ESEJ VIII
Niko
ne može poreći činjenicu da je Jerusalem sveti grad za sljedbenike sve tri
monotesitičke religije: judaizam, kršćanstvo i islam, ali se mora napraviti
razlika u njihovim promišljanjima razloga zašto je ovaj grad za njih svet.
Piše Muhammed Asad, thebosniatimes.ba
Nedavno sam imao priliku upoznati se sa
jednim Švicarcem koji je imao priličnu visoku funkciju u Međunarodnom crvenom
krstu. On se upravo bio vratio iz Bejruta, gdje je pomagao ranjenim, bolesnim i
gladnim u onim kratkim intervalima klimavog obećavajućeg mira na koji se gradsko muslimansko stanovništvo
pokušavalo da adaptira. Dok smo nas troje – on, moja žena i ja – popili kahvu u
susjednom restoranu, naš prijatelj nam je opisao aktualnu situaciju u Bejrutu,
posebno one posljednje užasne dane kada su Izraelci neprekidno bombardirali
grad. A onda nam je ispričao jedan interesantan slučaj.
“Oni se bore za Quds”
“Kad je posljednje primirje postalo
stvarno, kada je prestalo izraelsko granatiranje i odjekivanje bombi, imao sam
isti onaj osjećaj kao kada sam u centralnoj Americi doživio vulkansku erupciju
i zemljotres: jezovita tišina, ili nešto što je ličilo na tišinu ušima koje su
bile svikle na razorne odjeke. Šetao sam potpuno razrovanim ulicama po čijim su
objema stranama bile hrpe srušenih kuća, izvrnutih željeznih ograda,
polomljenog namještaja i neopisivih gomila smeća; svukuda je lebdio osjećaj
gađenja i smrad razaranja. Tada sam primijetio jednu staricu koja je sjedila na
trotoaru, nepokretna, sa zabezeknutim licem. Gledala je u mene, ali se meni
činilo da me ne vidi. Iznenadila me njezina pojava. Pomislio sam da nije,
možda, ranjena ili bolesna. Upitao sam je na svome lošem arapskome
jeziku:”Mogu li Vam pomoći? Šta mogu učiniti za Vas?’ Ona upilji svojim
očima u me, ali mi ništa ne reče. Umjesto da odgovori na moja pitanja, ona se
dva-tri puta zanjiha i reče mi:”Ovo se oni bore za Quds!”
Na ovome mjestu svoje priče naš švicarski
poznanik me radoznalo pogleda očima pitajući me:”Al-Quds?! Da, znam, to na
arapskome znači Jerusalem…, ali otkud Jerusalem u Bejrutu?! Tog dana ja to
nisam mogao shvatiti…Da li je ona mislila na Palestince? Naravno, većina Palestinaca
su Muslimani, ali među njima i kršćana, i ja znam da je i za jedne i za druge
Jerusalem sveti grad. Ili je ona, možda, mislila na Izraelićane nastojeći da
nađe opravdanje za njih uprkos njezinoj mržnji i očaju, uprkos njoj samoj?!
Jer, riječi koje je izgovorila – same su izišle iz nje…”
Ta nedoumica moga prijatelja ponukala me je
da pokušam dati odgovore na njegova pitanja u recima koji slijede. Što se mene
tiče, ja nemam nimalo sumnje u to da je ona starica mislila na Muslimane,
kojima ona očito pripada; ona je mislila da su oni ti koji se bore za stvar
koja je sveta za njih. No, isto tako je moguće da je ona, i ne znajući, više
instinktivno, zapravo izrazila jednu historijsku istinu: da su borbe oko
Bejruta, ustvari, bile “borbe za Jerusalem” – s jedne strane, radi
opravdanja prisilnog zauzimanja ovoga grada, ili kako bi se iznašlo ma i
najmanje moralno pokriće u vezi sa njegovim zauzimanjem, s druge strane.
