Godine 2011. milioni građana širom arapskog svijeta izišli su na ulice. Narodni nemiri od Tunisa do Kaira obećavali su rušenje autokratija i usvajanje demokratskih reformi. Na trenutak, izgledalo je kao da se stari bliskoistočni poredak bliži kraju i novi i bolji zauzima svoje mjesto. Ali stvari su se brzo rasule. Neke države su se srušile pod pritiskom i prešle u građanski rat; druge su se nekako snalazile da ponovo preuzmu kontrolu nad svojim društvima. Sedam godina kasnije, te početne nade za temeljit, pozitivan pomak u bliskoistočnoj politici izgledaju bespovratno izgubljene.
Ustanak je u biti stvorio novi arapski poredak – ali ne onaj koji je najviše ljudi priželjkivalo. Iako nemiri u arapskom svijetu nisu rezultirali uspješnim, novim demokratijama, oni jesu preoblikovali regionalne odnose. Tradicionalno velike sile – Egipat, Irak i Sirija – sada su jedva funkcionalne države. Bogate i represivne Zaljevske zemlje – Katar, Saudijska Arabija i UAE – napreduju. Niz neuspjelih i oslabljenih država stvara nove prilike za takmičenje i intervenciju, dajući prednost drugim akterima i mogućnostima. Regionalnu dinamiku više ne diktiraju formalni savezi i konvencionalni konflikti između velikih zemalja. Umjesto toga, moć djeluje kroz razmjenu utjecaja i posredničko ratovanje.
U skoro svakom arapskoj državi danas, vanjskom politikom upravlja snažna mješavina nadolazećih prijetnji i neprilika. Strahovi od nemira domaćih pobunjenika, iranske moći i američkog napuštanja postoji uz aspiracije da se iskoriste oslabljene zemlje i međunarodni rastroj – dinamika koja uvlači regionalne sile u destruktivne posredničke konflikte koji siju haos širom regije. Svaka vizija regije koja pronalazi funkcionalan balans moći je čudo: novi poredak je u biti poredak haosa.
Sve nevolje na Bliskom istoku danas je teško dokučiti. Sirijski građanski rat postaje jedna od najvećih ljudskih katastrofa u povijesti, u kojoj je živote izgubilo najmanje pola miliona civila,a više od 10 miliona su raseljeni. Irak je postigao značajan napredak u nanošenju poraza ISIL-u, ali taj je uspjeh skupo stajao one koji žive na oslobođenim područjima. Građanski rat u Jemenu rezultirao je najvećom pojavom kolere u ljudskoj historiji, a 8.4 miliona ljudi ostalo je na rubu gladi. Libija ostaje katastrofalno uništena država.
Čak i države koje su izbjegavale kolaps se bore. Egipat i dalje ispašta zbog posljedica vojnog udara iz 2013., budući represija onemogućava politički napredak, koči razvoj turizma, potiče pobunu i nezadovoljstvo javnosti. U Bahreinu je još uvijek uzavrelo nakon krvavog sektaškog udara 2011, a osim represije političke opozicije ne nude se nikakva rješenja. Relativno uspješne države, poput Jordana, Maroka i Tunisa, bore se s ogromnim ekonomskim problemima, nezadovoljnom omladinom i nestabilnim susjedima. U gotovo svakoj zemlji ekonomski i politički problemi koji su doveli do narodnih nemira 2011. danas su intenzivniji nego prije sedam godina.
