Piše: Ibrahim Al-Marashi, thebosniatimes.ba
Prije sto godina 11. sat na 11. dan 11. mjeseca 1918. godine, završio je Prvi svjetski rat. Posljednji pali član britanske imperijalne vojske bio je kanadski vojnik George Lawrence Price, ubijen u Belgiji metkom njemačkog snajperista u 10:58 sati. Dvije minute kasnije oružje je utihnulo, a zamijenili su ga pokliči vojnika i civila s obje strane prvih linija.
No dok su posljednje žrtve rata pale u evropskim rovovima, na hiljadama kilometara udaljenoj mezopotamijskoj fronti u Iraku britanska je vojska još uvijek napredovala kroz osmansku provinciju Mosul koju je zarobila 14. novembra.
Dok se 11. novembar 1918. slavi kao kraj Velikog rata, ova nedovršena, ali mahom zaboravljena, epizoda sukoba pokazuje da ne samo da se borba nastavila nakon primirja, već i da se posljedice “Velikog rata” i danas osjećaju.
Promjena identiteta
Stoljeće nakon što je oružje “utihnulo”, ovaj dan poziva na preispitivanje promjene identiteta koja je uslijedila nakon pada Osmanskog Carstva, uloge Arapa u arapskoj revoluciji i konačno kako je britansko kršenje primirja s Osmanlijama utjecalo na razvoj Iraka.
Tajni dogovor Sykes-Picot, potpisan u maju 1916., odgovoran je za nacrt “vještačkih” granica Bliskog istoka, posebno Iraka. Zapravo, granice Bliskog istoka bit će definirane više od godinu dana nakon Konferencije u San Remu 1920. godine.
U stvarnosti je 11. 11. 1918. značio za narod Bliskog istoka da će se granice svake pojedine zemlje prekrojiti, jer je carstvo koje je vladalo njima i njihovim precima palo. Za mnoge Arape uslijedilo je traganje za identitetom, nakon što bi potraga za preživljavanjem bila zadovoljena, poslije neviđene gladi i raseljavanja iz Libana u Irak tokom rata.
Primjer spomenute promjene identiteta je i moj djed. Od 11.11.1918. smatrao se muslimanom iz Najafa koji je bio dijelom Osmanskog Carstva. On se nije zamjerao Osmanlijama jer su oni bili Turci a on Arapin. Drugi termin je opisivao „etničke“ razlike – novoskovana riječ koju tada nije poznavao u arapskom jeziku. Bez obzira na to, do kraja rata, Osmansko Carstvo, kojem je pripadao, odreklo se prisvojene zemlje u kojoj je živio.
Moj djed je živio na teritoriji koja je bila neizvjesna, čekajući da vidi kakav sudbinski plan britanski okupatori imaju na umu.
Kada su Britanci proglasili osnivanje mandatnog područja 1920., moj djed je uzeo pušku i priključio se iračkom otporu 1920.koji su pokrenuli veliki broj „Iračana“ razočarani okupacijom nakon primirja i spremni žrtvovati i svoje živote da izbace Britance. Opozicija britanskoj vlasti učinila ga je Iračaninom.
Arapski otpor
Živeći kao Arapin u Turskoj, često sam znao čuti frazu da su „Arapi Turcima zabili nož u leđa“ tokom Prvog svjetskog rata, misleći na arapski otpor Lawrencea od Arabije. Narodno historijsko pamćenje početak arapskog nacionalizma veže za otpor. Obje ove pretpostavke okovane su mitologijom koju su turski i arapski historičari nedavno doveli u pitanje.
Na primjer, arapski vojnici borili su se u ime carstva tokom Bitke na Galipolju. 1916, 102 od 132 osmanska zatvorenika arapskog porijekla odbili su dogovor s njihovim britanskim patronima da se priključe arapskom otporu, možda iz odanosti Osmanskom Carstvu ili zbog iscrpljenosti borbom.
Većina arapskih pripadnika osmanske vojske bili su odani carstvu tokom rata, ali su od 11.11.1918. ostali nezaposleni. Tokom britanskog mandata Iraka, nova država imala je broj od oko 600 bivših osmanskih vojnika dostupnih da se priključe novoj vojsci. Od ovog broja je njih 450 služilo u osmanskoj vojsci tokom rata od 1914-18, a 190 njih su odbili biti dijelom vojske protiv Osmanlija u arapskom otporu.
Neki od ovih vojnika koji su se priključili iračkoj vojsci izmakli su britanskoj kontroli institucije i zaprijetili da će se priključiti vojsci novoosnovane Republike Turske, indicirajući da su njihovi identiteti u ovoj ranoj fazi bili promjenjivi te su i dalje sa sobom nosili nešto od odanosti državi koja je naslijedila bivše Osmansko Carstvo.
Britansko kršenje primirja u Iraku i njihova okupacija Mosula dovela je do pripajanja kurdskih regija oko Erbila i Suleymaniyye, kao i bogatih naftnih polja oko Kirkuka, unutar iračkih granica, utkavši dvije nestabilne struje u državotvornom procesu Iraka pod britanskom mandatom od 1920.
Da Britanci nisu zauzeli osmansku provinciju Mosul, u teoriji bi Kurdi iz ove regije postali stanovnici buduće Turske ili bi možda dobili vlastitu državu.
Bez obzira na to, kurdski otpor je postao konstanta u iračkoj povijesti od 1920., pružajući pokriće za vladu u Bagdadu da usmjeri dragocjene resurse za oružje i borbu protiv vlastitih građana, što je kulminiralo napadom hemijskim oružjem na irački kurdski grad Halabju 1988.u kojem je u jednom jutru poginulo 5000 ljudi.
Stvaranje jednog iračkog mandata olakšalo je novoformiranoj naftnoj kompaniji (IPC) pod britanskom kontrolom da ekploatira naftna polja od Kirkuka na sjeveru do Basre na jugu unutar jednog političkog entiteta. Ova kontrola je omogućila prolaz iračkim nacionalistima kao još jedan simbol britanske kontrole nad suverenitetom države.
Prepuštanje toliko nafte Iraku također ga je učinilo žrtvom prokletstva resursa, a kada je IPC nacionaliziran 1972. godine, bogatstvo je dovelo do gomilanja oružja koje je omogućilo katastrofalnu invaziju Irana 1980. godine, što je dovelo do najduljeg međudržavnog rata 20. stoljeća.
Djelići retrospekcije na ovu godišnjicu zanemaruju bliskoistočni front tokom Velikog rata, prizivajući sentimente od prije sto godina da je osmanski front bio “sporedan događaj sporednog događaja”. Ipak, to je izazvalo brojne sukobe, poput trajnog palestinsko-izraelskoga, na poklič IS-a o rušenju granica iz Sykes-Picota. Ovaj “sporedni događaj” bilo je sve osim toga.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)