Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Poslije nekoliko dana neizvjesnosti, Joe Biden osigurao je pobjedu na američkim predsjedničkim izborima, ali komentatori i novinari su ostali zbunjeni. Zavedeni rezultatima anketa, mnogi su očekivali da će demokrati odnijeti historijsku pobjedu i osvojiti ne samo Bijelu kuću nego i Senat. Kako je moguće da je Donald Trump uspio sačuvati podršku tako velikog broja Amerikanaca i osvojiti čak više glasova nego prije četiri godine, uprkos bezočnim lažima, očiglednoj korumpiranosti i katastrofalnom reagiranju na pandemiju?
Značaj ovih pitanja prevazilazi okvire američke politike. Partije lijevog centra širom svijeta traže načine da se suprotstave desnim populistima i povrate podršku biračkog tijela. Mada Biden po temperamentu pripada centru, platforma Demokratske stranke značajno se pomjerila ulijevo – bar po američkim standardima. Da su demokrati ostvarili uvjerljiviju pobjedu, to bi svakako podiglo moral umjerene ljevice: možda je za trijumf na izborima dovoljno kombinirati progresivne ekonomske politike sa posvećenošću demokratskim vrijednostima i elementarnoj uljudnosti?
Uveliko se polemizira o tome šta je trebalo učiniti da se osigura bolji rezultat demokrata. Nažalost, iz njihove tijesne pobjede nije lahko izvući korisne lekcije. Američka politika se obrće oko dvije glavne ose – kulture i ekonomije – i u oba segmenta ima komentatora koji tvrde da je Demokratska stranka ovog puta otišla predaleko, kao i onih koji tvrde da nije ponudila dovoljno.
Tekućim kulturnim ratovima produbljen je sukob između društveno konzervativnih i dominantno bijelih regiona u centralnim delovima zemlje i metropola u kojima dominiraju „prosvjećeni“ politički stavovi. Na jednoj strani su porodične vrijednosti, protivljenje abortusu i insistiranje na pravu posjedovanja vatrenog oružja. Na drugoj su prava LGBT+ zajednice, socijalna pravda i borba protiv „sistemskog rasizma“.
Podršku demokrata uličnim protestima protiv policijske brutalnosti Trumpovi glasači su protumačili kao odobravanje nasilja i paušalnu osudu čitave zemlje za sistemski rasizam. Neki komentatori smatraju da se Demokratska stranka na taj način izložila optužbama za moralno poziranje i odbacivanje vrijednosti do kojih drže stanovnici središnjih dijelova zemlje, iako je sam Biden osuđivao nasilje. Drugi zaključuju da neočekivana podrška Trumpu samo pokazuje koliko su rasizam i bigoterija duboko ukorijenjeni, zbog čega im se treba još snažnije suprotstaviti.
Što se tiče ekonomije, brojni analitičari, uključujući i centriste iz Demokratske stranke, vjeruju da su pomjeranjem ulijevo demokrati uplašili konzervativne glasače. U skladu sa tradicijom, republikanci su to iskoristili za potpirivanje strahova od povećanja poreza, gašenja radnih mjesta zbog novih ekoloških politika i socijalizirane zdravstvene zaštite. Stari američki mit o preduzetniku koji najbolje radi onda kada mu se država najmanje miješa u posao i dalje je živ i zdrav u obje vodeće stranke.
Ali progresivno krilo stranke se ne slaže sa takvim tumačenjem. Njegovi predstavnici tvrde da je Biden vodio kampanju na prijedlozima koji se nikako ne mogu opisati kao radikalni, bar prema mjerilima drugih razvijenih zemalja. Uostalom, Biden je izbore od početka shvatao kao referendum o Trumpu, a ne kao izjašnjavanje javnosti o alternativnom političkom programu koji nudi. Možda bi Bernie Sanders ili Elizabeth Warren sa svojim insistiranjem na radnim mjestima, ekonomskoj sigurnosti i redistribuciji, bili bliži aspiracijama većine Amerikanaca.
S obzirom da su izbori održani usred sve smrtonosnije pandemije, moguće je da je na opredjeljivanje glasača uticala kombinacija zdravstvenih i ekonomskih razloga koji nemaju mnogo veze sa temama o kojima analitičari debatiraju. Neki od insajdera u Demokratskoj stranci vjeruju da su glasači bili zabrinuti zbog mogućih ekonomskih posljedica strožih mjera u borbi protiv pandemije Covida-19 koje predlažu demokrati. Ako je to tačno, gore pobrojane rasprave su uglavnom bespredmetne.
U svakom slučaju, jasno je da ovi izbori nisu donijeli odgovor na pitanje kako političari iz Demokratske stranke i partija lijevog centra treba da se pozicioniraju u odnosu na važna kulturna i ekonomska pitanja da bi zadobili veću podršku birača. Također, rezultat nije značajnije promijenio prirodu izazova sa kojima se ove partije suočavaju. Politički lideri ljevice moraju izgraditi manje elitistički identitet i kredibilniju ekonomsku politiku.
Kao što je primjetio Thomas Piketty, a i mnogi drugi autori, partije ljevice su se pretvorile u partije obrazovanih urbanih elita. Sa erozijom njihove tradicionalne baze u radničkoj klasi, porastao je uticaj pripadnika globaliziranih profesija, finansijske industrije i korporativnih interesa. Problem nije samo to što ove elite često biraju ekonomske politike koje ne idu naruku srednjim i nižim klasama i zaostalim regionima, već i to što ih njihova kulturna, društvena i prostorna izoliranost čini nesposobnim da prihvate i razumiju stavove ljudi koji žive skromnije od njih. Indikativna je lahkoća s kojom kulturne elite odbacuju 70 miliona Amerikanaca koji su glasali za Trumpa, opisujući ih kao beslovesna stvorenja koja glasaju na štetu sopstvenih interesa.
U domenu ekonomije ljevica još nema dobar odgovor na goruće pitanje našeg vremena: Gdje pronaći dobra radna mjesta? Progresivnije oporezivanje, investicije u obrazovanje i infrastrukturu, kao i univerzalno zdravstveno osiguranje (u Sjedinjenim Državama) veoma su važni. Ali to nije dovoljno. Zbog aktuelnih trendova tehnologizacije i globalizacije sve je manje dobrih poslova koji su srednju klasu održavali u životu. Pandemija Covida-19 je dodatno produbila polarizaciju na tržištima rada. Zato nam je potrebna proaktivna strategija države direktno usmjerena na stvaranje dobrih radnih mjesta.
Visoka cijena koju plaćaju zajednice iz kojih nestaju dobri poslovi nije samo ekonomska. U njima raste broj zavisnika i rasturenih porodica, kao i stopa kriminaliteta. Pripadnici zajednice reagiraju čvršćim vezivanjem za tradicionalne vrijednosti, postaju manje tolerantni prema strancima i spremniji su da podrže autoritarne lidere. Tako ekonomska neizvjesnost podstiče i produbljuje linije postojećih kulturnih i rasnih podjela.
Partije ljevice moraju razvijati programska rješenja za ekonomske probleme. Ali tehnokratska rješenja neće biti dovoljna. Potrebno je uložiti mnogo truda u prevladavanje dubokih podjela u društvu, za koje odgovornost velikim dijelom snose kulturne elite. U protivnom, demokrate za četiri godine čeka još jedno neprijatno iznenađenje.
(TBT, Project Syndicate)