naravno, strašne represije tokom razdoblja Nassera, Sadata i Mubaraka, ali ništa poput trajne okrutnosti koja do sada obilježava Sisijevo razdoblje. Pristalice vlade brane predsjednika i vladu tvrdeći da štite zemlju od Muslimanskog bratstva i ekstremizma, ali su također na meti imali i sve ostale.
Ipak, čak i u vladinoj represiji nad studentima, novinarima, aktivistima i strancima, kao i članovima Bratstva, Sisijev Egipat se ne razlikuje toliko od Egipta iz ranijih razdoblja; sve je samo pitanje stepena. Kao što se je jedan oponent našalio, “Sisi je samo Mubarak na steroidima.” Međutim, analogija prevazilazi i tu noviju eru, čak i ako je za neke posmatrače, egipatska povijest započela 25. januara 2011., na “dan bijesa” koji je označio početak Mubarakovog svrgavanja.
Sisi je logičan produžetak sistema koji postoji otkako su Slobodni oficiri 1953. godine objavili da je monarhija ukinuta i da će republika zauzeti njeno mjesto. Taj se sistem uspio regenerirati nakon velikih izazova poraza u junu 1967. u šestodnevnom ratu, Nasserove smrti, Sadatovog ubistva i ustanka koji je srušio Mubaraka. Nakon svakog od tih trenutaka, Egipat se vratio na autoritarni prosjek. Egipatski vođe kao da nemaju savršenu teoriju politike. Da imaju, Nasser ne bi zahtijevao da SAD napusti Sinaj u maju 1967., Sadat ne bi planirao smanjiti subvencije u januaru 1977., a Mubarak ne bi dao sinu istaknutu ulogu u vođenju zemlje.
Umjesto toga, Egipat posjeduje samokritični set političkih institucija koje odražavaju prevladavajući društveni poredak. Iako su se vođe promijenile i stepen represije redovno varirao, obrazac politike u Egiptu ostao je izuzetno sličan tokom 65 godina.
To ne znači da predsjednik Sisi nije ranjiv. Nedavna anketa koju je proveo James Zogby ukazuje na to da su Egipćani duboko nezadovoljni svojom situacijom i da čak ni vojska – najsvetija od svega – više nije pouzdana kao što je nekad bila. Ali to ne znači da dolazi do promjene ili da će, ako dođe, biti ona vrsta koja zbacuje naizgled samokritičan politički i društveni poredak – drugim riječima, revoluciju, koja je iznimno rijetka pojava. Naravno, smislene promjene se mogu i dešavaju na druge, manje dramatične načine, ali egipatski sistem blokira, odbija ili na drugi način podriva te napore.
(TBT, Foreign Policy, Prevela Jasmina S. Drljević)