Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Prilikom posjete domu prenzioniranog Charnyja, trebalo bi koliko-toliko šutjeti, naročito ako je posjetilac novinar.
Charny, autor monumentalne Enciklopedije genocida, omražen među Turcima koji su razjareni zbog njegovog uvjerenja da je Armenski genocid iz 1915.stvarnost, govori tihim, unekoliko zamišljenim glasom akademika sa istočne obale. Podsjeća na velikog Noama Chomskog, primijetih nerazborito. Američki lingivsta i filozof je moj junak, ali u Charnyjevim očima mnogo manje uvažena ličnost. „Bože sačuvaj!“ reče 87-godišnji direktor izraelskog Instituta za holokaust i genocid u Jeruzalemu. „Ovo ne znate, ali ja sam živio kod Chomskog kao student.“
On pokazuje svoju najnoviju knjigu, Širenje zaraze genocida, koja traži od čitalaca da promisle o vlastitoj reakciji na buduće genocide u njihovim životima. Štivo je neprijatno.
U današnjem svijetu, kaže Charny – polahko, oprezno i uz malo opraštanja sa naše strane humanoida – on ne vidi „organiziranu političku ili kulturnu svijest o brizi za ljude“. Baš naprotiv, „ja vidim ponavljanje istine s kojom se još nismo posve suočili. A to je da je ljudska vrsta – uz svu svoju ljepotu – užasna, nemarna, destruktivna vrsta koja uživa u oduzimanju ljudskih života i to savršeno čini. A koliko znam, nema istinskog rješavanja ovog problema u našem razvoju.“
Da li je ovo ekspresija naizbježnog, pitam se? Stariji čovjek odustaje nakon zla nanesenog njegovom židovskom narodu. Mislim da ne.
„Problem, po meni,“ dodaje, „počinje s našim neuspjehom da razumijemo da u stvaranju naših vrsta i veoma originalnog materijala odakle potječemo, postoje dva paralelna, instinktivna toka koja djeluju simultano. Jedan su sve sve prekrane, brižne, kreativne (stvari) – umjetnost i muzika, filozofska genijalnost i brilijantna kreatvnost – ali je velika greška pretvarati se da je tu kraj priče, to su u stvari ljudska bića.
„Jer postoji još jedan, ništa manje moćan tok koji uključuje ubijanje sljedećeg tipa u samoodbrani – a samoodbrana znači ono što vi smatrate samoodbranom, jer je to živi pijesak. Uključuje ubijanje sljedećeg tipa – tvog brata – kao što Biblija počinje s Kainom i Abelom, i nastavlja s novom ekipom braće koji jedan drugog jedva mogu nazvati „bratom“ jer su se našli u zaista duboko kompetitivnoj spremnosti da čak i unište spomenutog brata. I nastavlja tako obuhvatajući se sisteme identiteta koje imamo: religiju, nacionalnost, etničko poistovjećivanje.“ U razgovoru sa stručnjakom za holokaust, dvije su teme koje se, naravno, ne mogu izbjeći: uništavanje židovskog naroda i smrt. Ne bi se reklo da je Charny oprostio Chomskyjevu žestoku, ali neobjašnjivu odbranu prava na slobodu govora francuskog poricatelja holokausta koji je ponovo izdao esej o slobodi govora od Chomskog (bez njegovog odobrenja) 1970-ih. Chomsky nije poricatelj holokausta. Radije bih izbjegao ovu staru polemiku. Charny će kasnije za večerom gunđati o Chomskom.
Međutim, Charnyjeva stalna odbrana prava Armenaca da tursko klanje njihovog naroda nazovu genocidom – i njegova ponavljana osuda izraelske vlade zbog neuspjeha da koristi tu riječ kad su u pitanju kršćanski Armeni iz 1915. godine – znak je njegove jedinstvenosti.
Rad Charnyjeve organizacije pokriva i Ruandu. I Bosnu. I nakon godina objavljivanja armenskih istraživanja i svjedočenja o genocidu i turskom poricanju, član sam međunarodnog komiteta instituta u Jeruzalemu. Razgovaraj sa Charnyjem o smrti i njegov će odgovor pokriti mnoštvo konflikata. Njegov dugačak, savršeno oblikovan odgovor, zaslužuje jednako dugačak paragraf.
