Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Za samo nekoliko godina, razgovor o ekonomskoj politici u Sjedinjenim Državama temeljno se preobrazio. Neoliberalizam, vašingtonski konsenzus, tržišni fundamentalizam – kako god to zvali – zamijenilo je nešto sasvim drugačije.
U makroekonomskoj politici, strah od dugova i inflacije otvorio je put sklonostima ka pretjeranom stimuliranju ekonomije i relativiziranju rizika po stabilnost cijena. Kad je riječ o oporezivanju, prećutni dogovor globalne trke ka dnu je zastario – u modi je utvrđivanje globalne minimalne stope za multinacionalne korporacije. Industrijske politike, koje se u pristojnom društvu do nedavno nisu smjele ni spominjati, vraćaju se na velika vrata.
I to nije sve. Dok su deregulacija i fleksibilnost nekad bile popularne fraze u politikama tržišta rada, sad se samo priča o dobrim poslovima, ublažavanju neravnoteže u pregovaračkoj moći i osnaživanju radnika i sindikata. Krupne tehnološke i platformske kompanije nekad su smatrane za izvor inovacija i beneficija za potrošače; sada su to monopoli koje treba regulirati i vjerovatno razbiti na sitnije firme. Tržišna politika bavila se globalnom podjelom rada i čeznula za efikasnošću; sada je sva posvećena otpornosti i osiguranju domaćih lanaca snabdijevanja.
Nešto od tih promjena svakako je neophodno prilagođavanje šoku od kovida-19. Također su to možda neizbježni zaokreti uslijed dugog perioda rastućih nejednakosti, ekonomske nesigurnosti i koncentrirane tržišne moći u američkoj ekonomiji. Ali zasluga također s pravom pripada predsjedniku Joeu Bidenu, koji je u Washington doveo svjež ekonomski tim i podržao nove ideje, uprkos kritikama starog kadra.
Model tržišnog fundamentalizma koji je do sad oblikovao ekonomske politike u SAD i većem dijelu zapadne Evrope od Reagan-Thasher revolucije 1980-ih, imao je intelektualni pedigre. Razvijao se u akademskim dvoranama, dok su ga popularizirali javni intelektualci poput Miltona Friedmana.
Ovog puta, akademski ekonomisti uglavnom zaostaju. Mada je među ekonomistima iščilio slobodnotržišni entuzijazam, nema programskih ideja u stilu kejnzijanizma ili fridmanovskog konzervativizma. Političari koji od ekonomista očekuju kompletna rješenja umjesto privremenih zakrpa, mora da su silno razočarani.
Međutim, jasno je da promjena raspoloženja ima uticaja na ekonomiste. Na primjer, na godišnjem susretu centralnih bankara u Jackson Holu u Wayomingu krajem augusta, probrana grupa akademskih ekonomista sa MIT-a, Harwarda, Northwesterna i čikaškog univerziteta predstavila je analizu koja pokazuje zašto kratkotrajni skok inflacije može biti dobra stvar. Kada se plate ne smanjuju tako lahko kao što rastu, strukturna promjena se može omogućiti većim platama u dijelovima ekonomije koji imaju rast potražnje. Mada to može gurnuti opću inflaciju preko praga koji je postavila centralna banka, rješenje ipak može biti poželjno, u smislu da omogućava usklađivanje relativnih primanja u različitim sektorima.
Slično tome, David Otor sa MIT-a piše nedavno kako je manjak radne snage u SAD, na koji se žale mnogi poslodavci – prazna radna mjesta se ne popunjavaju, jer nema dovoljno radnika voljnih da prihvate poslove u ponudi – zapravo dobra stvar. Problem, tvrdi on, leži u tome što američka ekonomija proizvodi suviše „loših“ poslova sa niskom platom i malo beneficija. Ako su radnici u vrijeme pandemije postali zahtjevniji i izbirljiviji, poslodavci treba da se prilagode. Konačno, ravnoteža i produktivnost zahtijevaju ne samo više poslova, već više kvalitetnih poslova.
Vrlina akademskih ekonomista je u tome što pojašnjavaju kontingentnu prirodu aktuelnih političkih prioriteta u SAD. Tako studija iz Jackson Hola, na primjer, pokazuje da je privremena inflacija prihvatljivo rješenje samo pod određenim uvjetima: sektorsko usklađivanje pokreću promjene u potrošačkoj potražnji, plate ne mogu pasti, a monetarni stimulans ne ometa strukturne promjene preteranim povećanjem profitabilnosti u sektorima koji se trebaju smanjiti. U zemljama u razvoju, nasuprot tome, plate su vrlo fleksibilne u neformalnom zapošljavanju, dok ekspanziju modernih sektora sprječavaju ograničenja na strani snabdijevanja. U takvim uvjetima, manje je vjerovatno da će monetarni ili fiskalni stimulans biti djelotvoran.
Pa ipak, postoji rizik da će druge zemlje pogrešno razumjeti promjene u SAD i da će njihovi političari žmureći kopirati američka rješenja, zanemarujući specifičnosti vlastite situacije. Posebno zemlje u razvoju, koje nemaju dovoljno fiskalnog prostora i moraju pozajmljivati u stranoj valuti, treba da se paze da se ne oslanjaju pretjerano na makroekonomski stimulans.
Pravi problem u mnogim zemljama u razvoju leži u tome što je tradicionalni model industrijalizacije orijentirane na izvoz izgubio pogon. Stvaranje dobrih, produktivnih poslova zahtijeva drugačiji razvojni model, s naglaskom na usluge, domaće tržište i širenje srednje klase. Mane tržišta ili vlade koji blokiraju ekspanziju produktivnijih šansi zapošljavanja u uslugama mogu otkloniti samo strukturna rješenja.
Preispitivanje ekonomske politike po hodnicima vašingtonske ekonomske birokratije zaista je dobrodošlo. Ali lekcija koju ostale zemlje trebaju iz toga izvući glasi da ekonomija, kao društvena nauka, ne nudi iste preporuke za različite okolnosti. Dok promjena prilika i političkih prioriteta u SAD stvara nova rješenja, druge zemlje treba da razmotre sopstvene specifične probleme i prepreke.
(TBT, Project Syndicate)