Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
U jednom veoma dobro napisanom članku, kakve inače piše, Antonio Elorsa objašnjava nelagodu koju u njemu izaziva riječ “hispanstvo” (hispanidad), dovodeći je u vezu sa nacističkim rasizmom i frankizmom (El Pais, 17. oktobar 2018). Mene je njegov tekst podsjetio na domoroce, koji su tu riječ prvenstveno vezivali za “užase španske konkiste”, odnosno izrabljivanje Indijanaca tokom kolonijalnog sistema enkomijendi, uništenje imperija Inka i Asteka i pljačkanje njihovih bogatstava.
Htio bih da se osvrnem na te negativne argumente i da podsjetim na ljepotu riječi “hispanstvo” koja, barem mene, najprije asocira na dobre stvari koje su se desile u Latinskoj Americi, kontinentu koji je zahvaljujući dolasku Španaca postao sastavni dio zapadne kulture, naslijedivši grčku i rimsku tradiciju, renesansu, zlatno doba, odnosno, jednom rječju, njihovo najbolje nasljeđe: ljudska prava i kulturu slobode.
Konkista je, dakako, bila užasna, i mora biti podvrgnuta kritici, ali istovremeno je treba postaviti u historijski okvir i uporediti s drugim osvajanjima, koja nisu bila ništa manje surova, ali zato, za razliku od onog koje je sjedinilo Latinsku Ameriku i Zapad, nisu ostavila nikakav pozitivan trag u osvojenim zemljama. Također se treba podsjetiti činjenice da je Španija bila jedina imperija svog vremena koja je dopustila najsurovije kritike sopstvenih osvajanja — sjetimo se samo polemičkih spisa Bartolomea de las Kasasa — preispitujući samu sebe i podstičući teološku raspravu o pravu da nametne svoj autoritet i svoju religiju stanovnicima tih područja.
Položaj domorodaca u Latinskoj Americi nesumnjivo je sraman, ali u današnje vrijeme kritike treba uputiti prije svega nezavisnim vladama, koje za dvije stotine godina suvereniteta ne samo što nisu bile kadre da pruže pravdu potomcima Inka, Asteka i Maja, već su doprinijele njihovom osiromašenju i izrabljivanju, održavajući ih u ponižavajućem položaju. Nemojmo zaboraviti da su najgori masakri domorodaca počinjeni nakon sticanja nezavisnosti, u zemljama kao što su Čile i Argentina, a za njih su bili odgovorni čak i slavni vladari poput Dominga Faustina Sarmijenta, uvjereni da su Indijanci bili istinska prepreka za modernizaciju i prosperitet Latinske Amerike. Otuda za svakog Latinoamerikanca kritika osvajanja Indija ima moralnu obavezu da bude autokritika.
Prehispanske civilizacije dostigle su visok nivo organizacije i izgradile veličanstvene spomenike. Sa društvene tačke gledišta, kaže se da su Inke iskorijenile glad iz svoje ogromne imperije; da je u njoj svako imao posao i hranu. Kakav impresivan podvig. Pa ipak, nemojmo se zavaravati; uprkos svemu tome, oni su bili barbarsko društvo, u kojem je postojala praksa prinošenja ljudske žrtve i gdje su snažni i moćni brutalno ugnjetavali i porobljavali slabe.
Zahvaljujući hispanstvu, više stotina miliona nas Latinoamerikanaca može međusobno da se razumije jer je naš zajednički jezik španski; on nas zbližava i povezuje u jednu od mnogih zajednica koje čine zapadno društvo.
(TBT, Nedeljnik)