Piše: Dubravka Stojanović, thebosniatimes.ba
Odavno sam primijetila da su moje reakcije na vijesti, posebno one „iz svijeta“, često u velikom neskladu s realnošću. Prvi put kad sam se zbog toga zabrinula bilo je prije dvadesetak godina u Berlinu, kad mi je jedan biolog objašnjavao da istražuje biodiverzitet na prostoru gdje bi trebalo da se izgradi buduća željeznička pruga na liniji Berlin-Hamburg. Objašnjavao mi je da je cilj istraživanja da se vidi kako bi željeznica utjecala na prirodu. Iz topa sam, s velikom dozom oduševljenja, rekla da je to sigurno nešto protiv države i da je divno kad ekolozi tako dovode državu u red! Prilično zapanjen, čovjek me je pogledao i, blagim tonom, prilagođenim nekome ko baš ne razumije najbolje, rekao da on to radi upravo za državu, da ih je država, kao investitor, pozvala da on i njegova ekipa iz nevladinog sektora to pitanje prouče i upozore ako bi došlo do ugrožavanja prirode. Do danas pamtim taj užasni osjećaj da ne pripadam svijetu, da ništa tu ne razumijem, da mi je instinkt koji kaže da je država loša i da uvijek treba raditi protiv nje toliko jak da mi koči maštu i sprečava me da zamislim neke drugačije situacije. Još uvijek me je sramota zbog toga.
Kako je vrijeme prolazilo više puta mi se ponovio taj osećaj potpunog nesporazuma s normalnim državama i društvima. Jedno vrijeme sam, samokritički, vjerovala da je sve to samo neki moj problem. Ali, kako se umnožavao broj takvih nesporazuma, postajalo mi je sve jasnije da je život u ovoj zemlji na mene ostavio trajne posljedice, da su moje spontane reakcije socijalno i politički inducirane, da su, kao posljedica iskustava u Jugoslaviji i u Srbiji, u mojoj glavi stvari postavljene naopako. Radilo se uglavnom o civilizacijsko-političkim šokovima koje sam doživljavala u susretu s zapadnim iskustvima, pa mi je ostalo da se nadam da će se ovdje politička kultura postepeno razviti, da će jednom stvari doći na svoje.
Posljednjih dana isti osjećaj promašenosti imam dok čitam vijesti iz Irana. Kad je postalo jasno da je ukrajinski avion pogodila iranska raketa, prva misao mi je bila da je to strašno, ali da to Iran nikada neće priznati, da se žrtvama naravno niko neće izviniti, da vlasti neće pokazati empatiju, žaljenje, kajanje… Nešto, bilo šta, čime bi pokazale da je ljudski život važan. Ožalim ja tako još jedne besmislene ljudske žrtve, nepriznate i politički upotrijebljene. Kad, stiže vijest da je ne samo komandant avijacije Čuvara revolucije priznao da se radilo o njihovoj greški, već i da bi više volio da je umro nego što je izazvao takvu nesreću. Više puta sam vraćala taj snimak, iznova preispitujući moju ponovo pogrešnu procjenu. I ponovo onaj osjećaj nelagode. Ne samo zato što sam ponovo pogriješila, nego zato što je sada u pitanju Iran, zemlja koja već 40 godina ima najtvrđu fundamentalističku vlast, na čijem je čelu ajatolah, u kojoj se sudi po Kuranu, a sigurnost čuva Revolucionarna garda. A stereotip u mojoj glavi mi je šapnuo da je nemoguće da takva vrsta vlasti gaji osjećaj odgovornosti prema žrtvama, ali i prema međunarodnoj zajednici s kojom je decenijama u sukobu. Moje iskustvo mi je govorilo da bi takva zemlja trebalo da prkosi, da se „neće saginjati“, da će „im pokazati njihovo“…
I onda, „konačni udarac“ na moj politički impuls. Krenu demonstracije u Teheranu. Prve informacije nejasne. Ne zna se tačno protiv koga su, u ime čega su? A moje već notorno političko nesvjesno kaže – „pa da, gomila je protiv toga što je vlast priznala da je greškom srušila avion. Sigurno kažu – nije trebalo da prizna! Nije trebalo da se izrazi žaljenje! Misle da je vlast pokazala slabost, što nikako ne bi trebalo! Slave što su poginuli Amerikanci i Kanađani. Sigurni su da ne treba izražavati saučešće neprijatelju. Vjeruju da je baš odlično što su neprijatelji izginuli…“
I, onda, ponovo isti šok. Pokazalo se da su demonstracije okrenute protiv vlasti, da je glavna parola da neprijatelji Irana nisu u Washingtonu nego u Teheranu! Hiljade građana u različitim gradovima su izašli na ulice zbog rušenja aviona, osuđujući iranski revanšizam, agresivnu politiku u regionu, izazivanje i zaoštravanje sukoba, jasno izjavljujući da general Sulejmani nije njihov heroj. Cijepaju postere s njegovom slikom. Kažu da je obični ubica.
