Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Tema saslušanja profesorice Ford i sudije Kavanaugh bila je ljudsko dostojanstvo. Christine Blasey Ford govorila je o napadu na svoj dignitet, o događaju koji je progoni čitavog života (“Taj smijeh se neizbrisivo urezao u moj hipokampus”, rekla je profesoricaa psihologije, “grohotan smijeh njih dvojice… Ležala sam pod jednim od njih, a oni su se smijali, kao dva drugara koji se silno zabavljaju”.) S druge strane, Brett Kavanaugh i njegovi zaštitnici, posebno senator Lindsey Graham, odbacili su njene optužbe i čitavo saslušanje kao napad na dostojanstvo ovog sudije: sva njihova dreka, pridike, plakanje i Grahamovo izričito odbijanje da makar uzme u obzir povod za saslušanje, značili su da oni svako protivljenje shvataju kao uvredu. Za nas ostale, spektakl od saslušanja i potonje glasanje pretvorili su se u opelo dostojanstvu u politici.
Ideja dostojanstva je na dva načina presudna za naše razumijevanje politike. Učešće u političkom procesu uzdiže sve građane u dostojanstven status. Imati glas, biti saslušan i vršiti politički utjecaj jesu ključni sastojci dostojanstva. Pisala sam o konceptu “feminizacije politike” kao preduvjetu povratka dostojanstva onima koji se rijetko čuju: ženama, siromašnima, manjinama, hendikepiranima i drugima. Nekoliko novih demokratskih pokreta, kao što je municipalizam u Španiji i drugim zemljama ili pojava političkih pokreta u Skandinaviji, u centar svog angažmana stavljaju javna slušanja ljudskih priča i mišljenja. Kada su ljudi isključeni iz političke zajednice – kada ostanu bez države ili glasačkog prava, ili su naprosto marginalizirani do nevidljivosti – oni bivaju lišeni ljudskog dostojanstva.
S druge strane, postoji i dignitet političkog performansa koji proističe iz titula, procedura, običaja odijevanja i posebnih žargona. Nekada su ljudi znali da taj performans signalizira, pa čak i prethodi sadržaju politike. U Rusiji sam tokom 1990-ih često izvještavala iz ustavnog suda i to je bilo posebno i uzvišeno iskustvo. Odjednom bi započeo performans poštovanja zakona, intelektualne strogosti tumačenja zakona i procedure. U zemlji u kojoj je politika dugo bila zasnovana na lažima, a zakon u službi terora, mala grupa ljudi odlučila je da se ponaša kao da je zakon bitan i kao da su ljudski postupci bitni. Neko vrijeme se činilo da su uspješni. Ali kako je Rusija propadala zamirao je i performans politike u javnosti, uključujući i sudnice. U ruskom filmu “Leviatan” iz 2014. postoji scena u kojoj sudije izgledaju zastrašujuće – ne zato što su impresivni, već zato što su neartikulirani, ravnodušni, aljkavi. Ostale su samo toge.
Naravno, javni spektakl politike može biti upotrijebljen i za progon onih koji ne izgledaju ili ne govore kako treba. Zato su dva oblika političkog dostojanstva nerazdvojna: dostojanstvo učešča i dostojanstvo performansa. Izazov demokratije je izgraditi procedure koje neprestano šire ovo polje.
Umjesto toga, u SAD imamo ubrzano propadanje političkog performansa. Simbolički početak nove ere vjerovatno je bio inauguracioni govor Donalda Trumpa pun uproštavanja i izliva mržnje, ali i ružnog ophođenja prema engleskom jeziku: bio je to odmak od ljepote koju bismo očekivali u takvoj prilici. Nastavilo se s lažima, skarednostima, uvredama. Za svega nekoliko mjeseci svaki gest u javnosti koji bi prizivao neka dostojanstvenija vremena postao je izvanredan događaj. Mislim da je zato svjedočenje bivšeg direktora FBI Jamesa Comeyja prošle godine u Kongresu mnogima djelovalo kao dašak svježeg vazduha.
Sada smo svjedočili sračunatom odbijanju dostojanstva u performansu. Cavanaugh je svoj nastup započeo pozom indignacije i uvrijeđenosti zbog optužbi od nekoga koga on očigledno smatra nižim od sebe. Čak je i njegova desetogodišnja kćerka, rekao je, htjela da se pomoli za “tu ženu”. Kidisao je na ljude koji mu postavljaju pitanja, grdio svoje zamišljene neprijatelje. Sračunatost takvog ponašanja vidjelo se i kada je Trump pohvalio ovaj agresivni nastup (“Sudija Cavanaugh je upravo pokazao Americi zašto sam ga nominirao”, napisao je predsjednik na Twiteru). Uputio je poruku prezira prema proceduri, nastupu i očekivanom stilu govora. Cavanaugh i Trump nam šalju poruku o sirovosti moći koja se ne dijeli ni sa kim. A to je upravo ono što profesoricu Ford i sve nas lišava dostojanstva koje proističe iz političkog učešća.
Naizgled, profesorici Ford je bilo dopušteno dostojanstvo performansa: svjedočila je pred Senatom, što je učinila u skladu sa običajima tog doma. Ali onda je bila izložena podsmijehu. Republikanski senatori su odbili da joj se direktno obrate; umjesto njih je to radila tužiteljica iz Arizone, Rachel Mitchel, koju je senator Mitch McConnel oslovljavao kao “ženskog asistenta”. Odbili su da izdaju nalog za saslušanje Marka Judgea koji je prema navodima bio svjedok pokušaja silovanja. Svaki od tih senatora je svojim saosjećajnim pitanjima za Cavanaugh pokazao da ih vjerodostojno i dirljivo svjedočenje profesorice Ford ni najmanje nije pokolebalo (Cavanaugh je pod zakletvom rekao da nije pratio njeno svjedočenje, iako je Wall Street Journal prenio izjavu pomoćnika u Komitetu koji tvrdi da jeste). Odbijali su i svaki poziv na istragu koju bi sproveo FBI, sve dok senator Jack Flake nije pokleknuo, nakon što su ga dvije žrtve seksualnog nasilja presrele u službenom liftu a snimak tog susreta obišao svijet. Predložena jednosedmična pauza za istragu “ograničenu vremenom i obimom” mogla bi omogućiti da priča profesorice Ford stigne do šire javnosti. Da je bilo po volji ostalih republikanaca u Komitetu Senata za pravosuđe, međutim, ta priča bi bila ispričana, ali ne i saslušana – bar ne u Senatu. Time bi i ona i milioni žena i muškaraca bili lišeni dostojanstva učešća u političkom životu zajednice.
(TBT,The New Yorker)
