Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović u Parizu učestvovao na ceremoniji obilježavanja 100. godišnjice primirja iz 1918. godine i kraja Prvog svjetskog rata. Francuski predsjednik Emmanuel Macron je bio domaćin večere na kojoj su prisustvovali predsjednici brojnih zemalja. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan tokom skupa je razgovarao sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i predsjedavajućim članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakirom Izetbegovićem.
BAKIROVO MOLJAKANJE
Ovo je kratki raport posjete Izetbegovića kojeg su prenijele agencije. Pošto bi ovo mogla biti posljednja državnička posjeta Bakira Izetbegovića, ovo bi mogla biti dobra prilika da se sumira njegova državnička politika u protekla dva mandata. Nažalost to uopće nije inspirativna tema jer bi se vrlo brzo moglo doći zaključka da je jedina osoba sa kojom se Izetbegović susretao na svim državničkih putovanjima bio Erdogan. Eto, čak i u Parizu od prisutnih sedamdesetak svjetskih državnika Izetbegović se susreo samo sa njim. I to zbog čega – zbog potrebe da ga moljaka da ovaj moljaka Aleksandra Vučića, a ovaj opet Milorada Dodika da ga primi za partnera u vlasti jer u butum BiH nema niti jedne stranke da želi koalirati sa njegovom SDA. Zar ovo nije bijedan kraj njegovih putešestvija? Naravno da je bijedno i da bjednije nije ni moglo biti! Jer, zar je moguće da Sarajevo, kao glavni grad BiH, u kome je počeo Prvi svjetski rat ne bude uopće tretirano u Parizu, a državni predstavnik bude smješten negdje u zapećku kao nebitna i marginalna osoba?! Problem koji je nastao sa protokolarnim rasporedom gdje je sjedio Hašim Tači, a gdje Aleksandar Vučić, već srpski i francuski mediji tretiraju kao medijski skandal. Ovo ignoriranje Sarajeva i ponašanje Izetbegovića je veći politički i diplomatski skandal od toga. Ali to nema ko da kaže!
PORAZ SRPSKOG TANDEMA VUČIĆA I DODIKA
Da bismo shvatili svu poraznu politiku Bakira Izetbegovića od kada je postao bošnjački član Predsjedništva baš vrlo ilustrativno može poslužiti ponašanje i državničko (!) držanje Hašima Tačija. On se uspio u Parizu sastati sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, ali i sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. To je toliko zaboljelo Izetbegovićevog prijatelja Vučića da cijela Srbija bruji kako su mu Rusija i Francuska okrenuli leđa i da su podržali Tačija. Stoga bi se moglo reći kako je ovo zenit Tačijeve politike u istoj mjeri u kojoj bismo mogli reći da je ovo fijasko politike Bakira Izetbegovića. Nervoza i ljutnja koju pokazuje Vučić, kao dojučerašnji miljenik svjetskih lidera na Balkanu, mnogi analitičari uzimaju kao pokazatelj da se Vučić našao u svjetskoj izolaciji. Zbog toga bi se umjereni ton Milorada Dodika koji sve češće iskazuje spremnost na kooperativnost kao budući član Predsjedništva BiH moga shvatiti kao odraz poraza regionalne srpske politike koju su provodili on i Vučić. Tako da bi, možda, BiH mogla imati više fajde od Tačijeve politike nego od politike Bakira Izetbegovića. Pridodamo li tu još pobjedu Mila Đukanovića u Crnoj Gori nad prosrpskim, kao i proruskim anticrnogorskim snagama, kao i pobjedu Zorana Zaeva nad istim tim snagama u Makedoniji, može se reći da je regionalna politika srpskog tandema Vučića i Dodika nakon desetak godina doživjela ozbiljan poraz. I nije to bitno samo za Kosovo, Crnu Goru i Makedoniju, to je veoma važno i bitno i za BiH. Zašto? Pa, zato što je secesionistička politika Milorada Dodika vođena primarno radi interesa srpske politike na Kosovu. Jednostavno, Dodik je prijetio secesijom RS-a i destabilizacijom BiH samo da bi Vučić imao ulogu kontrolora krize i potencijalnog žarišta u regionu koju bi Srbi mogli rasplamsati u slučaju da mu pregovori sa Kosovarima ne budu po volji.
Toga je svjestan postao i Sulejman Ugljanin koji je krenuo u frontalni sukob sa Vučićem pozicionirajući se više na strani Tačija i Đukanovića nego na strani Izetbegovića. Zapravo, Ugljanin sad radi Vučiću ono što je Dodik cijelo vrijeme radio Izetbegoviću. Vučić, za sada nema boljeg odgovora na Ugljaninovu secesionističku politiku od dvojice radikala Muamera Zukorlića i Vojislava Šešelja.
Da li je zaista moguće da se ovako naglo „okrenulo kolo sreće“ po Vučića i Dodika i ako jeste kako je došlo do toga? Najvjerovatnije da su ovakvi vjetrovi puhnuli sa Urala i da je Putin shvatio koliko ga košta(la) aneksija Krima i da bi mu još jedna takva avantura bila preskupa za Balkan.
Osim Izetbegovića ove i ovakve vjetrove nisu osluhnuli na hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a još manje sam Dragan Čović. Zbog njihovog očijukanja i koaliranja sa Dodikom već su na udaru kritika u njemačkim medijima, ali ne nailaze ni na podršku u Evropskom parlamentu kad je njihova politika u BiH u pitanju.
Ovo bi trebali imati u vidu lideri novog opozicionog bloka prilikom pregovora sa HDZ-om i SNSD-om iz dva razloga. Prvo, Dodik i Čović nisu više ni upola tako moćni i „opasni“ kako se predstavljaju, i drugo, Izetbegovićevo moljakanje Dodika da ga „primi u vlast“ nije bezazleno. Jer, ipak Dodik svoj politički uspon i uspjeh treba zahvaliti isključivo SDA-u, odnosno samom Izetbegoviću.
(TBT)
