Postoje neke atrakcije koje Parižani rado ostavljaju turistima, kao što su posjete Eiffelovom tornju ili Champs-Élyséesu, ali i neke od najpopularnijih gradskih predstava – kabarei.
Dok se turisti okupljaju u Moulin Rougeu, Lidu ili Crazy Horseu, mnogi stanovnici grada tamo nikada nisu kročili. Žanr koji je nekada bio neraskidivo vezan za Pariz, posljednjih decenija 20. vijeka izgubio je na šarmu.
Predstave su ekstravagantne kao i uvijek, ali priče često djeluju zaglavljeno u prošlosti.
Patroni u Lidu i Moulin Rougeu mogu piti i jesti uz vrhunsku uslugu i gledaju dva izvođenja svake noći. Predstavu Moulin Rouguea “Feerie” svake godine pogleda oko 600.000 ljudi od kojih su polovina stranci.
Predstava sa 100 učesnika, 1000 šljokičastih kostima i pet pitona košta osam miliona eura, oko 9,25 miliona dolara.
Ali današnji kabarei zahtijevaju od gledalaca ne samo da smanje svoja pozorišna očekivanja već i ironiju.
Dramaturški su tanki – preovladavaju starinska egzotika i seksizam – i jedini cilj im je da zaslijepe publiku perjem, nakitom, akrobatama ili golim ženama.
Iako su koncerti u kafeima pokrenuli trend zabave uživo uz iće i piće poslije Francuske revolucije, kabaretska scena Pariza je procvjetala sa svojim brojnim predstavama krajem 19. vijeka. Ukidanje zabrane na posjedovanje privatnih pozorišta 1864. dovelo je do otvaranja brojnih teatara, uključujući i Moulin Rougeu na boemskom Montmartreu.
Pariz tog doba vidljiv je u predstavama “Feerie” u Moulin Rougeu i “Paris Merveilles” u Lidu. “Paris Merveilles” ima pantomimu, projekcije znamenitosti grada i žene u toplesu koje mašu zastavom Francuske.
Moulin Rouge je sačuvao svoj elegantni izgled Belle epoquea a “Feerie” se odnosi na Toulouse-Lautreca koji je nekada oslikao kabare. Moulin Rouge se isto tako oslanja na svoju najčuveniju predstavu, kankan, prvi put izveden ove 1889. godine kada je pozorište i otvoreno.
Ples sa visokim podizanjem nogu koji je potekao sa balova iz 19. vijeka ima ponosno mjesto u predstavi “Feerie” gdje su plesačice obučene u boje francuske zastave.
Ženski ansambli – visoki, mršavi i uniformirano bijeli – formirani su dijelom po uzoru na Sigfieldove ludorije – američku žensku trupu popularnu 1910-ih i 1920-ih. Njihove nasljednice u New Yorku su Rockets ali, za razliku od njih, pariške djevojke (kako ih zovu u Francuskoj) nisu poznate samo zbog svojih nogu. Od njih se očekuje da veći dio predstave budu u toplesu.
Pariz može da se pohvali dugom tradicijom umjetničkog skidanja na sceni. A golotinja koja je danas sveprisutna, više ne šokira ljubitelje pozorišta.
Ne može se poreći da pod plaštom glorificiranja mitskih “pariških žena”, kabarei prave od žena predmet požude, i to samo od njih.
Mnogo manji muški ansambli u Lidu i Moulin Rougeu nisu dužni da se pojave gologuzi.
Jedina priča iz predstave “Paris Merveilles” jeste ona o stidljivoj djevojci koja se pretvara u prelijepog labuda i trijumfalno u posljednjoj sceni baca svoje naočare.
Postoje predstave gdje plesačice pokazuju svoju vještinu i druge gdje služe samo kao dekoracija.
U Lidu, predstava je više takmičenje u ljepoti nego u plesu sa često nezgrapnim pokretima i namještenim osmijesima. Direktor pozorišta je 1994. šarmantno nazvao neke od svojih izvođačica ofingerima. Ansambl Moulin Rougea je bio živopisniji, sa snažnijom i raznovrsnijom koreografijom.
Vjerovatno mislite da je Crazy Horse – kabare koji se oslanja na otvoreno erotsku zabavu – najgori. Naprotiv, trenutno oni nude najbolju predstavu “Totally Crazy!”.
Manji, intimniji Crazy Horse osnovan je 1951. i drugačija je vrsta kabarea: tamo se služi samo piće i stolovi su veoma blizu scene koja jedva da je viša od plesačica u štiklama. Kabare i manje ugađa idejama turista kakav pariški kabare treba da bude.
Predstava iz 2017. koju je režirao Stefan Jarnie “Totally Crazy!” parada je najčuvenijih nastupa Crazy Horsea.
Tu je historijsko otvaranje “God Save Our Bareskin” sa 12 plesačica sa šeširima od medvjeđe kože i ničim drugim; “But I Am a Good Girl” je solo numera koju je jednom izvela i Cristina Aguilera; a tu su i dijelovi revija koje je režirao francuski koreograf Philippe Découflé i dizajnerica donjeg veša Chantal Tomas.
Rezultat je večer koja najavljuje ceremonijal majstor Brian Scott Begly i koje je mješavina stilova, ali i predstava koja nudi dobar balans historije i novotarija.
Neke pjesme vjerovatno dovode do ludila feministkinje u publici – lik Lolite koja pjeva “My Heart Belongs to Daddy” i fatalna ženska koja “traži milionera” – ali je nastup plesačica neodoljiv i pun brodvejske energije.
Drugi put, predivno osvijetljeni stolovi naglašavaju vještinu plesačica. Naja Vigorosa (sve plesačice koriste umjetnička imena) donosi sirovu energiju u solo numeri na rotirajućem točku “Lay Laser Lay”. U “Striptease-Moi” Dejzi Blu i Lolita Kis-Kurl se poigravaju sa rodnim ulogama i jedna od njih nastupa obučena kao muškarac.
Talenat je očigledan ali nema mnogo kreativnosti. Kako bi režija 21. vijeka izgledala na nekom ovakvom mjestu? Da li je ona uopće moguća? Odgovor je možda ne, ali bi turisti dobili dalekosežniji pogled na Pariz.
(TBT, NYT)