Inflacije poput one koja prijeti Turskoj veoma su opasne za jednu vrstu autoritarnih lidera: populiste.
Diktatori su veoma skloni stvaranju ove vrste krize, veoma nerado je sređuju i veoma sporo oporavljaju zemlju od nje. Imaju višu inflaciju i više vještački potcjenjenih valuta. Njihove centralne banke su manje nezavisne.
Ovo su simptomi slabosti i opasnosti koje prevazilaze monetarnu politiku i dopiru do srži vladavine populista. Prije Turske tu je bio Nikolas Maduro u Venecueli i njegov prethodnik Hugo ChČavez koji su nadgledali propadanje nekada prosperitetne zemlje, dijelom tako što su je zakopali u inflaciju.
Kada se ovo dogodi u demokratskom društvu, izabrane lidere uglavnom smjenjuju onima koji se izbore sa inflacijom. To se dogodilo u Nikaragvi, Čileu, Peruu i Argentini. Druge vrste autoritarizma na čijem čelu je partija, vojska ili monarhija, mogu propasti kao što se dogodilo u Brazilu, ali često su oni ti koji nameću reforme.
Populistički diktatori su drugačiji. Maduro je odštampao još novca pogoršavši krizu. Deceniju ranije Robert Mugabe iz Zimbabvea uradio je istu stvar sa istim posljedicama.
Bez obzira na to da li će turski predsjednik Recep Tayip Erdogan pratiti isti put, on ponavlja šablone vladara ograničenog i vođenog sopstvenim sistemom koji nije uvijek u interesu zemlje.
Propadanje Turske je mikrokosmos patologija koje su rezultat Erdoganove vladavine i vladavine drugih populističkih diktatora. Iako se čini da njihov način vladavine dobija sve više prostora u svijetu, on ima specijalne rizike zbog kojih je skloniji propadanju.
Svaki diktator zna da inflacija koja erodira legitimitet u javnosti i nervira moćnu elitu koja očekuje isplatu, predstavlja rizik. Izabrani lideri će samo izgubiti položaj, ali autoritarna država može propasti.
Godine 1989. radnici bijesni zbog inflacije u Kini pridružili su se studentima u protestima na koje je vlast odgovorila krvavim akcijama na Trgu Tianmen. Inflacija može biti toliko opasna po autoritarne vladare da može podstaknuti inače nezamislive reforme. Vijetnamski lideri, zabrinuti da će inflacija koja je harala 1980-ih dovesti do propasti komunističkog sistema, prebacili su se na tržišnu ekonomiju.
Skok inflacije u Iranu 2013. toliko je osnažio nezadovoljstvo javnosti da je konzervativni vrhovni lider morao gledati kako birači biraju relativno umjerenog predsjednika.
Poslije uspona u često manjkavim demokratijama ili vojsci, ili jednopartijskom režimu, diktatori često rasturaju stari sistem koji vide kao prijetnju. “Neizvesnost u pogledu njihove budućnosti može ih natjerati na izbore koji su dugoročno loši”, rekla je Erica Frank koja predaje o autoritarnim režimima na Državnom univerzitetu Michigen.
Dok se obračunavaju sa institucijama i rivalima, potkopavajući njihov legitimitet, postaju još gladniji razvoja i sve više paniče kako im on izmiče iz ruku.
To često podstiče pretjeranu potrošnju ili, u Erdoganovom slučaju, pretjerano pozajmljivanje. Njegova vlada je podstakla firme da troše strane zajmove podstaknute ogromnim ekonomskim razvojem koji je čuvao Erdoganovu popularnost čak i dok je ograničavao politička prava. Ali su dugovanja izazvala krizu valute.
Kina je također bila upletena u sumnjive infrastrukturne projekte i investicije. Ali diktature imaju nešto što populisti često imaju potrebu da unište: institucije. Iako su autoritarne institucije jedva postojeće, one su makar predvidljive i mogu biti nezavisne. One su sposobnije da se izbore ili makar odgode probleme. Naročito centralna banka.
Ako je diktatorska centralna banka kredibilna i nezavisna, istraživanja pokazuju da je onda inflaciju lakše obuzdati.
Ali populisti poput Erdogana koji je postavio zeta za ministra finansija vole se mešati u rad centralnih banaka kako bi podstakli kratkotrajni rast i na nezavisne institucije gledaju kao na prijetnju. Dolazi do skoka inflacije kao najave loših vremena.
Ekonomski menadžment je pod njima manje kompetentan i vrlo vjerovatno će dovesti zemlju do dugovanja ili ekonomskog sloma. Niži zvaničnici znaju da im je prva dužnost da se dopadnu i da hvale lidera, pa su skloniji kompromisima i prikrivanju. Lojalnost prije kompetencije.
Rezultat nije samo pretjerano trošenje ili pretjerano pozajmljivanje, već se to radi nepromišljeno i bez zdravog razuma koji nameću centralne banke i druge institucije.
Dok vrijednost lire pada, najveće rizike trpe turski državljani, i to ne samo u ekonomskom smislu.
Tom Pepinsky, politički naučnik sa Univerziteta Cornel u Itaki, New York, našalio se na Twiteru: “Ako ste lahko dostupno političko ili društveno žrtveno janje u Turskoj, vrijeme vam je da zbrišete.”
(TBT, The New York Times)