Niko ne može poreći činjenicu da je Jerusalem
sveti grad za sljedbenike sve tri monotesitičke religije: judaizam, kršćanstvo
i islam, ali se mora napraviti razlika u njihovim promišljanjima razloga zašto je ovaj grad za njih svet.
Jerusalem: “patrimonij”
“Božijeg izabranog naroda”
Za Jevreje, Jerusalem je, primarno, simbol
njihove nacionalne prošlosti i njihovoga uvjerenja da su oni “Božiji
izabrani narod” po tome što vode porijeklo od Abrahama. Historijski,
Jerusalem je bio prijestolnica nekog nezamjetljivoga kraljevstva koga su Hebreji
uspostavili u Palestini u osvajačkim pohodima hiljadu godina prije Isaova,
a.s., rođenja, a koje su oni, nakon burnog nezavisnog ili polunezavisnog
postojanja od otprilike pet stotina godina, izgubili predavši ga Rimljanima
prije približno dvije hiljade godina. Za vrijeme većeg dijela njihove
nezavisnosti, Jevreji su, čvrsto štiteći i proširujući ono što su oni smatrali
svojim “patrimonijem”, pradjedovskom baštinom, često poduzimali ratove protiv naroda i plemena koji su ih
okruživali, i kad bi ih pobijedi, oni su ih po pravilu uništavali ognjem i
mačem, ubijajući, bez pravljenja razlike, muškarce, žene i djecu koji su im
dopadali šaka, čak i njihova “goveda, ovce i magarce.” I zato što su
oni sve ovo činili tvrdeći da su, navodno, “Božiji izabrani narod”,
Jevreji su postepeno stekli naviku da na povijest preostalog dijela ljudskog
roda gledaju isključivo svojim, jevrejskim očima, tj. oni su podučeni – i to
kontinuirano čine – da na sve što se u svijetu događa gledaju samo u odnosu na
sebe, što će reći da je, za njih, povijest preostalog dijela čovječanstva samo
okvir za sudbinu “izabranog naroda.” Onda to kao svoju posljedicu ima
da pripovijedanje Starog zavjeta – u formi koju danas posjedujemo – za većinu
Jevreja predstavlja samo historiju jevrejskog naroda. Posmatran iz ove tačke
gledišta, Jerusalem je za Jevreje – u njima svojstvenoj, žestokoj ostrašćenosti
– grad koji njima, kao “djeci Izraela”, navodno, pripada po
“naslijeđenom pravu;” drugim riječima, to, u suštini, nije religijska sklonost već, prije, rezultat
posebne, naročite historijske memorije pa, prema tome, i njihove, jevrejske
narcisoidne samodopadljivosti.
Vrhunska tačka Isusove misije
Na drugoj strani, za kršćane Jerusalem ima,
nezavisno od starozavjetnih konotacija, genuino religijsko značenje kao
vrhunska tačka Isusove misije i mjesto na kome je on – prema kršćanskoj
doktrini – razapet i gdje se pretpostavlja da je sahranjen. U tom smislu,
dakle, i kršćani na Jerusalem gledaju očima historije, ali budući da ti
historijski događaji imaju i duhovni a ne rasni ili nacionalni značaj,
Jerusalem u kršćanskim očima nije “pradjedovska baština” nego, prije,
nešto što je objektivno sveto, što se treba hodočastiti ili se obožavati iz
daljine. Nije to, naravno, uvijek bilo obožavanje iz daljine: krajem XI. st.
evropske kršćanske nacije su povele prvi križarski rat čiji je cilj bio
preoteti Jerusalem – kao i čitavu Svetu zemlju – iz ruku naroda na koga su oni
gledali kao na “pogane”; ukratko, osvojiti ga. Od tada, od
vremena križarskih ratova, koji su se davno završili, nijedan razuman kršćanin
više ne pomišlja na političko osvajanje ili dominaciju nad Jerusalemom.
A šta je s Muslimanima?
Univerzalni sveti grad
Muslimanski pogled na Jerusalem je u isto
vrijeme ideološki i historijski.
