Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Čak i najoštriji kritičari Googlea koriste usluge ove kompanije kada sastavljaju vatrene tirade u kojima je napadaju – ili bar kada pokušavaju da se snađu u nepoznatom gradu. Recimo to jasno i glasno: život bez usluga koje pruža Google bio bi značajno manje udoban. Ali to nije dovoljan razlog da dopustimo da Google i ostali tehnološki giganti rade šta god požele. Naprotiv, priroda i značaj njihovog doprinosa našim životima nalažu da ih stavimo pod demokratsku kontrolu – i to ne samo da bismo zaštitili svoju privatnost.
Velike tehnološke kompanije su se posljednjih godina našle u žiži interesovanja javnosti zbog usavršavanja mračnih vještina koje su prije njih izumili mediji poput novina, radija i televizije: to su vještine privlačenja i vezivanja pažnje da bi se potom mogućnost pristupa našim čulima prodavala reklamnim agencijama. Ali dok su čitaoci, slušaoci i gledaoci starih medija bili aktivni kao potrošači koji plaćaju za određenu vrstu robe, današnji komercijalni elektronski mediji su otkrili kako da profitiraju obavljajući transakcije direktno sa prodajnim lancima, svodeći nas i naše podatke na pasivni predmet trgovine.
Google i Facebook su uspjeli da taj neobični proizvodni proces u kojem se naša pažnja kupuje i prodaje kao roba podignu na viši nivo zahvaljujući neviđenim mogućnostima personalizacije sadržaja koje nam prikazuju na ekranima. Za razliku od svojih prethodnika, oni su u stanju da pažnju bilo koje osobe privuku i vežu korištenjem elemenata prilagođenih pojedincu (ili određenom raspoloženju), a da zatim naše podatke i pristup našim čulima prodaju onome ko ponudi najviše.
Otpor velikim tehnološkim kompanijama motivisan je osjećajem da smo pretvoreni u korisnički proletarijat. Sedamdesetih i 80-ih godina nervirali smo se kada bi nas neki komercijalni kanal zasuo reklamama pred sam kraj napetog filma ili košarkaške utakmice. Danas i ne primjećujemo trikove kojima nam u realnom vremenu vezuju pažnju da bi je ponudili na prodaju. Otuđeni od tržišta i trgovine čiji smo predmet postali, svedeni smo na zupčanike u proizvodnom procesu u kojem možemo da učestvujemo isključivo kao proizvod.
Propisi o zaštiti podataka i privatnosti treba da nam vrate deo autonomije u izboru onoga što želimo da vidimo, kontrolu nad kriterijumima na osnovu kojih biramo sadržaj, kao i kontrolu nad korištenjem podataka o našim izborima. Ali regulisanje rada tehnoloških kompanija da bi se zaštitili lični podaci i povratio „korisnički suverenitet“ nije dovoljno. U kontekstu automatizacije i fragmentacije rada, monopolski profit ovih kompanija doprinosi produbljivanju nejednakosti, generiše nezadovoljstvo, potkopava agregatnu tražnju za robama i uslugama i dodatno destabilizuju kapitalizam.
Problem je u tome što su državne intervencije u tradicionalnom obliku ovdje neupotrebljive: oporezivanje besplatnih usluga je besmisleno. Oporezivanje korištenja robota je nemoguće, isto koliko je nemoguće definisati robota. Oporezivanje dobiti velikih tehnoloških kompanija ima smisla, ali to je teško izvesti zbog brojnih mogućnosti za preusmjeravanje profita na druga područja pravne nadležnosti.
Ipak, jednostavno rješenje postoji, ako se usudimo da napustimo okvire poreskih politika. To rješenje podrazumijeva da se pomirimo sa činjenicom da nosioci proizvodnje kapitala više nisu privatni preduzetnici, ili bar to nisu u slučaju Googlea i sličnih kompanija.
Kada je James Watt gradio svoje slavne parne mašine, svaka takva mašina je bila njegova kreacija i njegov proizvod. Kupac koji je parnu mašinu kupio da bi je koristio u fabrici tekstila vidio je ostvarenu dobit kao pravičnu nagradu za rizik kom se izložio kupujući mašinu i povezujući je sa mašinskim razbojem.
S druge strane, Google ne može uvjerljivo tvrditi da je kapital koji generiše dobit kompanije u cjelini privatno proizveden. Svaki put kada koristite Google pretraživač da pronađete neku frazu, pojam ili proizvod, ili kada posjetite lokal koji ste pronašli na Google mapi, vi uvećavate kapital kompanije. Googleovi serveri i softver su proizvedeni na kapitalistički način, ali veliki dio kapitala kompanije proizvode praktično svi njeni korisnici. Svaki korisnik bi legitimno mogao da položi pravo na udio i kaže da je de facto dioničar.
Naravno, iako znatan dio kapitala velikih tehnoloških kompanija proizvodi najšira javnost, praktičan način da se individualni doprinosi obračunaju ne postoji, zbog čega je nemoguće utvrditi koliki bi trebalo da budu naši individualni udjeli. Ali taj nedostatak se može pretvoriti u prednost, ako ustanovimo javni fond u koji bi kompanije poput Googlea prenijele dio – na primjer 10 odsto – svojih dionica. Odjednom bi svako dijete dobilo udio u fondu iz kog bi se akumulacijom dividendi obezbijedio univerzalni osnovni dohodak koji će se vremenom uvećavati proporcionalno stopi automatizacije, i to na način koji suzbija rast nejednakosti i stabilizuje makroekonomiju.
Ovo atraktivno rješenje bi moralo da savlada dvije prepreke. Prvo, naviku da lijek za svaku boljku tražimo u poreskim politikama. Fond za isplatu univerzalnog osnovnog dohotka koji se finansira iz fiskalnih prihoda sigurno bi izazvao otpor radno aktivnog stanovništva koje ne shvata logiku subvencionisanja ljudi koji ne rade, bilo da su bogati ili siromašni. Drugo, uobičajeno je da se dionice kompanije dijele samo zaposlenima.
Da ne bude zabune, postoje vrlo dobri razlozi da se dobit oporezuje da bi se finansirale beneficije za siromašne i aranžmani koji uključuju vlasništvo radnika. Ali to su zasebna pitanja, nezavisna od teme kojom se ovde bavimo, a to je stabilizacija društva davanjem vlasničkih prava na kapital Googlea svima koji su učestvovali u njegovom stvaranju, uključujući ljude koji rade bez naknade, prekarno zaposlene i nezaposlene.
Kao što se moglo očekivati, branioci status quo stanja su požurili da nam podmetnu logički neispravan argument. U kolumni u Financial Timesu nedavno je odbačen prijedlog za prenos paketa dionica velikih tehnoloških kompanija u javni fond, uz obrazloženje da se takvim zahtjevom zanemaruje sve što je Google učinio za nas. Da bi pobili pravo društva na udio u dobiti od kapitala koji smo mi kao korisnici stvorili, branioci velikih tehnoloških kompanija se pozivaju na značajan višak na strani potrošača (iznos koji bismo inače bili spremni da platimo za pristup besplatnim servisima kao što su Gmail i Google Maps.
To pomalo liči na pravdanje konfiskacije dionica koje imate u nekoj kompaniji argumentom da kompanija već pruža vrijedne usluge vama i ostatku društva. Koristeći usluge velikih tehnoloških kompanija svi mi u realnom vremenu proizvodimo dio njihovog kapitala. Iz toga neumitno slijede naša vlasnička prava nad tim dijelom.
(TBT, Project Syndicate)
