Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
U članku objavljenom u New York Timesu prije 50 godina Milton Friedman je formulirao stav koji je danas poznat kao Friedmanova doktrina: „Društvena odgovornost kompanija ograničena je na uvećavanje sopstvenog profita“. To je tema kojom se bavio i u knjizi Kapitalizam i sloboda iz 1962. godine, gdje je tvrdio da kompanije imaju „samo jedan“ dug prema društvu, a to je potjera za profitom u granicama zakonom utvrđenih pravila.
Friedmanova doktrina je obilježila naše doba. Njome je legitimiziran razulareni kapitalizam koji proizvodi ekonomsku nesigurnost, uvećava nejednakost, produbljuje regionalne podjele i ubrzava klimatske promjene. Takva vrsta kapitalizma konačno je izazvala nezadovoljstvo i žestoke reakcije u društvenoj i političkoj sferi. Mnoge od velikih kompanija reagirale su na napade prihvatanjem i promoviranjem ideje o društvenoj odgovornosti poslovnog svijeta, makar samo na riječima.
Ideja o društvenoj odgovornosti ove godine obilježava važnu godišnjicu. Kao poziv kompanijama da povedu računa o interesima šire zajednice, Globalni dogovor Ujedinjenih nacija, usvojen prije 20 godina, bio je u direktnom sukobu sa Friedmanovom doktrinom. Potpisalo ga je više od 11.000 kompanija u 156 zemalja, prihvatajući dodatne obaveze u domenu ljudskih prava, radnih i ekoloških standarda i borbe protiv korupcije.
John Ruggie, čovjek koji je imao ključnu ulogu u pripremi Globalnog dogovora, opisuje taj sporazum i slične inicijative kao međunarodne projekte koji kompanijama pomažu da izgrade društvenu dimenziju svog identiteta. Promoviranjem određenih normi ponašanja takve inicijative treba da doprinesu samoregulaciji u poslovnom svijetu. Tako će, tvrdi Ruggie, biti popunjena praznina nastala propadanjem tradicionalnih oblika regulacije koju sprovode državni organi i međunarodne organizacije, a kompanije će postati važan akter u potrazi za novom ravnotežom između potreba tržišta i društva kakvo želimo.
Vodeći profesori poslovnih škola, kao što su Rebecca Henderson sa Harvarda ili Zeynep Ton sa MIT-a, vjeruju da šefovi kompanija imaju dugoročni interes da povedu računa o svojim radnicima i životnoj sredini. Prošle godine u tome im se pridružio i Poslovni okrugli sto SAD, revidiranim saopćenjem o ciljevima poslovanja i obavezi kompanija da pruže vrijednost ne samo svojim akcionarima, već i svim „zainteresiranim stranama“, uključujući zaposlene, kupce, dobavljače i lokalne zajednice. Izjavu su potpisali šefovi gotovo 200 najvećih kompanija čija ukupna tržišna kapitalizacija premašuje 13 triliona dolara.
Ali, uprkos masovnom iskazivanju podrške ideji o društvenoj odgovornosti, veliko je pitanje hoće li nam oslanjanje na direktore kompanija i njihovo prosvjetljeno razumijevanje sopstvenog poslovnog interesa donijeti željene rezultate. Nedavno objavljena analiza Luciana Bebchuka i Roberta Tallarite sa Harvarda djeluje otrežnjujuće.
Bebchuk i Tallarita dolaze do zaključka da su inicijative kao što je ova izjava prije svega deo „retoričke kampanje“ koja treba da ostavi dobar utisak na javnost: takve inicijative se ne reflektiraju u praksama upravljanja kompanijama i ne doprinose izgradnji kompromisa koji su neophodni ako se potrebe svih zainteresiranih strana zaista uzmu u obzir. Štaviše, mogu biti kontraproduktivne jer „podstiču iluzorne nade da su očekivani pozitivni efekti blizu“. Zato su državne politike kojima se regulira odnos kompanija prema radnicima, lokalnim zajednicama i životnoj sredini i dalje presudno važne.
Ali šta ćemo ako su korporacije već toliko moćne da mogu da izdejstvuju i državne zakone kakvi im najviše odgovaraju? Kolumnista Financial Timesa Martin Wolf nedavno je rekao: „Mislio sam da je Milton Friedman bio u pravu. Ne mislim više tako“. Greška u Friedmanovoj doktirni, objašnjava Wolf, jeste u tome što zanemaruje činjenicu da se pravila igre na osnovu kojih kompanije ostvaruju profit ne utvrđuju demokratski, već su pod „dominantnim uticajem“ novca. Kompromitovana su subverzijom samog političkog procesa prilozima koje kompanije daju za političke kampanje.
Zagovornici kapitalizma koji uvažava interese svih strana ne moraju nužno poricati značaj uloge države. Neki od njih, na primjer, Rebecca Henderson, tvrde da će društvena odgovornost kompanija pomoći državi da obavi svoj dio posla. Ili, kao što konstatiraju Bebchuck i Tallarita, državna regulacija i samoreguliranje poslovnog sektora uzajamno se ne isključuju već dopunjavaju.
Izbacivanje novca iz politike, kao što predlaže Wolf, ne bi u potpunosti riješilo problem. Razlog je u tome što epistemička nadmoć ima jednako snažan efekat kao i finansijska. Regulacija i kreiranje politika podrazumjevaju dobro poznavanje svih okolnosti poslovanja kompanija, raspoloživih opcija i scenarija za budućnost. Državni službenici su prepustili inicijativu korporacijama u domenima zaštite životne sredine, finansija, zaštite potrošača, anti-trust zakona i trgovinskih politika jer korporacije imaju najviše uticaja na to kako se pomenute vrste znanja prikupljaju i distribuiraju, pa otuda mogu uticati na to kako će se problemi definirati, kakva rješenja će se razmatrati i koje tehnologije primjenjivati.
U takvoj situaciji državama nije lahko da ustanove temeljna društveno poželjna pravila bez značajnog doprinosa, pa tako i uticaja poslovnog svijeta. To zahtjeva drugačiji model regulatornog upravljanja, model u kome bi predstavnici vlasti definirali najšire postavljene ekonomske, društvene i ekološke ciljeve, a onda ih usavršavali (po potrebi i revidirali) kroz kontinuiranu saradnju sa poslovnim svijetom. Pronalaženje optimalnog odnosa snaga između javnog i privatnog interesa nije jednostavno, ali već postoje uspješni primjeri takve saradnje u reguliranju tehnološkog razvoja, sigurnosti hrane i kvaliteta vode.
U krajnjoj instanci, jedino efikasno rješenje je demokratizacija samih kompanija. To znači da bi radnici i pripadnici lokalne zajednice morali dobiti direktno pravo glasa u upravljanju njihovim poslovanjem. Kompanije mogu biti pouzdan partner u zaštiti javnog dobra jedino ako govore glasom onih na čije živote najdirektnije utiču.
(TBT, Project Syndicate)