U međuvremenu, u regiji ne nedostaje varnica. Američko povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom ponovo je otvorilo mogućnost američkog ili izraelskog vojnog napada pa onda i rata. Bojkot Katara, koji predvodi Saudijska Arabija i UAE, podijelio je Vijeće za saradnju zaljevskih zemalja, najuspješniju arapsku međunarodnu organizaciju. U Siriji, sve češći izraelski zračni napadi, prekogranične operacije Turske i iranska duboko ukorijenjena prisutnost, guraju građanski rat u nove smjerove, čak i dok naoružana opozicija Asadovog režima nestaje. U naizgled bezizlaznom ratu u Jemenu projektile ispaljuju pobunjenici Houthi koji na meti drže Saudijsku Arabiju, saudijski zračni napadi posvuda ubijaju civile, a Ujedinjeni Arapski Emirati osnivaju pomorske vojne baze širom Afričkog roga kako bi pomogli u provođenju blokade predvođene Saudijom i štite svoje snage na jugu zemlje. U međuvremenu, stalno nasilje u Gazi i neupjeh rješenja dvije države ugrožavaju da se Palestinske teritorije vrate u fokus međunarodne pažnje.
Usred svega ovoga, Sjedinjene Države, pod Donaldom Trumpom, oduševljeno su stale uz osovinu istomišljenika: Egipat, Izrael, Saudijsku Arabiju i UAE. No, ovaj pokušaj da se obnovi nešto što podsjeća na poredak prije 2011. godine daleko je nesigurniji nego što se čini. Na Bliskom istoku danas, niz neuspjelih država, neriješenih kriza vodstva i sukobljeni pravci konkurencije potkopavaju svako prakticiranje moći. Kada države pokušaju održati kontrolu kod kuće ili utjecaj u inozemstvu, one samo pogoršavaju svoju nesigurnost. Odluka Trumpove administracije da udvostruči podršku autokratskim režimima, ignorirajući duboke strukturne promjene koje stoje na putu vraćanja starog poretka, neće donijeti stabilnost niti unaprijediti američke interese.
PROMJENJIVA RAVNOTEŽA
Nema ništa novo u prekograničnoj politici na Bliskom istoku, ali struktura i dinamika regije danas su sasvim drugačije nego u ranijim periodima. 1950-e i 1960-e definirane su onim što je intelekturalac Malcolm Kerr čuveno nazvao “arapskim hladnim ratom”. Pod Gamalom Abdel Nasserom, Egipat se suočio sa zapadnjačkim režimima i konzervativnim snagama Saudijske Arabije u sukobima koji su se kretali od direktne vojne intervencije u Jemenu do posredničkih ratova oko unutrašnje politike u Jordanu, Libanu i Siriji. U međuvremenu, pan-arabizam, uvjerenje u zajedničku arapsku državu, stvorio je uvjete za suradnju i konkurenciju među liderima u regiji na platformi antikolonijalizma, arapskog jedinstva i neprijateljstva prema Izraelu.
Konvencionalni prikazi bliskoistočne povijesti gledaju na sedamdesete kao kraj tih prekograničnih ideoloških ratova. S Nasserovom smrti i iznenadnom pojavom velikog bogatstva od nafte, države su postale više zainteresirane za preživljavanje režima nego za velike ideološke ciljeve. U tom periodu zemlje su razvile snažnije aparate za nacionalnu sigurnost, koji su spriječili domaće nemire. I dok su države postajale sigurnije, smanjivale su se mogućnosti za posredničke intervencije. (Liban je, vječito loše sreće, bio izuzetak od tog pravila, a njegov građanski rat, koji je trajao od 1975. do 1990., postao je glavna arena za posredničke sukobe.) I Iranska revolucija iz 1979. godine, koja je uvela novi oblik prekogranične mobilizacije naroda među islamistima, nadahnutim uspješnim rušenjem despota kojeg je podržavala Amerika, nije uspjela obnoviti tu istu dinamiku posredničkog rata. Umjesto toga, arapski režimi ujedinili su se protiv zajedničkog neprijatelja i udvostručili represiju na islamističke izazivače kod kuće.
