Piše: Nenad Kulačin, thebosniatimes.ba
Koliko je javnih poniženja Srbije i ljudi koji žive u Srbiji brutalno prećutao? Tek se ponekad javi da je prisutan, i nastavlja da živi u svojoj ministarskoj fotelji koju ni sam ne zna čime je zaslužio.
A šta reći za nastup Vojislava Šešelja u parlamentu i izjave da se ministar i potpredsednik Vlade Srbije nalazi na čelu narko-kartela? E, to ga je malo probudilo iz ušuškane ministarske fotelje iz koje ima direktan pogled na zlatno doba kroz koje nas vodi Prvorođeni. I ne samo to, nego mu je zasmetalo i to što predsjednica Skupštine Srbije nije opomenula Šešelja, već njegove poslanike koji su se hrabro suprotstavili radikalskoj paljbi. Nije mu nijednom zasmetalo što ta ista predsjednica godinama kažnjava njegove dojučerašnje drugare sa kojima je sjedio u prethodnim vladama. Nešto se ne sjećam da mu je smetalo kada je taj isti Šešelj vrijeđao i pljuvao njegove dojučerašnje kolege i drugare. Tada ga je bolio donji dio kičme za sve, ali kada ga je stvarno zabolio otrovni ugriz Šešelja, onda se razgoropadio i to bez ikakvog rezultata.
Da li Rasim stvarno misli da je Šešelj tek tako, odjednom krenuo da udara po njemu? Kako nije primjetio da je danima uoči tog nastupa u parlamentu djelio televizijske studije sa Rasimovim političkim „neprijateljem“ Muamerom Zukorlićem po principu: „Ja tebi vojvodo, ti meni muftijo“. To se, pritom, dešavalo isključivo na televizijama na kojima ima mjesta samo za one za koje Prvorođeni odredi da ima mesta. Nije primjetio ni to da se sve to dešava u jeku kampanje za izbore za nacionalne savjete? Prosto je nemoguće da nije osjetio to navijanje za Muamera na Pinku i Happyu koji su poznati po samostalnom biranju strana. Zar je moguće da poslije toliko godina u politici i u ministarskim foteljama može i da pomisli da je Šešelj to uradio samoinicijativno?
Vjerujem da ga je mnogo puta u proteklih šest godina bilo sramota što sjedi sa Vulinom u istom kabinetu, što djeli isti vazdušni prostor sa Stefanovićem, što sarađuje sa bivšim Jorgovankinim šoferom Đorđevićem, što evropskim integracijama ministrira bivša urednica Velike Srbije Jadranka Joksimović. Nije to ono za šta se borio dok smo osvajali slobodu na ulicama srpskih gradova. Tu je, međutim, gdje je, i još je.
Gdje je ta premijerka da ga odbrani? Šefu policije se čini da Rasim nije vođa narko-kartela, a Prvorođeni je stao uz svog ministra i rekao da nije narko-diler. Odbraniše ga za medalju. Koliko ih je služio za sve ove godine i ćutao na sve budalaštine, zaslužio je malo više srčanosti u toj odbrani. Umjesto da se povuče iz Vlade, kaže poslanicima da ne prisustvuju sjednicama dok se ne razriješe napadi na njega, ne smjeni predsjednica parlamenta koja je nemo ćutala dok je Šešelj seirio po njemu, Rasimu je dovoljna milost Prvorođenog i idemo dalje.
Da je Rasim onaj Rasim, zahvalio bi im se na svemu, pokupio bi svoje pinkle i otišao iz te ekipe hohštaplera, sjecikesa, bezveznjakovića i propaliteta. I još pride bi im i Muamera ostavio u amanet. Ali, ne. I on će poput onog nesrećnika na čelu Ministarstva kulture da ostane i da vegetira, jer je lakše pognuti glavu i zadržati mrvice vlasti nego časno napustiti nečasno društvo. Evo, taj ministar kulture je doživio da se protiv reality programa bori tako što je Ministarstvo na čijem je čelu dalo dva miliona dinara naših para Happyu da naprave neki program i tako smanje vrijeme emitovanja reality programa.
Kada jednog dana sve ovo prođe, Rasima više niko neće pamtiti kao nekoga ko se borio za slobodu i demokratiju u Srbiji. Biće upamćen po tome što je služio Prvorođenom isto kao i Šešelj, Muamer i svi oni znani i beznani likovi bez kičme. Nije kasno da se spasi i da napusti to privatno preduzeće u kojem svi laju jedni na druge čim dobiju porciju sljedovanja. Ništa se strašno ne bi desilo ako bi Srbija ostala bez Rasima na mjestu ministra. Naprednjaci bi mu oteli poslanike, članove, ali bi on dobio mnogo više. Dobio bi obraz koji je izgubio prije šest godina kada je pristao da sa đavolom tikve sadi. Sada mu se lome o glavi, a poslije će biti – morao sam.
(TBT. Danas)