Ideološki – zato što je utemeljen na Kur'anu, a.š.; historijski – zato što je
izrastao iz činjenice kontinuiteta čovječanskog vjerskog iskustva, koje se
temelji na doktrini islamske vjere; specifično, iz činjenice da je većina
vjerovjesnika koje Muslimani poštuju kao takve živjela i umrla u Palestini, a
njezina najvažnija tačka u tom smislu je, naravno, Jerusalem. Na sve ove
elemente aludira se u prvom ajetu 17. sure Kur'ana:
“Bezgraničan u Svojoj veličini je Onaj
koji je prenio roba Svoga (Muhammeda) noću od Nepovrjedivoga hrama (u Mekki) do
Dalekoga hrama (u Jerusalemu), čiju smo okolinu blagoslovili!”
Kur'anska naznaka Muhammedova, s.a.w.s.,
mističkog iskustva “Noćnog putovanja” do Jerusalema i njegovo kasnije
“Uspinjanje” (Mi'radž) u svemir izražava unutarnju vezu između
njegove vjerovjesničke poruke i poruka koje su prenosili raniji vjerovjesnici.
“Daleka (lit. al-aqsa’) kuća klanjanja / obožavanja (mesdžid)
je, očito, Sulejmanov hram ili, preciznije, mjesto na kojem je on bio. Jevreji
u Sulejmanu / Solomonu ne gledaju ništa drugo do kralja, istina – uspješnog i
slavnoga kralja, ali Muslimani njega, kao i njegova oca Davuda, a.s., poštuju
kao jednoga u dugom nizu Allahovih vjerovjesnika Hebreja, nizu koji je započeo
sa Ibrahimom a završio se sa Isaom, a.s.; pa zato što su, prema Kur'anu, toliko
brojni vjerovjesnici živjeli u zemlji koja je okruživala predio na kojem je
Sulejman podigao svoj hram, Kur'an je tu zemlju opisao kao okolinu koju je
Allah, dž.š., blagoslovio.
To je, isto tako, bio razlog zašto su
Arabljani, od samog početka islamskog perioda, Jerusalem nazivali Al- Bayt
al- Muqaddas, lit. Sveta Kuća, ili, jednostavnije, Al-Quds – Svetost,
Sveti Grad, te zašto Muslimani poštivaju ovaj grad kao svoj treći sveti grad
poslije Mekke i Medine.
Očito je, dakle, da muslimanski pogled na
Jerusalem (i, naravno, na čitavu Palestinu) nema nikakve veze sa
“pradjedovskim” pravom na njegovo posjedovanje. Nema Muslimana koji
tvrde da potječe od Sulejmana, graditelja onoga što Arabljani od vremena kur'anske
Objave nazivaju “Hramom dalekim”, ali svaki Musliman poštuje
Sulejmana, a.s., kao Allahovoga vjerovjesnika. Na isti način, iako bar
polovina od svih arabljanskih plemena – među njima i pleme u kome je rođen
Muhammed, a.s.- na Sulejmanova pretka Ibrahima gledaju kao i na svoga pretka –
nijedan Musliman ovoj rasnoj vezi
ne pridaje nikakvog posebnog značaja. Suprotno Jevrejima, koji Abrahama
poštivaju primarno kao svoga “patrijarha”,tj. kao jednog od praotaca
svoje rase, sjećanje na Ibrahima, a.s., je za Muslimane sveto samo po čistom
vjerskom zaleđu; on je poštovan zato što je bio jedan od najproduhovljenijih
Allahovih, dž.š., vjerovjesnika, kao čovjek koji je – kako to Kur'an slikovito
opisuje u šest sura – dosegao unutarnje, duhovno prosvjetljenje i istinski
pogled u istinu Božije jednosti i jedinosti bez ikakvoga vanjskog vodstva:
prototip onoga koji, na putu traženja Boga, uspijeva da dođe do svoga cilja
zato što su ga njegovo srce i duša nagnali na taj put.