Međutim, suprotno uvriježenoj priči, taj period teških stanja već je neko vrijeme iščezavao prije kulminacije 2011. godine. Devedesetih godina globalizacija je počela donositi fundamentalne izazove tradicionalnom bliskoistočnom poretku. Nove međunarodne ekonomske doktrine primorale su države na smanjenje troškova za socijalnu brigu i zapošljavanje javnosti. Velike arapske zemlje su doživjele porast siromaštva i propadanje njihove infrastrukture. Čak su i zemlje s naftnim bogatstvom pale u milost i nemilost globalnih ekonomskih snaga, poput finansijske krize 2008. i izmjena u cijenama nafte. Istovremeno, satelitska televizija, pametni telefoni, društveni mediji i druge nove tehnologije potkopavale su režime koji su postali ovisni o kontroli toka informacija i izražavanju mišljenja. I poslije 2001., globalni rat protiv terorizma, demoni koji su oslobođeni američkom okupacijom Iraka i kolaps izraelsko-palestinskog mirovnog procesa potkopali su temelje regionalne suradnje.
Arapski nemiri 2011. nisu došli niotkuda; oni su bili vrhunac strukturnih promjena koje su se dugo razvijale. Frustracija koju je javnost osjećala zbog stagnirajuće privrede u njihovim zemaljama i nedostatak političkih sloboda rasla je barem deset godina. Politički prostor regije ujedinjen je satelitskom televizijom, internetom i drugim transnacionalnim mrežama, što je omogućilo da se protesti brzo šire iz Tunisa u Egipat, a potom i širom cijele regije. Te istovremene pobune kazale su mnogo o unutrašnjoj snazi arapskih država: neke su se prilagodile lahko, druge su se jedva snašle, a ostale su se srušile.
Iako je utjecaj nemira na domaću politiku bio očit, posmatrači su manje pažnje posvećivali načinima na koje je rezultat temeljito izmijenio regionalnu ravnotežu moći. Tradicionalne sile poput Egipta i Sirije pojeli su domaći sukobi, zbog čega su ostale nesposobne projektirati moć u inozemstvu. S druge strane, bogate zaljevske zemlje gotovo su idealno odgovarale nove strukturnim realnostima regije. Novac, medijska carstva i centralna pozicija u robusnim transnacionalnim mrežama poput muslimanskog bratstva (Katar) ili međunarodnog biznisa (Ujedinjeni Arapski Emirati) omogućili su im prakticiranje mehke sile. Uprkos maloj veličini, te zemlje imaju izuzetno dobro opremljene i dobro obučene vojske, nadopunjene dobro nagrađenim plaćenicima. To im je omogućilo da projektiraju daleko veću moć u arenama poput Libije i Jemena nego što su tradicionalne arapske sile ikada mogle. Najvažnije, ti režimi imaju gotovo potpunu kontrolu nad njihovim narodima, što znači da mogu odbaciti vanjsko uplitanje na načine na koje veće, manje bogate i manje represivne države ne mogu. To vrijedi čak i kada se one okrenu jedna drugoj. Dugogodišnji napor Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata da destabiliziraju Katar prekidanjem diplomatskih odnosa, posijavši pogrešnu informaciju i pokrenuvši ekonomski i trgovinski embargo, uglavnom je propao jer Katar ima finansijske resurse i represivne kapacitete za gašenje potencijalnih domaćih izazova.
MOĆ POSREDNICIMA
U ovom novom regionalnom poretku sama vlast djeluje na drugačiji način. Ustanci su stvorili nove strahove oko opstanka režima, čak i među najuspješnijim igračima. U isto vrijeme, propale države i građanski ratovi zemljama su predstavili nove mogućnosti za proširivanje svog utjecaja. Ujedinjenje arapskog političkog prostora kroz intenzivan doživljaj nemira učinilo je da države svaki događaj u regiji vide i kao pokazatelj moći i kao potencijalnu prijetnju: nijedna država sebi nije mogla priuštiti da bude izostavljena. Bilo iz želje da proširi moć ili iz interesa da protivnike spriječi u istoj radnji, gotovo svaki režim se nekako našao uvučen u građanski rat i druge igre moći.