Intenzivno od tada razmišljam o mojoj „političkoj iskvarenosti“. Kako sam ponovo uspjela omašiti, kako mi prvo padne na pamet nešto potpuno pogrešno i, očigledno, izvitopereno? Zašto je moja prva reakcija toliko negativna? Pesimistična. Nije problem samo to što je pogrešna, nego što je uvijek pogrešna na isti način. Što izražava duboko nepoverenje ne samo u države, nego i u građane, društva. U ljudskost, ako baš hoćete. Jer uveijk krenem od toga da ne postoji vjera u opće dobro, da nema granice koja se ne smije preći, da smo oslobođeni od etike ili koncepta zajedništva drugačijeg od poriva da se čvrsto stisnemo u svoj tor.
Pa, hajde, da probam sebe analizirati i shvatiti. U onom slučaju s njemačkim ekolozima moja instinktivna reakcija da ekologija mora biti protiv države i da sigurno nije država ta koja se o tome brine jasno je izašla iz ovdašnjih iskustava u kojima je država uradila sve što je mogla protiv očuvanja prirode – od zagađenja u gradovima do guranja rijeka u cijevi radi malih hidroelektrana. Tako da je kao razumljivo što je tu moja reakcija bila sasvim neprilagođena zemljama s visoko razvijenom ekološkom sviješću, gdje građani i civilno društvo rade zajedno s državom na općem dobru. To iskustvo stvarno nisam mogla steći, tako da kao to mogu otpisati kao svoju ličnu neprilagođenost savremenom svijetu.
Ovo da će Revolucionarna garda priznati svoju odgovornost, pa još i izraziti žaljenje zbog žrtava, u stvari također ne spada u iskustva koja su se mogla steći živeći u ovoj državi. Država se ovdje uvijek ponašala kao da je u prvom osnovne i vikala – „nisam ja, nisam ja, nego ova do mene!“ A pitanje odgovornosti vlasti jeste začetak svake uređene države, a u takvoj nisam imala čast živjeti.
Ali, najviše me je pogodio moj „promašaj“ kad je u pitanju ocjena demonstracija u Teheranu i motiva za pobunu građana Irana. Takva moja reakcija mi je bila jasnija kad se sjetim svih pjevanja po ovdašnjim mostovima, paljenja ambasada i zastava drugih država čim se naša zajednica nađe u sukobu s drugim državama. Osim grupe roditelja poginulih radnika RTS-a koji su uporno postavljali pitanje odgovornosti ovdašnjih vlasti za smrt njihove djece, ne sećam se baš mnogo slučajeva u kojima su građani ove zemlje postavili pitanje odgovornosti ovdašnjih vlasti. A sukoba s „ostatkom svieta“ bilo je na pretek – od ratova u Jugoslaviji, zločina, preko sankcija UN-a, bombardiranja pa na dalje, sve do danas. A građani su uvijek stali uz svoje krdo, osuđujući svakog spoljnog neprijatelja, ne polazeći skoro nikada od toga da bi bar dio odgovornosti za avanturizam koji smo pokazali posljednjih decenija možda mogao biti tu, nekoliko metara od mjesta gdje demonstriraju svoj prkos.
Nije mi sada ništa lakše što bi teorijski ova analiza trebalo da umanji moju sopstvenu odgovornost za pogrešne političke procjene. Samo mi je pokazala koliko sam (smo?) se zaglibila u ovdašnji višedecenijski mulj političkog nemorala, koliko sam (smo?) otupjela. Daleko je Teheran.
(TBT, Peščanik)