Prema tome, nije teško shvatiti zašto je
poslanik Muhammed, s.a.w.s., u ranim godinama svoga pozvanja, u Mekki, prilikom namaza se jedno vrijeme okretao
prema Jerusalemu. Za njega, kao i za svakog Muslimana poslije njega, Jerusalem
je bio sveto mjesto; i on je ostao takav i poslije kur'anske objave koja je, u
kasnijim godinama, odredila Ka'bu u Mekki (nazvanu “Nepovrjedivim
hramom”) kao pravac okretanja u namazu. Svetost Jerusalema Kur'an je,
nadalje, naglasio govoreći o njemu kao o
cilju Poslanikovog “Noćnog putovanja” i polazne tačke za njegovo
kolosalno duhovno iskustvo na Mi'radžu: zbog toga – kao što je Poslanik,
s.a.w.s., sam kasnije kazivao – on je, dok je boravio u njemu, nakon
“Noćnog putovanja” (Al- Isra’), bio imam u Sulejmanovom hramu
(koji je, prije hiljadu godina, već bio uništen) u zajedničkom namazu koga je
klanjao sa svim vjerovjesnicima: to je, nema sumnje, simbolička ilustracija
kur'anskog učenja prema kome Poruka koju je prenio Muhammed, s.a.w.s., nije
nikakva “nova” vjera, nego kulminaciona tačka i završnica Božijeg
objavljivanja ljudskom rodu.
Nije onda čudno što su Arabljani, kada su u
7. st. po Isau, a.s., oslobodili Jerusalem, ovaj grad, kao Muslimani, tretirali
sa poštovanjem koje dolikuje njegovom vjerskom statusu. Usputno da naglasimo: u
njemu tada uopće nije bilo jevrejske populacije; posljednje Jevreje su iz
Jerusalema Rimljani protjerali stoljećima prije muslimanskog osvajanja. Ali kršćanskim stanovnicima su Arabljani dali
garancije pune sigurnosti za njihove živote, imovinu i bogomolje; ukratko,
istinski ugovor o miru i zaštiti. I kao posljedica toga, nakon što su Muslimani osvojili
Jerusalem, nijedna crkva nije pretvorena
u džamiju; gdje god je nova džamija sagrađena, muslimanska administracija je
pokazivala punu pažnju da ne zadre u
prava autohtonih zajednica; a kada su odlučili da podignu veliku novu džamiju u
Jerusalemu, s najvećim oprezom su pazili da je ne bi podigli na nekome mjestu
gdje je ranije bila neka druga bogomolja. Tako, pošto su Sulejmanov hram bili
uništili Babilonci u 6. st. prije n. e., a njegova nasljednika – hram koga je
sagradio Herod Veliki na početku n.e.- Titusovi vojnici 70. g. n. e. pretvorili
u hrpu smeća, velika džamija – nazvana po kur'anskom imenu Al-Masdžid
al-Aqsa – je sagrađena na praznom,
ali svetom prostoru, u znak sjećanja na prvi ajet 17. sure i, prema tome, na
sve vjerovjesnike koji su prethodili posljednjem, Muhammedu, s.a.w.s., kome je
objavljen Kur'an-i kerim.
Jevreji pokraj Zida plača
U stoljećima koja su slijedila, s
prijekidom od najmanje stotinu godinu uzrokovanim križarskom i francuskom
okupacijom Palestine, kur'ansko načelo o vjerskom kontinuitetu čovječanstva
bilo je osnova društvenog života u Svetoj zemlji. Pod muslimanaskom vlašću,
svetost Jerusalema se izražavala njegovom otvorenošću za sljedbenike sve tri monoteističke
vjere. Postojanje kršćanskih crkava i manastira svih denominacija bilo je
osigurano, a mnoge od njih su nanovo izgrađene. Jedan dio Jevreja, koji se
postepeno vraćao u ovaj sveti grad, nije imao svoga vlastitog hrama zato što su
oni vjerovali da jedino Mesija, koji će se, prema njihovom vjerovanju, pojaviti
na kraju Vremena, ima pravo da ponovo sagradi Solomonov hram i vrati ga u
njegovoj drevnoj slavi, pa ipak je svaki od njih imao svoju kuću u kojoj je
obavljao molitvu i bio slobodan da se moli pred posljednjim, preostalim
Herodovim hramom, nazvanim Zid plača, koga su Muslimani sačuvali netaknutog.