Liderima koji su previše uvjereni u svoju sposobnost da umiju spriječiti izazove njihovoj vladavini, Tunis i Egipat su pokazali koji su rizici od narodnih ustanaka, a Libija je ponudila prvi predložak za iskorištavanje ovih nemira. Kada su arapski nemiri došli do Libije, tri zaljevske zemlje – Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati – zajedno s Turskom, zgrabili su priliku da se okrenu protiv omraženog libijskog lidera Muammara al-Qaddafija. Zaljevske zemlje koristile su svoja medijska carstva kako bi bacile svjetlo na zločine u Libiji (ignorirajući paralelno nasilje u Bahreinu). Također su donijele rezoluciju Arapske lige poticaj SAD-u i UN-u da podrže humanitarnu intervenciju. Isto tako, slijevale su ogromne količine oružja i novca svojim odabranim lokalnim milicijama koje su se borile protiv režima.
Ove indirektne intervencije su ostavile dugotrajne negativne posljedice. Katar i UAE su podržavali opoziciju Qaddafiju, ali su bili i uz različite lokalne posrednike. Nakon pada režima, te su snage zadržale oružje i vanjske mecene blokirajući tako konsolidaciju funkcionalne libijske države i stvarajući prostor za građanski rat. Čak i danas, egipatska i emiratska vojna podrška operaciji „Dostojanstvo“ zapovjednika Khalife Haftara, čije snage kontroliraju veći dio istočne Libije, ubrzavaju i intenziviraju borbu.
Ali razorne posljedice vanjskog utjecaja i angažmana nisu bile odmah vidljive. U teškim danima 2011., Zaljevske zemlje i Turska (kao i SAD) smatrale su uspjehom svoju intervenciju u Libiji: okoristile su se prednostima podrške lokalnim posrednicima i uvidjele da mogu osigurati američku, evropsku i UN-ovu podršku intervencijama protiv njihovih rivala. Očima uprtim u nove mogućnosti, narodni ustanak protiv sirijskog predsjednika Bashara al-Assada vidjele su kao priliku da Siriju otkače od Irana i okrenu regionalni balans moći odlučno u svoju korist. Kada je početkom 2012. postalo jasno da ne mogu replicirati svoji uspjeh iz Libije dobijanjem podrške Vijeća sigurnosti UN-a za intervenciju protiv Assada, Zaljevske zemlje i Turska odlučile su naoružavati sirijske pobunjenike. Iako čak ni ovo nije uspjelo srušiti Assada, vidjele su priliku da rane iranskog saveznika i borbu premjeste na teren ključnog protivnika.
Ova vanjska podrška sirijskim pobunjenicima prouzrokovala je katastrofalne ishode, pospješujući nasilje ne nudeći nikakvo racionalno rješenje. Iako Assadov režim snosi najveću odgovornost za sistematske užase i brutalnost rata, vanjska podrška pobunjenicima također je doprinijela intenziviranju rata uprkos sasvim očitim posljedicama. Struktura nove politike u regiji je nalagala neuspjeh. Svaki put kada su se pobunjenici probijali naprijed, suparnički vanjski akteri – Iran, Hezbollah i Rusija – intervenirali su podržavajući Assada. Svaki korak naprijed je stvarao neizbježan kontranapad koji je skupo stajao ljudske živote. U jednom od najočitijih primjera ove dinamike, 2015., nakon što su radikalne pobunjeničke grupe uz vanjsku podršku, osvojile teritorij u sjevernoj Siriji, Rusija je nemilosrdno intervenirala u Aleppu.
Suparničke snage u Siriji se nisu pokazale jednako vještima u posredničkom ratovanju. Snage koje su podržavale Assada čvrsto su se držale uz režim. Posebno su Iranci usavršili podržavanje lokalnih milicija, često uz direktno vodstvo i podršku Iranske revolucionalne garde. Katar, Saudijska Arabija i Turska, s druge strane, jedni su druge smatrali rivalima koliko i saveznicima, a njihova supranička i nekoordinirana nastojanja uporno su im se obijala o glavu. (UAE su u Siriji bili tek posmatrači.)
