Piše: Dalibor Milas, thebosniatimes.ba
Nedavno sam diskretno obilježio četvrtu godišnjicu svog novog života u Austriji. Onima koji me poznaju već je poznato koliko je napuštanje Mostara i odlazak u nepoznati Graz za mene bilo traumatično iskustvo. To je jedan od razloga zašto je svaki moj povratak Mostaru zapravo povratak skrinšotanim emocijama. Koliko je god oproštaj od njega na mene djelovao razorno, toliko imam osjećaj da su moji povratci njemu, iako “obično privremeni i relativni”, nerijetko mnogo razorniji.
Ne idealiziram Mostar i ne smatram ga najboljim i najljepšim gradom na svijetu. Jer on to nije. Za razliku od Ive Andrića koji, kad piše o Mostaru, onda u njemu vidi “svjetlost”, moje prve asocijacije na Mostar su nesnosna vrućina i kaos. Ali onaj simpatični i podnošljivi kaos koji ti se toliko uvuče pod kožu i postane dio tebe da kasnije i u jednom od najuređenijih društava na svijetu, kakvo je austrijsko, osjećaš nemir i dosadu. To je vjerovatno i razlog zašto mu se neprestano vraćam.
Zanimljivo je da u Austriji nemam previše kontakta s našim ljudima. I dobro je što je tako. Većinom sam okružen Germanima i u razgovoru s njima ponekad znam naglasiti višestrukost svojih identiteta: Hrvat, Hercegovac, Mostarac, a opet ponosni građanin Svijeta koji ne dopušta da ga ijedan od njegovih identiteta ograniči ili zatvori za neke nove i još uvijek neotkrivene identitete. Zainteresirana pričom o identitetima i “egzotičnoj Hercegovini”, skupina od četrdesetak mojih suradnika iz Graza me nagovorila da zajedno posjetimo Hercegovinu i Mostar.
Na pola puta između Graza i Mostara napravili smo pauzu u Smiljanu u Memorijalnom centru “Nikola Tesla”, gdje su Austrijanci ostali oduševljeni činjenicom da je ovaj srpski genijalac rođen u Hrvatskoj tri godine svog života i školovanja proveo u Grazu. Zanimljivo je da je prvi susret s Bosnom i Hercegovinom bila granična kontrola na Bijači.
Austrijancima, naviknutima na red, disciplinu te uljudne i efikasne državne službenike, nije bilo jasno zašto smo, pored četvero besposlenih graničnih policajaca, 45 minuta morali čekati na ionako praznom punktu. Vozač je shvatio koliko je sati, pa je letargične policajce motivirao s 5-6 Puntigamera (op. austrijsko pivo), što je rezultiralo dizanjem “dejtonske” rampe. Razlog ovog neočekivanog zadržavanja ostala je za Austrijance nerazjašnjena enigma i nepotrebno gubljenje vremena.
U Hercegovini se još jednom pokazalo da su prostori, koji su nekad pripadali Austro-Ugarskoj, imali tu sreću da se infrastruktura, trasirana još u doba nikad prežaljenog Franje Josipa, pokazala kao vizionarska. Da skratim priču: Austrijanci su ostali oduševljeni hercegovačkim prirodnim ljepotama i ukusnom hranom; začudio ih komplicirani politički ustroj Bosne i Hercegovine i zašto su i dvadeset i dvije godine nakon rata njegovi tragovi još uvijek vidljivi na mostarskim ulicama i fasadama.
Fascinantno im je bilo da se u Mostaru na tako neznatnom geografskom prostoru, koji odiše jedinstvenim spojem balkanskog, orijentalnog, mediteranskog i srednjoevropskog štiha, može sakriti toliko povijesti, kulture i ljepota, ali i političkih intriga, mržnje i nesnošljivosti. Nakon što smo svi zajedno obišli Franjevačku crkvu, Stari most, Koski Mehmed-pašina džamiju i Sabornu crkvu te pravoslavni manastir u Žitomislićima, gdje su mogli primijetiti da u Bosni i Hercegovini još uvijek egzistiraju tri političke istine i tri verzije ionako zajedničke povijesti.
Nakon ručka sam s jednom manjom grupicom otišao do Partizanskog groblja. Partizansko groblje u Mostaru je izgrađeno 1965. u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, antifašiste i u čast svih onih koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv fašizma diljem Evrope i svijeta. Ovaj podcijenjeni hercegovački biser je jedan od simbola grada na Neretvi i jedan od najljepših arhitektonskih projekata na Balkanu.
Riječ je o arhitektonskom biseru Bogdana Bogdanovića, čiju kontinuiranu devastaciju gradske vlasti u Mostaru već godinama prešutno dozvoljavaju. Nisam znao kako objasniti iscrtane svastike i ostale znakove iz ionako siromašnog repertoara ustaške ikonografije. Znam samo da mi je bilo neugodno. Ovakvo nasilje nad spomenicima je ritualnog karaktera. Ono nije “proizvodnja zaborava”, kako to navodi John Bodel: ono je osveta nad prošlošću. Osveta nad prošlošću zbog sadašnjosti.
Nije bitno da spomenika ne bude: bitno je da ga ja srušim ili oštetim. Poput svake osvete, i ova bi morala djelovati terapijski – morala bi nam donijeti olakšanje. Poput svake osvete, i ova je nedjelotvorna, ili, eventualno, djeluje kratkoročno, pa ubrzo moramo rušiti dalje. Ovo je samo jedna od posljedica jednog uvrnutog sustava vrijednosti, nedostatka kritičkog razmišljanja, ograničavajućeg tradicionalizma i samodestruktivnosti koji trenutno vladaju Bosnom i Hercegovinom.
Ali sve se da i može preživjeti, ako nam je poznat kraj, ili ako se on barem nazire. No ovo tavorenje i beznađe prijeti iscrpiti i posljednju nadu. Govorim o ljudima koji sada imaju između 35 i 45 godina i kojima je ova tragična država uskratila pravo na sreću. Ova Bosna i Hercegovina danas ubija najbolje, ne nudi ništa, a uzima ono najvrednije – budućnost. Suprotno uvriježenoj mantri, za ovo ne bih krivio (samo) političare, nego mentalitet i raspoloženje koje je kod “običnih” ljudi sve prisutnije.
Bilo kako bilo, naš izlet Hercegovini i Mostaru završili smo onako kako smo i počeli – na graničnom prijelazu Bijača s nekoliko Putingamera. Kad me netko pita kako je u Austriji, ne znam što konkretno odgovoriti. Tamo vani je sve drugačije. Tamo su sve nepoznanice. Tamo se, iz naše perspektive, ništa ne podrazumijeva. Tamo mi možemo biti interesantni zbog svoje egzotike – balkanske duše i izvornih strasti – ali ta egzotika mora biti nekako razumljiva.
U njoj mora biti nečeg njima poznatog – 100% novo im, naprosto, neće značiti ništa. Bilo bi zgodnije (i za naše samopoštovanje bezbolnije) kada bi egzotika koju predstavljamo bila nekako legitimirana. Kad ne bismo jednostavno bili glas iz zemlje divljaka – zemlje Morlaka i Turaka, nego glas baštinika nečega opće-evropskog ili, još bolje rečeno, nečeg autentično evropskog. Jer to mi i jesmo. Šteta je što toga nismo svjesni.
(TBT, Express.hr)
