Piše: Neždad Latić, thebosniatimes.ba
Kada su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik najavili potpisivanje zajedničke deklaracija Srbije i bh. entiteta Republike Srpske (RS) „o opstanku srpskog naroda“, koja je predstavljena na Sretenje, Dan državnosti Srbije, mnogi su to ocijenili kao akt o obnavljanju velikosrpskih ciljeva na Balkanu.
Plan je bio da Deklaraciju čak usvoje i parlamenti u Beogradu i Banja Luci uoči Dana državnosti Srbije.
HRVATSKI MEMORANDUM
Bošnjački političari su u tom dokumentu vidjeli dugo najavljivani Memorandum 2. Međutim, ovaj dokument je faktički zaboravljen i sve takve inicijative vjerovatno je sahranio sam Vučić izjavivši kako je krajnje vrijeme da Srbi shvate da nikada neće moći živjeti svi u jednoj državi.
Kao da od tih zabluda srpske politike Hrvati nisu izvukli nikakve pouke. Ovih dana je Sabor Hrvatske raspravljao o predloženom tekstu Deklaracije o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i evropskom putu Bosne i Hercegovine koja se kolokvijalno naziva Deklaracijom o BiH. Rasprava se više puta odgađala, između ostaloga i zbog toga što predloženi tekst izaziva podjele u samom vladajućem HDZ-u.
Istovremeno, kako su uočili mediji, saborska rasprava oko Deklaracije o BiH odvija se u vrijeme velike diplomatske ofanzive vlade Andreja Plenkovića, koja želi ostatak Evropske unije uvjeriti u svoje viđenje problema u BiH.
Ono što je najopasnije u tridesetak stranica teksta predložene Deklaracije o BiH istaknuto je u dijelu o kojoj se govori o „teritorijalno ustrojstvu BiH“. „Ta tuđmanistička linija se vidi u cijelom tekstu predložene Deklaracije o BiH koja nedvojbeno zagovara konstantno i direktno miješanje RH u unutarnja pitanja BiH i to isključivo u svojstvu svojevrsnog formalnog lobista državljana BiH hrvatske nacionalnosti a de facto odvjetnika Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Utjeha je pak što će ova Deklaracija i ako bude usvojena, što će biti nanošenje štete ugledu RH, ostati mrtvo slovo na papiru, kao i jednako besmislena Deklaracija o Domovinskom ratu“, istakli su neki hrvatski komentatori.
MANIFEST ZA DEMOKRATIZACIJU BiH
Političko-ideološki imidž i rejting kako same Hrvatske tako i njenih HDZ-ovih lidera Kolinde Grabar Kitarović, Andreja Plenkovića, a posebno Dragan Čovića, u bližem i širem okruženju vrlo je negativan i osim kod nekoliko političkih „crnih ovčica“ u Evropi i na Balkanu, poput Viktora Orbana ili Milorada Dodika; niko od njih neće moći naći sugovornike a kamo li političku podršku kad je njihov politika prema BiH u pitanju. No, ipak Bošnjaci moraju prestati žmiriti na ovaku opasnu i agresivnu politiku HDZ-a prema njima samima. Vjerujem da je ovo vrlo pogodan trenutak da Bošnjaci daju pravi politički odgovor jer stanje u Bosni i Hercegovini potpuno koincidira sa stanjem u Evropi. Na isti način kako su ugrožene evropske demokratske vrijednosti na koje jurišaju crni populisti i „crnokošuljaši“ diljem Evrope, ugrožene su vrijednosti građanskog društva i suživota u Bosni i Hercegovini na koje kidišu hrvatski i sprski desničari i „crnokošuljaši“. Kako god, evropska liberalna inteligencija već poziva i piše Manifeste za demokratizaciju Evrope, na isti način bi bosansko-hercegovačka inteligencija morala ustati i pisati manifeste za demokratizaciju Bosne i Hercegovine s ciljem odbrane njenih građanskih, kako volimo reći i evropskih vrijednosti.
Na potezu su Bakir Izetbegović, kao lider SDA, odnosno lider bošnjačke desnice, i Nermin Nikšić, kao lider novog političkog probosanskog bloka lijevih stranaka. Obojica moraju znati da je sva dževa koja se digla u Hrvatskom Saboru podređena da se usljed političkog meteža i gnjeva zbog „slučaja Komšić“ jami Mostar kao stolni grad Hrvata. Već sam ukazao na to kako „Bakira treba držati na oku“ da ne istrguje sa Čovićem da će mu „ići na ruku“ kad je u pitanju status Mostara, samo da ga ovaj prihvati kao partnera u vlasti. Bošnjaci se moraju distancirati od slučaja Komšić jer je to isključivo hrvatsko političko pitanje. Posebno to mora uraditi Izetbegović i ograditi se od tvrdnji da je SDA podržavala Komšićevu kampanju. Nikšićeve „ruke su čiste“ kad je Komšićeva kampanja u pitanju jer je SDP imao svog kandidata Denisa Bećirovića. Ukoliko ovo ne učine, dovest će Bošnjake u klopku koja im je namještena izbornim inženjeringom. Ja, naime, sumnjam da je unutar-hrvatski sukob iskonstruiran i moguće je da se ovdje ne radi samo o političkom, već i o sektaškom kršćanskom sukobu katolika i protestanata i samo zato što je politika na kršćanskom zapadu „uvijena u celofane“ sektaški kršćanski sukobi nisu tako očiti kao na islamskom istoku. Ovo je zaista hipotetička teza, ali je neosporno da su politike Vatikana i Njemačke umiješane u ovaj sukob. Ovo govorim zbog preventive i predostrožnosti jer oprez je majka svake mudre politike.
Kako god, ovakva politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini gura Bošnjake prema Beogradu. A kad bi malo razmislili, Bošnjaci bi se mogli sjetiti kako imaju više interesa graditi dobrosusjedske odnose sa Srbijom i Crnom Gorom nego sa Hrvatskom, bar zbog Bošnjaka u Sandžaku. Možda je i bilo kobno da su Bošnjaci tolike godine u Hrvatima tražili saveznika samo zato što geografski Hrvatska stoji na putu prema Evropi, a oni im uzvraćali licemjernom i ucjenivačkom politikom. Bošnjački odgovor na spomenutu Deklaraciju podnesenu u Hrvatskom Saboru mora biti takav da im se pokaže da politika zastrašivanja „ne pali“ i da nisu više „Bogom dani“ njihovi saveznici! Ovakvom politikom žele napraviti veliku Hrvatsku i malu „Endehaziju“ na teritoriji nekadašnje Herceg-Bosne!
(TBT)