Iako su Sjedinjene Države pokušale na suradnju prisiliti frakcije koje podržavaju Katar, Saudijska Arabija i Turska, one nisu uspjele prevladati neslaganja među njihovim sponzorima ili nametnuti koherentnu strategiju. Ti su problemi povećani privatizacijom protoka oružja i novca pobunjeničkim grupama u odlučujućim danima krajem 2012. i početkom 2013., dok su selefijske mreže u Zaljevu slijevale novac pobunjenicima. To je stvorilo još više tenzija. Dok je rat buktio, Zaljevske države i Turska svoju su podršku usmjerile sve radikalnijim islamističkim koalicijama u potrazi za efikasnim borcima. ISIL je proizašao iz tog okruženja, ne kao posrednik svake države, već kao pobunjenička sila koja je dobro prilagođena na ono što je Sirija postala.
Nakon višegodišnjih pokušaja paralelnog naoružavanja, obuzdavanja i oblikovanja opozicije izdaleka, Sjedinjene Države konačno su intervenirale u Siriji kako bi se borile ne protiv Assada nego ISIL-a. Ova je intervencija uspjela po vlastitim uvjetima, uništavajući ISIL kao cjelinu nalik državi u Iraku i Siriji. Istovremeno, ograničeni obim i trajanje kampanje spriječili su SAD da se nađu zarobljene u većem sukobu s Assadom i Rusijom. No, složenost upravljanja čak i ovom ograničenom intervencijom protiv ISIL-a pokazala se zastrašujućom i generirala je neplanirane nove obaveze. Zadnjih nekoliko godina obilježene su američkim i ruskim nastojanjem da nadgledaju svoje protivnike u Siriji. U međuvremenu, režim uz podršku Irana i Rusije neumoljivo vraća teritorij od sve slabijih, izvana podržanih pobunjenika.
Ali čak ni pad ISIL-a i značajna osvajanja teritorija Assadovog režima nisu rat nimalo približili kraju. Neuspjeh Sirije kao države i dalje kao magnet povlači druge države u regiji. Kampanja protiv ISIL-a, na primjer, u konačnici je dovela do veće involviranosti Turske. U 2015. godini, u očajničkoj potrebi za lokalnim posrednicima za borbu protiv ISIL-a, SAD su se dogovorile sa kurdskim Jedinicama za zaštitu naroda (YPG), koje su naoružavale, zajedno s drugim milicijama, pod zastavom Sirijskih demokratskih snaga ili SDF-a. Uspjeh tih snaga potaknuo je turske strahove o kurdskom separatizmu, zbog čega se 2017. Turska odlučila na vlastite vojne intervencije na nekoliko ključnih područja u sjevernoj Siriji. U isto vrijeme je Izrael počeo povećavati svoje zračne udare na snage Irana i Hezbollaha širom Sirije. I opozicija režimu i kampanja protiv ISIL-a sada se čine slabijim, ali sirijski rat je internacionaliziran više nego ikad prije.
Iako se u Siriji dogodila najveća kataklizma, regionalne su vlasti stvorile ogromnu ljudsku i političku štetu i drugdje u njihovoj potrazi za utjecajem i prestižem. Njihovi napori su čak destabilizirali zemlje koje nisu bile upletene u građanski rat. Najgori primjer toga je Egipat. U 2013. godini Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati podržali su vojni udar Abdela Fattaha el-Sisija, kojim je svrgnut Mohamed Morsi, demokratski izabran predsjednik, član Muslimanskog bratstva i koji je imao podršku Katara. No, uprkos desetinama milijardi dolara podrške iz Zaljeva, Sisijev brutalno represivni režim ne uspijeva vratiti normalno stanje niti stabilnost u Egiptu. Čak i u Tunisu, koji je bio relativno uspješan, nadmetanje između Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata uzrokuje nestabilnost. Izdašan priliv stranog novca i politička podrška lokalnim saveznicima zagađuje novu demokratsku politiku ove zemlje.
