Piše: Roger Cohen, thebosniatimes.ba
Služba u Americi kojom je obilježena nedavna smrt senatora Johna McCaina bila je istovremeno i rekvijem za američki vijek. Živio je u zenitu poslijeratne američke moći; vjerovao je i pored prepreka u jedinstvenu sposobnost Amerike da stvori otvoreniji i demokratski svijet i smatrao je da je američka riječ obećanje slobode.
Ove ideje danas djeluju staromodno, relikti koji se lako mogu odbaciti. Možda je zato McCainova smrt na trenutak natjerala naciju da se zamisli. Svijet se promijenio. Kina se uzdigla. Američka moć više nije determinanta. Ali da li je američki predsjednik Donald Trump zaista morao maljem da udari po njenim vrijednostima, odgovornostima i uporištima prosperiteta?
Prikladno je što Trump nije prisustvovao ceremonijama. Dvojica muškaraca su prezirala jedan drugoga toliko da ni smrt to nije mogla da promijeni. Trumpov cilj je bio da uništi svijet koji je davao svrhu McCainovom životu: Atlantsku alijansu, međunarodni poredak zasnovan na pravilima, odlučan stav prema Rusiji Vladimira Putina. Čast, pristojnost i dužnost su ideje oko kojih je McCain formirao svoj život. To su koncepti koji ne znače ništa Trumpu, bogatom klincu iz Queensa, New York, koji je izbjegao Vijetnamski rat dijagnozom da ima krivu kičmu.
Predsjednik Sjedinjenih Država bio je persona non grata na službama koje su govorile o dvopartijskom sistemu, američkim idealima, žrtvovanju a ne samopromociji, američkoj posvećenosti svjetskim idealima koja prevazilazi devizu “plati odmah!” koju Trump stavlja ispred američke tradicije.
Proteklih godina gledao sam McCaina na Münchenskoj bezbjedonosnoj konferenciji. To je uvijek bilo nevjerovatno iskustvo. Znao je ekstreme ljudskog iskustva, živio je život punim plućima. Njegov glas je imao tu ispunjenost. On je bio čovjek od uvjerenja. Više je volio da ne bude u pravu nego da se povije.
Mučenje koje je trpio tokom pet godina zatočeništva ulilo mu je čovječnost koja je prevazilazila politiku, ali nije umanjilo njegovu svadljivu ratobornost. Bombardovao je Vijetnam u izgubljenom ratu konfuznih ciljeva i omamljenosti. Nije poklekao u svom vjerovanju u “najveću republiku na svijetu, naciju ideala a ne krvi i zemlje” što je naveo u oproštajnom pismu. McCain je bio svojeglav, ponekad preko svake mjere.
Brojne američke mane nisu bile ništa u poređenju sa američkim dostignućima. Tvrdoglavost u eri oportunizma ga je definisala. U trenutku kada se beskičmena Republikanska partija pretvorila u Trumpovu partiju, McCain je ostao sam kao političar od principa. Njegova partija se promijenila. On nije.
Nigdje McCain nije bio veći nego kada se pričalo o mučenju, praksi koju Trump očigledno podržava, i to ne samo postavljenjem Gine Haspel – žene koja je tokom Bushove administracije bila duboko uključena u režim “pojačanog ispitivanja” – na čelo CIA. Ovako je McCain 2014. odgovorio na izvještaj Obavještajnog komiteta Senata o Cijinim metodama poslije napada na SAD 11. septembra:
“Iz ličnog iskustva znam da će zlostavljanje zatvorenika dati više loših nego dobrih obavještajnih podataka. Znam da će žrtve mučenja namjerno dati netačne informacije ako misle da će im oni koji su ih uhvatili povjerovati. Znam da će reći sve što misle da njihovi mučitelji žele da kažu ako vjeruju da će im to okončati patnje. Povrh svega, znam da mučenje kompromituje ono po čemu se najviše razlikujemo od naših neprijatelja, naše uvjerenje da svi ljudi, čak i zarobljeni neprijatelji, imaju osnovna ljudska prava koja štite međunarodne konvencije kojima SAD ne samo da su se pridružile već su ih većim dijelom i napisale.”
Važan glas za “osnovna ljudska prava” je otišao. Trump ne zna koja su to prava. McCainov glas je mogao da bude zbrkan ili nestrpljiv, ali nikada nije bio sitničarski.
Nisam se slagao sa McCainom po brojnim pitanjima: njegovoj nepopravljivoj želji da bombarduje Iran, njegovom bizarnom stavu prema planu zdravstvenog osiguranja Baracka Obame. Vodio je katastrofalnu kampanju kao republikanski kandidat za predsjedničke izbore 2008. Njegov izbor Sarah Palin kao kolege samo je potcrtao ludilo koje je postalo republikanska karakteristika. Bila je to užasna greška.
Volio bih da povjerujem da naklonost prema McCainu znači trenutak kada će se principi i dvostranačje izdići iznad laži i pukotina u američkoj politici. Ali ne vjerujem, bar ne u skorije vrijeme. Nacionalistička, nativistička, ksenofobična plima još nije dostigla vrhunac. Po mnogim pitanjima McCain je bio dinosaurus. To je zato što su njegove riječi iz 2017. ispale iz mode: “Odbacivati obaveze međunarodnog vođstva i našu dužnost da ostanemo ‘posljednja najbolja nada za zemlju’ zarad nekog polupečenog nacionalizma koji su smislili ljudi koji bi radije da pronađu žrtveno jagnje nego da rješavaju probleme, jeste isto tako nepatriotska kao i naklonost bilo kojoj dogmi prošlosti koju je Amerika poslala na zgarište historije.”
Te riječi će odzvanjati bez obzira na sve i preko “Amerika na prvom mjestu” i ostale hrpe pepela iz Trumpovog rječnika.
(TBT,© 2018 The New York Times)