Piše: Colin Crouch, thebosniatimes.ba
U knjizi „Paradoks globalizacije“ Deni Rodrik tvrdi da između demokratije, nacionalnog suvereniteta i hiperglobalizacije možemo da odaberemo dvije opcije, ali ne možemo imati sve tri. „Hiperglobalizacija“ jasno ukazuje na neoliberalni ideal potpuno neregulisane svjetske ekonomije. Demokratija odvojena od nacionalne države – od jedinog oblika demokratije „sposobnog“ da se nosi sa svjetskom ekonomijom – sugeriše globalnu demokratiju koju je nemoguće ostvariti. S druge strane, nedemokratska nacionalna država je kompatibilna sa hiperglobalizacijom, jer implicira nacionalni „suverenitet“ koji je spreman da prihvati upravljanje državom isključivo u skladu sa tržištem i korporativnom moći. Iz ovoga slijedi da demokratiju možemo sačuvati samo ako političke ambicije ograničimo na nacionalnu državu i iskoristimo je da nekako izbjegnemo globalizaciju.
Međutim, alternativa postoji. Globalizacija ne mora da bude „hiper“. Može se obuzdati regulativom kroz međunarodne agencije koje, mada ne mogu biti potpuno demokratične, možemo podvrgnuti daleko većem demokratskom pritisku nego što je to danas slučaj. Međunarodna tijela kao što su Svjetska trgovinska organizacija (STO) ili Međunarodni monetarni fond nemaju neposredno birane parlamente, ali to ne isključuje javnu debatu o politici koju nacionalne vlade sprovode u tim organizacijama.
Nacionalni političari treba otvoreno da kažu da postoje problemi koji su im izvan domašaja i da je za njihovo rješavanje neophodna saradnja država u međunarodnim agencijama. Stoga bi i politika koju vlade sprovode kroz članstvo u tim agencijama morala biti predmet nacionalne političke debate. Zar je nerealno zamisliti opšte izbore na kojima opozicija gradi svoj argument na temelju neuspjeha vlade da sa drugim državama članicama STO radi na suzbijanju ropstva, dječijeg rada ili nehumanog radnog vremena? Da je Donald Trump zahtjevao primjenu standarda Međunarodne organizacije rada na pravila STO, umjesto što se okrenuo protekcionizmu, dao bi presudan doprinos globalnom ekonomskom upravljanju.
Svijetu je potrebna politička volja mnogih država da priznaju da je trend neoliberalne deregulacije štetan, te da je povratak regulacije moguć kroz uzajamno ustupanje suvereniteta nacionalnih zajednica uz što viši stepen demokratizacije procesa. Jaz između tri tačke Rodrikovog trougla smanjiće se ako priznamo da globalizacija zahtjeva određeni nivo regulacije, da su međunarodnim regulatornim agencijama potrebni elementi demokratije, te da će se demokratija nacionalne države najbolje izraziti kao ustupljen suverenitet u tom okviru.
Takav pristup treba da prati briga za lokalni ekonomski razvoj. Širom demokratskog svijeta uočljivo je geografsko dejstvo ksenofobnih sila. Gradovi čiji stanovnici osjećaju da su dio budućnosti opiru se tom dejstvu – od Budimpešte i Beča, do Liverpoola ili San Franciska.
Sile tržišta u postindustrijskoj ekonomiji favorizuju velike gradove iz kojih se malo preliva. Čitavi regioni i niz manjih gradova tavore bez ikakvih dinamičnih aktivnosti koje bi zadržale mlade i bile izvor lokalnog ponosa. Neće biti dovoljna ni velikodušna socijalna pomoć nezaposlenima ili slabo plaćenim radnicima, pa ni podsticaj preduzećima i vladinim organizacijama da izmještaju svoje administrativne uprave i skladišta u nerazvijene oblasti. Potrebno je da EU, nacionalne i lokalne vlasti zajednički utvrde koje bi se aktivnosti mogle primiti izvan postojećih uspješnih centara i da obezbjede infrastrukturu koja će te aktivnosti olakšati.
Pored ekonomskog razvoja, ljudima je potrebno kvalitetno lokalno okruženje na koje mogu biti ponosni. To zahtjeva značajna javna ulaganja – što je strategija koja pripada ljevici, a ne populističkoj desnici koja tvrdi da je glavni zastupnik lokalnog života. Uspjeh na tom zadatku neće svuda biti ostvaren; uvjek će biti zapuštenih područja koja nisu uspjela da nađu svoje mjesto u svjetu koji se mijenja. Ali vizionarsko nacionalno i lokalno planiranje u kombinaciji sa preduzetništvom, i odlučan fokus na geografiju, mogu smanjiti njihov broj pa i broj onih koji se osjećaju izostavljeno.
Ove strategije se obraćaju nezadovoljstvu zanemarenih, posebno muškaraca pripadnika radničke klase iz dominantne etničke zajednice, uvjerenih da su im političari, prije svega oni sa ljevice, uskratili pažnju kada su je sa njih preusmjerili na nejednakosti koje trpe žene i etničke manjine u postindustrijskim sektorima. Njihova pritužba je opravdana: o čisto ekonomskim nejednakostima se u svijetu kojim dominiraju neoliberalne ideje više ne govori naglas. Ali to se neće rešiti povratkom u izgubljeno industrijsko doba, a naročito ne mizoginijom i ksenofobijom.
Pored ekonomske, otpor globalizaciji ima i kulturnu dimenziju; stoga je ona potrebna i strategiji preokreta. Globaliziranom svijetu potrebni su građani koji se dobro snalaze sa raznovrsnim, slojevitim identitetima, kojima je udobno u vlastitoj koži sa svim raznim pripadnostima i identitetima različitih intenziteta – od lokalne zajednice, mjesta ili grada, regiona, države, Evrope – i koji su prijateljski nastrojeni prema čovječanstvu. Te pripadnosti i identiteti treba da se uzajamno hrane i podstiču, umjesto da se isključuju. Kapaciteti postoje, potrebni su im samopouzdanje i sigurnost.
Zadatak politike budućnosti je da stvori okruženje u kojem ove vrijednosti cvjetaju, umjesto da ih gasi insistiranjem na monopolističkim zahtjevima nacionalnog ili etničkog identiteta. A neoliberali moraju da shvate da će im, ukoliko ne budu spremni da prihvate javne politike i poreske stope koje održavaju takva okruženja, propasti globalizacijski projekat koji im je tako drag.
(TBT, Social Europe)