POSVUDA SIGURNOSNE DILEME
Ova burna regionalna dinamika rezultat je klasičnih “sigurnosnih dilema”: kada države pokušavaju povećati vlastitu sigurnost, potiču na donošenje protumjera koje ih učine još manje sigurnim nego ranije. Svaki današnji arapski režim danas živi u uvjetima osjetne duboke nesigurnosti. I pored silne oholosti, one su prestravljene mogućnošću još jednog izbijanja narodnih nemira. Rapidan porast protesta u 2011. uvjerio je države da bi ustanak bilo gdje u regiji lančano mogao potaknuti i na ustanke kod kuće. Kada su protesti zbog ekonomskog stanja potresli Jordan prošlog maja, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati odmah su obnovili ekonomski pomoć Ammanu kako bi zaustavili nemire.
No, kada države pokušavaju potisnuti potencijalne izazivače vršeći veću kontrolu nad svojim društvima, one obično samo pogoršavaju situaciju. Što je represija žešća, više bijesa i ogorčenosti se stvara, a koči se više mogućnosti za uvođenje demokratije. Ova dinamika se najjasnije može vidjeti u Egiptu, gdje je Sisi proširio svoju anti-islamističku kampanju uključivši sekularne aktiviste, novinare i intelektualce. Kao rezultat toga, otuđio je sve veće segmente koalicije koji su podržavali državni udar.
Ove domaće sigurnosne dileme objašnjavaju inače neobjašnjive vanjskopolitičke odluke. Uzmimo za primjer princa Saudijske Arabije, Mohammeda bin Salmana. Nakon što je brzo konsolidirao moć, krunski princ, poznat i kao MBS, napravio je dramatične pomake u unutrašnjoj politici. Uveo je društvene reforme, kao što je dopuštanje ženama da voze i otvorio je kina. Istovremeno su mu se na meti našli aktivisti za prava žena, pohapsio i zastrašivao značajan dio domaće elite, i gurnuo na margine ključne segmente religijskog establišmenta. No, izvanredno uspješna MBS-ova konsolidacija moći kod kuće ne treba se promatrati izolirano od njegovih katastrofalnih i preagresivnih intervencija u inozemstvu. Čak i prije nego što je došao na vlast u svojoj zemlji, odlučio je intervenirati u građanskom ratu u Jemenu, uz pretpostavku da će brza pobjeda mobilizirati podršku kod kuće. Umjesto toga, saudijske su snage zaglavile u razarajućem neredu. Isto tako, očekivalo se da će blokada 2017. i bojkot Katara uspostaviti saudijsku dominaciju nad Vijećem za suradnju zaljevskih zemalja i ukloniti sve domaće izazove od Muslimanskog bratstva. Ishod je bio sasvim suprotan: Katar se pokazao žilavijim nego što je većina ljudi očekivala. Blokada je također potkopala odnose s Washingtonom, oštetila pokušaje da Iran drže pod kontrolom i oslabila Vijeće za suradnju zaljevskih zemalja, možda fatalno. U Jemenu i Kataru, Saudijska Arabija se našla zarobljenom, u nemogućnosti da se izdigne dovoljno za pobjedu, ali ni da odustane zbog straha od domaćih političkih posljedica.
Nadmetanje između arapskih zemalja i Irana još je jedan primjer sigurnosne dileme. Iako su arapski strahovi o iranskom ekspanzionizmu utemeljeni na stvarnosti, te su zabrinutosti oduvijek bile daleko veće od stvarne iranske moći. Međutim, sasvim neočekivano, što arapske zemlje više čine u sukobu s Iranom, on postaje sve jači. U Jemenu, emiratska i saudijska kampanja se od onog što je izvorno bilo manje iransko uporište pretvorila u jači strateški savez s pobunjenicima Houthima i dovela do veće prodornosti posrednika koje podržava Iran. U Siriji, pobuna koju podupiru Zaljevske zemlje i Turska dala je Iranu mnogo važniju ulogu u zemlji. U Libanu, bizarna predstava saudijske vlade koja je libanskog premijera Saada Haririja držala u zatočeništvu u Rijadu nekoliko sedmica izazvala je domaću političku krizu koja je u konačnici oslabila prosaudijsku sunitsku koaliciju u libanskom parlamentu.