Stoljeća su dolazila i prolazila, a hodočasnici iz sve tri zajedice mogli su da
se slobodno miješaju po drevnim ulicama Al-Qudsa, grada koji je bio svet za sve
njih.
A onda je došlo uspostavljanje Izraela; dva
desetljeća kasnije, u ratu 1967.g., Izrael je uspio da zauzme staru jezgru
Jerusalema. Teoretski, to nije donosilo nikakvu promjenu u pogledu svetosti
ovoga grada. Kao i u prošlim stoljećima, kršćanski hodočasnici nastavili su da
se okupljaju u njemu i u drugim svetištima koja su ih podsjećala na Isusa.
Muslimanski hodočasnici, međutim, mogli
su – teoretski – posjetiti sva mjesta koja su ih živo podsjećala na mnogobrojne
vjerovjesnike spomenute u Kur'anu i, sasvim prirodno, na posljednjeg od njih,
Muhammeda, s.a.w.s., čije je duboko mistično iskustvo, koje je prethodilo
njegovome Mi'radžu, bilo tako prisno povezano sa “Hramom dalekim” u
Jerusalemu. U praksi, međutim, muslimanske hadžije nisu imale – i nemaju ni
danas – hrabrosti da posjete zemlju koju su svi oni i dalje nazivali
Palestinom: zbog jednostavnog razloga što su oni i dalje insistirali na tome da
je Jerusalem univerzalni sveti
grad, dok je izraeslki parlament godinama ranije donio deklaraciju po kojoj
nijedan dio – danas nasilno razjedinjenog – grada Jerusalema nikada ne može
biti vraćen Arapima te da grad u cijelosti “zauvijek ostaje prijestolnica
izraelske države.” Ovo neuvijeno vraćanje starozavjetnoj koncepciji
Jerusalema kao ekskluzivnog patrimonija jevrejskog naroda krši i, naravno, u
potpunosti zanemaruje najvažniju lekciju historije i filozofije: da se u
ljudskim poslovima stvari nikada ne smiju označavati sa “nikada”,
“uvijek” ili “vječno,” jer vječnost pripada samo jednom i
jedinom Bogu.
Samo ime ovog drevnoga grada Al-Quds
(“Sveti”) podrazumijeva da on ne može biti patrimonij niti
“naslijeđeno pravo” ove ili one nacije, niti će biti sigurnog mira
bilo koje države ukoliko ovaj grad bude u rukama bilo kojeg jednog naroda. Ovaj
grad pripada svima koji su se u svome duhu ponizno rodili u vjerovanju u
jednoga Boga, a posebno onima koji, kako
kaže Kur'an, “vjeruju u sve Božije vjerovjesnike, ne praveći
razlike među njima.”
Pošto je Jerusalem univerzalan u svome
vjerskom smislu i pošto se on, dakle, ne može prihvatiti kao patrimonij bilo
koje nacije, onda vjerovatno nije ni moguće
da njegova politička sudbina bude odlučena unutar njega samog. Nego
gdje? Ne može to, onda, biti učinjeno ni u izraelskom parlamentu niti u nekoj
drugoj daljoj ili široj dvorani!
Da ovo, možda, nije bio smisao vizionarskih
riječi koje je ona starica, sjedeći na ruinama Bejruta, izrekla mome švicarskom
prijatelju:”To se oni bore za Al-Quds…”?
(The Bosnia Times, Prevodi Džemaludin
Latić, Objavljeno u časopisu “Ahlan wa sahlan”, Džedda,
novembar/decembar 1982.)
