Piše: Roger Cohen, thebosniatimes.ba
Pariz – Francuzima je izgleda dosadio predsjednik Emmanuel Macron, vunderkind koji je došao na vlast prije 16 mjeseci. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da podrška 40-godišnjem političaru opada. Konsenzus je da je pušten sa lanca, nema sluha i posvećen umiljavanju bogatima.
Pa šta je tu novo? Protivljenje trenutnom stanovniku Jelisejske palate je francuska navika kao i to da ne podnose budale. Oba Macronova prethodnika, François Hollande i Nicolas Sarkozy, u toj fazi predsjednikovanja počeli su da gube na popularnosti, iako nijedan nije pao na 19 posto podrške koju je Macron dobio u jednoj nedavno sprovedenoj anketi. Bijeda i nezadovoljstvo nisu bez razloga francuske riječi.
Macron je na nišan uzeo prava i zaštite zbog kojih je u Francuskoj bilo teško zaposliti nekog i otpustiti ga, a ponekad je nerad bio isplativiji od rada.
Reformisao je lavirint prava o radu, okončao specijalni status željezničkim radnicima, ukinuo poreze i poboljšao pristup obuci za posao. Francuzima je poručio da se “opiru promjeni”, pa čak i da su “lijeni”. Živi dobro, živi skriveno – francuska je izreka. Na finansijski uspjeh se uvijek podozrivo gleda. Novac je poput Boga, najbolje je ne pričati o njemu u javnosti. “Pro-polovno” se i dalje smatra uvredom. Macron, mladi buntovnik i bivši bankar, izazvao je staru zemlju da prilagodi svoj imidž i prihvati rizik umjesto bezbjednosti. Mnogi su to pokušali. Mnogi su propali. Zbog toga je domaći medeni mjesec gotov, kao i prijateljstvo sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom koje nije spriječilo Trumpa da pogazi Macronu tako drage sporazume (o Iranu, klimatskim promjenama).
Oduševljenje Macronovom galskom pompom pretvorilo se u iritiranost. Skandal u koji je umiješan njegov šef obezbjeđenja Alexandre Benalla, koji je snimljen kako prebija demonstranta, toliko je loše “hendlovan” da je prerastao u “aferu”. Macron umije da bude prilično oštar kada se njegova uvjerenja dovode u pitanje.
Prošlog mjeseca Macron je ušao u historiju – opet. Bio je hrabar – opet. Izazvao je konsenzus – opet. Kao kada je tokom predsjedničke kampanje prigrlio Evropsku uniju u trenutku kada je to izgledalo kao smrtni udarac bilo čijoj političkoj ambiciji.
Aludiram na Macronovu odluku da prizna da je Francuska sistematski koristila mučenje u Alžirskom ratu i priznanje da je francuska vojska mučila i ubila antiratnog intelektualca Mauricea Audina 1957. “U ime Francuske Republike”, rekao je Macron 13. septembra, priznavši da je Audin “bio mučen a onda pogubljen ili mučen do smrti, i da su to radili vojnici koji su ga uhapsili u njegovom domu”. A onda je otišao do Audinove 87-godišnje udovice da je moli za oproštaj.
Za Francusku, višijevska vlada i rat u Alžiru nisu bili teme iskrenog suočavanja. Te laži o kolaboracionistima u Drugom svjetskom ratu i brutalnom kolonijalnom ratu tempirane su bombe u tkanju svakog društva.
Macron se pridružio bivšem predsjedniku Jacquesu Chiracu koji je 1995. preuzeo odgovornost za “Vel d'Iv”, hvatanje Jevreja iz 1942. godine, postavivši tako francusku demokratiju na temelje istine.
Prošlog mjeseca, Macron je prebacio loptu istine u teren bivšeg britanskog ministra spoljnih poslova Borisa Johnsona koji ubijedio Britaniju da napusti Evropsku uniju.
“Oni koji tvrde da možemo lako da živimo bez Evrope, da će sve biti u redu, da će nam to donijeti mnogo para jesu lažovi”, rekao je.
To su riječi koje je bilo potrebno reći. Sa svakom nedjeljom, ogromni gubici koji su posljedica britanskog hira postaju sve jasniji. Macron je jedan od najžešćih branilaca Evrope od talasa nacionalizma, nativizma i ksenofobije koji su izraženi u glasanju za Brexit i koji su se raširili po kontinentu nervoznom zbog priliva migranata.
Macrona predsjednički i parlamentarni izbori očekuju tek 2022. Sa slabljenjem njemačke kancelarke Angele Merkel, on je jedini evropski političar koji može da se suprotstavi mađarskom premijeru Viktoru Orbanu i njegovom neliberalnom modelu izbjegavanja demokratije i sprovođenja politike straha.
Biti ozbiljna historijska figura danas znači biti izolovan. Osude su momentalne a ponekad i neopozive. Macron je griješio. To ljudi rade. Mislim da je on posljednja nada za svijet u koji vjerujem i zbog toga ga pozdravljam.
(TBT, The New York Times)
