Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Ekonomija nas uči da je mjera blagostanja pojedinca količina i raznovrsnost dobara koje pojedinac može potrošiti. Mogućnosti za potrošnju, s druge strane, uvećavaju se tako što kompanijama dajemo slobode koje su im potrebne da iskoriste sve prednosti novih tehnologija, podjele rada, ekonomije obima i mobilnosti. Potrošnja je cilj; proizvodnja je sredstvo. Jedinica i predmet analize je tržište, a ne zajednica.
Niko ne može poreći da je ekonomska vizija koja u centar postavlja potrošače i tržišta doprinijela stvaranju velike količine korisnih dobara. Zapanjujuća ponuda roba u hipermarketima ili u Apple prodavnicama u bilo kom većem gradu u svijetu bila je nezamisliva samo jednu generaciju prije nas.
Ali očigledno je da su se u međuvremenu javili i određeni problemi. Ekonomske i društvene podjele u našim društvima izazivaju otpor širom svijeta – od Sjedinjenih Država, Italije i Njemačke u razvijenom svijetu do zemalja u razvoju kao što su Filipini i Brazil. Politički potresi pokazuju da naši ekonomski prioriteti možda nisu dobro postavljeni.
Dvije knjige, jedna Raghurama Rajana koja će se uskoro pojaviti i upravo objavljena knjiga Orena Cassa, preispituju naš ekonomistički pogled na svijet i obrazlažu zašto u prvi plan treba postaviti zdravlje naših zajednica. Stabilne porodice, dobri poslovi, jake škole, obilje i sigurnost javnih prostora, ponos na lokalne kulture i historiju – to su suštinski važni sastojci prosperitetnog društva. Globalna tržišta i nacionalna država ih ne mogu osigurati, a ponekad ih čak i potkopavaju.
Ova dvojica autora nastupaju sa različitih pozicija. Rajan je ekonomista na Univerzitetu u Chicagu i bivši guverner centralne banke Indije. Cass radi u Menhetenskom institutu za istraživanje javnih politika, instituciji desnog centra, i bio je savjetnik za državne politike u predsjedničkoj kampanji republikanca Mitta Romneya. Od ekonomista iz Chikaga i umjerenih republikanaca obično ne očekujemo da o tržištima i hiperglobalizaciji govore sa skepsom. Ali obojica su uznemireni zbog posljedica koje se već osjećaju u lokalnim zajednicama.
Kada se lokalna fabrika zatvori zato što je kompanija odlučila da proizvodnju prebaci u inostranstvo, gubi se mnogo više od nekoliko stotina (ili hiljada) izvezenih radnih mjesta. Efekat se pojačava kroz smanjenu potrošnju za lokalne robe i usluge, što znači da radnici i poslodavci u čitavoj lokalnoj ekonomiji trpe štetu. Poreski prihodi lokalne uprave takođe opadaju, pa ostaje manje novca za obrazovanje i druge javne potrebe. To je često praćeno anomijom, raspadom porodice, epidemijom zavisnosti od opioida i drugim društvenim nedaćama.
Ekonomisti na to obično odgovaraju naglašavanjem potrebe za „većom fleksibilnošću tržišta rada“: radnici treba da napuste oblasti u depresiji i potraže posao na nekom drugom mjestu. Ali Cass nas podsjeća da geografska pokretljivost mora biti praćena i „mogućnošću ostanka“. Čak i u doba najvećih migracija, veliki deo lokalnog stanovništva ostaje na istom mjestu, a njima su takođe potrebni dobri poslovi i zdrave zajednice.
Ekonomisti mogu predložiti i alternativu u obliku kompenzacija za gubitnike u procesu ekonomske promjene, kroz socijalne transfere i druge beneficije. Ostavljajući po strani pitanje izvodljivosti takvog programa, pitanje je da li bi to donijelo rješenje. Nezaposlenost nastavlja da potkopava ekonomsko blagostanje pojedinaca i zajednica čak i onda kada se potrošnja stimulira isplatom pomoći.
U krajnjoj instanci, jedini garant vitalnosti lokalnih zajednica je stvaranje i umnožavanje dobro plaćenih poslova. Cass predlaže da se zapošljavanje podstakne kroz subvencionisanje plata. Rajan naglašava ulogu lokalnih lidera koji mogu mobilizirati resurse zajednice, generirati društveni angažman i stvoriti novi imidž – sve u kontekstu kontrolirane globalizacije i državnih politika koje pružaju adekvatnu podršku.
Neki ekonomisti su predlagali regionalno fokusirane programe ekstenzije proizvodnje kojima se podstiče partnerstvo između lokalnih poslodavaca i univerziteta. Drugi predlažu programe lokalne javne potrošnje, na primjer, za programe obuke za mala i srednja preduzeća.
Nismo sigurni šta bi dalo najbolje rezultate i biće potrebno još dosta eksperimentiranja sa državnim politikama da bi se nešto učinilo. Neodložnost rješavanja ovog problema dodatno je naglašena činjenicom da aktuelni tehnološki trendovi produbljuju već postojeće probleme u zajednicama. Nove digitalne tehnologije generiraju efekte mreže i ekonomije obima, što doprinosi koncentraciji, a ne lokalizaciji proizvodnje. Umjesto difuzne distribucije dobiti, nove tehnologije stvaraju tržišta na kojima opstaje samo jedan pobjednik. Dalja globalizacija proizvodnih mreža dodatno pojačati te efekte.
Odluka o tome kako ćemo ove sile uravnotežiti sa potrebama zajednice odredit će ne samo našu ekonomsku budućnost, nego i društveno i političko okruženje u kome živimo. Kao što pokazuju Cass i Rajan, u pitanju je problem koji ekonomisti više ne mogu ignorirati.
(TBT, Project Syndicate)