Ali ova nova dinamika nije prosto rezultat međudržavne konkurencije; ona je također proizvod slabih i krhkih država, koje stvaraju vlastite sigurnosne dileme stvaranjem vakuuma moći. Čak i ako regionalna vlast ne vidi odmah vakuum snage moći kao dobru priliku za širenje vlastitog utjecaja, boji se da će njegovi suparnici to uvidjeti. A kada se jedna država uključi, ona smatra kako bi smanjenje podrške lokalnim posrednicima samo ojačalo posrednike njenih regionalnih suparnika. Taj strah deeskalaciju čini izrazito teškom u građanskim ratovima u Libiji, Siriji i Jemenu. Čak i ako akteri prepoznaju da su njihove intervencije propale, oni su zarobljeni u logici sigurnosne dileme – nesposobni pobijediti a u nemogućnosti otići.
NOVA NORMALA
U regiji toliko prožetoj sigurnosnim dilemama, nikakva količina osiguranja od SAD-a nikad neće biti dovoljna. Besprimjerna količina američkog oružja prodatog Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima tokom posljednjih pet godina (koju je odobrila Obamina vlada kako bi prikupila podršku Iranskom nuklearnom sporazumu) nije učinila ni jednu od tih zemalja ništa sigurnijom. Čak i nakon što je Washington odustao od razgovora o demokratizaciji ili poštivanju ljudskih prava, autokratijama nije bilo ništa lakše riješiti njihove unutrašnje izazove. Američko povlačenje iz Iranskog nuklearnog sporazuma samo je povećalo strahove među Zaljevskim državama o sve snažnijem Iranu. Jednostrana podrška Washingtona Izraelu i pored nasilja u Gazi produbila je međunarodnu izolaciju ove zemlje i pojačala vjerovatnost još jednog sukoba. I iako su Sjedinjene Države dovele sunitske Zaljevske države u sve otvoreniji aranžman s Izraelom, taj je pothvat potkopan emiratskim i saudijskim sukobom s Katarom.
Čak i s američkim predsjednikom koji se odlučno približava Iranu i čini se da nema problema s autokratskom vladavinom, arapski režimi više ne vide SAD kao pouzdanu garanciju opstanka režima ili njihovih vanjskopolitičkih interesa. U ovom novom okruženju ima smisla čak i bliskim američkim saveznicima izgraditi odnose s Kinom, Rusijom i EU-om – kao što čine Egipat, Saudijska Arabija, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, pa čak i Jordan. Takvi napori su racionalna zaštita od nepredvidljivosti SAD-a, ali bi lahko mogli eskalirati u nešto više kroz istu dinamiku sigurnosne dileme koja je uznemirila sve druge dimenzije regionalne politike.
Trumpova administracija se trudila nositi s tom novom stvarnosti. Trumpove iznenadne promjene u politici i ludo nepovezane poruke koje dolaze od različitih dijelova američke vlade zbunjuju saveznike i protivnike. Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima možda se sviđa Trumpov žešći pristup Iranu i njegova podrška ratu u Jemenu, ali druge politike, poput pritiska Washingtona na njih da okončaju blokadu Katara, njegov zahtjev da povećaju proizvodnju nafte i signali njegovih namjera da se povuku iz Sirije, stvorili su nove frustracije.
Ipak, Trumpova haotična administracija ne bi trebala odvraćati pažnju od dubljih strukturnih realnosti, koje bi predstavljale izazov bilo kojem američkom predsjedniku. Sjedinjene Države više nemaju moć ili poziciju nametnuti regionalni poredak po vlastitim uvjetima. Po svemu sudeći, američka hegemonija na Bliskom istoku nikad neće biti obnovljena jer se regija stubokom promijenila. Prevazići ratove i političke neuspjehe koji su uslijedili nakon arapskih nemira neće biti lahko. Šteta je odveć velika.
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)