“Ako pogledate rad [izraelsko-američkog psihologa] Daniela Kahnemana i djela nekih drugih”, kaže, “naći ćete beskrajnu količinu dokaza i analizu o tome kako je ljudski um sposoban stvoriti bilo kakvu besmislicu – ugrađujući u nju autoritet, uspostavljajući ga činjeničnošću – kada je cilj, riječima velikog vođe čitavog pokreta, poljuljati svaku sigurnu prednost koju smo možda imali prilikom [naše] percepcije stvarnosti i testova stvarnosti i upotrebe naučne metode razmišljanja i posmatranja. Za njega, bez obzira na njegove nagone, to je ono što stvarnost postaje. On onda ukrasi tu stvarnost superlativima – “najveće ikada”, “nikada nije postojalo ništa tako sjajno kao …” – koji god vrag to bio.”
Naravno, preselili smo se u Trumpov svijet. Napominjem da je američki predsjednik (Charny se slaže da treba biti u ludnici) upotrijebio riječ “lijepo” za oružje koje je prodavao zaljevskoj državi i da veliki broj vladinih zvaničnika putuje na sajmove oružja širom svijeta. “I ponekad”, kaže Charny, “vidite kako ga gledaju kao da je neki predmet požude – takva privlačnost, takvo uzbuđenje, takva želja da se dodirne i koristi i izrazi koristeći Trumpov instrument”.
Pita znam li za izraelsku prodaju oružja. “Prodavao je oružje Ruandi tokom genocida i Srbiji tokom genocida u Bosni. Imam jako dragog prijatelja [izraelskog historičara] profesora Yaira Aurona, koji je sa divnim advokatom Etaijem Mackom tužio izraelsku vladu za informacije o obje prodaje oružja i podnijeli su tužbu po zakonu koji traži da vlada objavi informacije kada se to zahtijeva.”
Scenarij, kako je to rekao Charny, glasio je: “Odu na sud. Sudija ih traži da predstave ono što traže. Sudija zatim poziva predstavnike [izraelske] vlade. Predstavnik vlade kaže: ‘Časni sude, ovo je veliko sigurnosno pitanje – možemo li se vidjeti u vašoj kancelariji?” Sudija ih vodi u svoju sobu u blizini. Pojavljuju se 20 minuta kasnije, a sudija kaže: ‘Slučaj odbačen’.” To im se desilo [Auronu i Macku] dva puta. Jasno je da je ugrađeno u cjelokupan sistem.”
Dakle, šta bi ljudi, odnosno mi, trebali biti spremni učiniti kada bismo bili svjedoci genocida? “Učiniti sve što mogu da spase ljudski život – vlastiti i tuđi”, kaže Charny. Međutim, on se plaši da progonjeni, iako mogu primati neku pomoć, neće dobiti onu vojnu. U holokaustu “nije bilo nikakve pomoći, pa čak ni u onim slučajevima gdje je postojala određena suradnja sa partizanima, bila je ograničena, bila je nesigurna, bila je kratkotrajna, uglavnom u Sovjetskom Savezu”. RAF nije ispunio Churchillovu želju da napadne nacističke logore za istrebljenje u koje su ljudi dovoženi vozovima.
“Amerikanci nisu bili mnogo bolji – ni najmanje. Postoji krivnja savijesti u [zapadnom] odnosu prema Izraelu. Nikada ga nisam shvatio kao savijest o “onome što nismo učinili da pomognemo”. To sam shvatio kao neku vrstu zapadnog suosećanja sa ljudima koji su bili tako nasilno ugnjetavani i uništavani. Ali ispitajmo pitanje savijesti tako što gledamo na svijet prema njegovim reakcijama upravo na mjesta gdje se odvija masovno ubistvo – stepen intervencije, stepen brige – koje se odražavaju u medijima. Kako biste ih ocijenili? Pitanje je retoričko.”
((TBT, The Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)
